"Protokole Sionskih mudraca" Danilo Kiš u priči "Knjiga kraljeva i budala" iz "Enciklopedije mrtvih" naziva "remek-delom klevete". A riječ je o nemotiviranom, slabo i neznalački sastavljenom spisu, o kompilaciji svega i svačega, na kojoj su, jedna za drugom, radile tri obavještajne službe. Neki anonimni stvaratelji, lišeni svake imaginacije, ali i prilično slabo načitani, naokolo su, iz poprilično poznatih i lako provjerljivih izvora, pabirčili dijelove teksta, preoblikujući ih u globalnu zavjeru, koju će zatim pripisati Židovima. I premda su "Protokoli sionskih mudraca" kao propagandna gesta savršeno neuvjerljivi, poput kuge raširili su se Europom i svijetom, te se šire i danas, stotinu i kusur godina nakon njihova nastanka i demantija. Nema ni tri godine kako se bosanskohercegovački akademik, član tamošnjeg PEN kluba, islamski znanstvenik i učenjak Rešid Hafizović u intervjuu za tamošnji N1 pozivao na Protokole kao na autentičnu potvrdu i dokaz židovske zavjere protiv njega i njegovih (konkretno: Palestinaca, ali i svih muslimana svijeta). Ono što lošu i providnu krivotvorinu čini Kišovim "remek-delom klevete" nije u njezinom sadržaju i argumentaciji. "Remek-delo klevete" je u načinu njezina djelovanja na već dovršene rasiste i antisemite. "Protokoli sionskih mudraca" glupavi su i efikasni poput pištolja.
Will Eisner (1917. - 2005.) najmarkantnija je figura u ukupnoj povijesti američkog stripa. Sin oca Židova, rodom iz Ukrajine, koji je po Beču oslikavao katoličke crkve, a onda, prije Velikog rata, pred mobilizacijom pobjegao u Ameriku, i majke Židovke, rođene na brodu koji je iz Europe plovio za Ameriku, ovaj je Njujorčanin odrastao u materijalnoj sirotinji, ali i u raskoši svoga talenta i bogatstvu američke popularne kulture. Stvorio je ogromno životno djelo, koje bi se moglo podijeliti na dva dijela: na jednoj strani nepregledno more komercijalnoga žanrovskog stripa, a na drugoj niz minuciozno crtanih umjetničkih radova iz kasne faze, kada se kao situiran čovjek, bez egzistencijalnog pritiska, vratio stripu. Crtani roman (ili, krivo, "grafička novela") "Ugovor s Bogom" jedno je od najvažnijih djela u povijesti ove umjetnosti.
Knjigu "Zavjera: Tajna priča o Protokolima sionskih mudraca" (prevela Marija Razum) Eisner crta nekoliko mjeseci prije smrti. Osamdeset i sedam mu je godina, i radi na knjizi u kojoj se na mudar i smiren način obračunava s klevetom. Poput Slavka Goldsteina, kojemu će također biti osamdeset i sedam, kada bude sam naspram klevetnika pisao knjigu "Jasenovac: tragika, mitomanija, istina". Ni Slavko, ni Will nisu u svom naumu uspjeli - cijenjeni akademik Hafizović slučajno je odabran da njime to dokazujemo! - ali to im, možda, nije ni bio cilj. Nemoguće je išta dokazati šupljoj metalnoj cijevi jednog pištolja, kao ni ljudskoj pameti koja po logici šuplje metalne cijevi funkcionira. Ovakve knjige služe samo tome da pokažu kako se iz straha nismo odrekli zdravog razuma, a ni potrebe za saznavanjem istine.
VEZANI ČLANCI
Eisner nije dočekao izlazak knjige. Umro je od komplikacija nastalih pri ugradnji četverostrukog stenta na srcu. Predgovor mu je napisao Umberto Eco (1932. - 2016.). U tom je predgovoru savršeno precizna konstatacija: "Protokoli kao takvi ne izazivaju antisemitizam, već je čovjekova potreba da izdvoji neprijatelja ta koja ga navodi da vjeruje u Protokole." Eco je, inače, rastao u vrijeme Mussolinijeva fašizma i klasičnoga stripa. Tome je posvećen njegov ovom čitatelju i najdraži roman: "Tajanstveni plamen kraljice Loane". On doista zna o čemu govori kad govori o antisemitizmu (fašizmu), ali zna o čemu govori i kada govori o stripu.
Strogo žanrovski rečeno, posljednja Eisnerova knjiga nešto je između informativnog priručnika i pamfleta u izvornom značenju riječi. Nije riječ o klasičnom stripu. Stilom i dramaturgijom "Zavjera: Tajna priča o Protokolima sionskih mudraca" podsjeća na portretne stripove tipa "Marx za početnike" ili "Freud za početnike", koji su osamdesetih bili u modi. Priča je uzorno napisana, strip je odlično nacrtan. Ono što Will Eisner majstorski pogađa mjera je ozbiljnosti u rekonstrukciji slučaja. S jedne strane, naime, teško da može ičega ozbiljnijeg biti od činjenice da su "Protokoli sionskih mudraca" knjiga-ubojica tisuća, stotina tisuća ili milijuna ljudi, na koju su se pozivali gotovo svi markantni masovni politički ubojice dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća. Ali s druge strane, onaj tko s razumijevanjem pročita "Protokole sionskih mudraca", a zatim, možda, i tekstove na osnovu kojih su Protokoli konstruirani, susrest će se s nečim što se svojom neozbiljnošću može mjeriti s jeftinim đačkim i studentskim plagijatima pri izradi seminarskih radova. Eisner je genijalno pomirio jednu ozbiljnost s drugom neozbiljnošću, pripovijedajući, bez prevelikog dramatiziranja njihovih života i intima, živote i slučajeve osoba koje su se oko Protokola rojile. U svemu tome dopušta sebi i mjeru humora, naročito pri uvođenju francuskog satiričara Mauricea Jolyja u priču. Joly je, naime, autor izvanrednog satiričnog pamfleta "Dijalozi u paklu između Machiavellija i Montesquieua", objavljenog 1864, koji je, manje ili više, temeljna matrica ili potka za plagijat zvani "Protokoli sionskih mudraca". Eisner svome čitateljstvu uspijeva dočarati kako se od jednoga satiričnog teksta koji se ne bavi Židovima stvoriti tekst o židovskoj zavjeri protiv čovječanstva.
VIDEO Baby Lasagna o sudjelovanju na Dori
