Za radnju svojeg hvaljenog i nagrađivnog romana Smrt djevojčice sa žigicama Zoran Ferić odabrao je Rab. Izuzetno duga dokumentirana povijest, brojne znamenitosti, poput benediktinskog samostana ali i psihijatrijske bolnice u Kamporu, kao i jedna arhaična ljepota koju čine stara naselja i šuma koja prekriva nekih 40 posto otoka mjesto je gdje je jedan od naših najplodnijih i najuspješnijih pisaca spretno odabrao smjestiti svoj prvi roman. Kako je i sam rekao, namjera mu je bila stvoriti mediteranski Twin Peaks, dakle kriminalističku priču s elementima crnog humora, ali u okviru male zatvorene zajednice kakvi naši otoci redom jesu.
Nekih deset godina poslije, Smrt djevojčice sa žigicama ekraniziran je kao film u režiji Gorana Kulenovića a gdje je sam Ferić s njime i koscenarist, prvi je puta neko njegovo djelo uobličeno za dugometražni kino format. Kulenović i Ferić priču su usmjerili prije svega kao krimić, ali kroz koji prolaze priča o zajednici koja je zapravo prenesena hrvatska stvarnost par desetljeća prije nastanka romana, prijateljstvu pretočenom u generacijsku priču u kojoj se protagonisti svaki na svoj način nose s posljedicama svojih djela iz mladosti. Treba reći kako dobrih krimića hrvatskom filmu kronično nedostaje, a Kulenović-Ferićeva ekranizacija to jest. Film noirovosko okruženje 1992. godine gotovo je zadano samo po sebi, jer rat se bio razmahao, turizma nema, tako i Rab ostaje dotrajalom neglamuroznom sredinom u kojoj obitavaju tek lokalci uz pokojeg povratnika.
Kao što je Fero, patolog koji se na otok vraća nakon rastave braka da bi stigao na sprovod kćeri prijatelja iz djetinjstva. Da bi se gotovo u istom trenutku sredina zatresla otkrićem leša lokalne prostitutke na obali. Lokalni je inspektor Mungos, Ferov prijatelj iz djetinjstva koji njegova znanja i deduktivnost koristi da bi lakše riješio slučaj. A on se otvara činjenicom kako je ubijena prostitutka Marillena zapravo rumunjski transvestit, moguće i s povijeću u tamošnjim tajnim službama. Žrtva je, ispada po medicinskim kartonima jer je nosila gonoreju, za klijente imala dobar dio muškog stanovništva od kojih bi svatko imao neki razlog da je smakne. A istodobno otokom kolaju i priče o komodo zmaju donesenom tko zna kad ili čak veprovima koji bježe od tutnjave topova s Velebita koje redovito donosi vjetar. Potraga za ubojicom vodi Feru u susret vlastitoj prošlosti u maloj otočkoj zajednici koju kao da ne može otresti, a koja ima svoja pravila koja služe prije svega da, unatoč bilo čega, pa i ubojstva, sačuva samu sebe. Ekranizacija neke knjige, pa čak i kada u tome sudjeluje sam autor, nije nikada lagana te ne može obuhvatiti svaki svoj element. No, Smrt djevojčice sa žigicama jest dobar film, s dužnom pažnjom posvećenoj autentičnosti, likovi govore srednjočakavskim dijalektom kakvim se govori ne samo na Rabu već u cijeloj skupini otoka i susjednom obalnom području. I tome se glumci snalaze dosta dobro u radnji koja se odvija prije svega kroz dijaloge. Ozren Grabarić kao Fero i Goran Navojec kao Mungos promijenili su svemir i iz Mrkomira I. prešli u nešto što od njih traži zaista jako puno što oni i uspijevaju dati. A kvalitetna su im pratnja legendarni Voja Brajović, Borko Perić kojemu očito jako pašu bizarne otočke role, pa Jelena Lopatić, Slavko Juraga, Slavko Sobin, uz sve druge jednako vrijedne kontributore ekraniziranoj Ferićevoj priči. Ali iz kojih neočekivano iskače Darko Stazić u ulozi ravnatelja bolnice u Kamporu koji doista u svojim scenama zaista i dominira.
Kulenoviću film nije pobjegao u preveliku tamu vremena i okolnosti u kojima se odvija, nego je zadržan u okvirima lijepog i nezamornog, omogućio je to uvijek sjajni Mirko Pivčević. Gledatelju tako ostaje da prati istragu dvojice starih prijatelja protkanu kompliciranim odnosima otočana pri čemu je od rabljanskih osebujnosti poput dijalekta i krajolika koji se izmjenjuje od starinski privlačnog do surovog stvoren adekvatan dekor koji nikada ne odvlači od fabule. Kao što je od crnohumorne komponente romana zadržano dovoljno da ne ostane u tami tragičnog događaja koji je, ispostavit će se, ishodište radnje, a ona se na mahove isprepliće s bizarnim. Pa gledamo i egzorcizam u kojem se istjeruje demona koji se predstavlja kao – Jovo Kapičić koji je bio upravitelj komunističkog političkog logora na susjednom Golom otoku. Goran Kulenović nakon više od 15 godina i Pjevajte nešto ljubavno napravio je doista dobar film koji nikada ne dosađuje zbog dovoljno slojevitosti i dobro odrađenih likova. Imao je za to adekvatan predložak odličnog pisca Zorana Ferića koji je i sebi dao dovoljno slobode da se njegova uspješnica na prikladan način pretoči na veliki ekran. Otočki triler visokoprofiliranog dvojca odličan je uvod u filmsku jesen koji treba pogledati.
