Premda ćete ovu knjigu pronaći u zagrebačkim antikvarijatima, a nedavno se još poneki njezin primjerak mogao naći i na pultu knjižare Matice hrvatske, u istoimenoj ulici u Zagrebu, ona je, ta knjiga, rijetka dragocjenost. Načinjena na samom kraju jednoga od naših ratova, u nakladnika specijaliziranog za okamenjene knjige i autore, pogodne za domoljubne regale i za dekorativne police pri snimanju HRT-ovih priloga iz kulture, ova knjiga ostaje izuzetak. Dobro dizajnirana, tiskana na visokokvalitetnom papiru i u ograničenom broju numeriranih primjeraka, bila je i bibliofilsko, i šmekersko izdanje po mjeri svoga autora i njegovih estetskih i etičkih nazora. Knjiga koja će obilježiti jedan lirski i čitateljski naraštaj, i jednu epohu u čitateljskom iskustvu ovoga njezinog posjednika.
Naslov knjige i istoimene pjesme u svijesti njezine publike, odgojene i školovane u socijalističkoj Jugoslaviji, na čitankama i lektirama onoga svijeta u kojem nije bilo Marune, snažno je asocirao na pjesmu "Strepnja", koja se napamet učila, kojom su se kitili djevojački spomenari, kojoj su posvećivane školske zadaće i maturski radovi, a započinjala je ovako: "Ne, nemoj mi prići/ Hoću izdaleka/ da volim i želim tvoja oka dva./ Jer sreća je lepa samo dok se čeka,/ dok od sebe samo nagoveštaj da." Marunina, pak, pjesma, uz posvetu "za Bernadette", cijela ide ovako: "Bilo je lakše voljeti te iz daljine,/ Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava/ Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao/ Ona pamćenja što se nisu uklapala/ U rečenične nizove čežnje:/ Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi./ Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub/ Otvorenu ranu, čekićanje živaca, živo meso besmisla/ Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja/ Kao pred kakvim istinskim proglasom/ Propasti./ A nekad je ljubav bila čist i doslovan/ Doživljaj samoće./ Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje/ Kao morska trava pokretana valovima./ Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći/ Svijet bez zbilje ali svoj i konačan/ Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana/ I ja u dimu lule za šankom dalekih mora/ Što nas dijele u svakom času admiral/ Svojih priviđenja."
Rekao sam mu, Borisu, te godine vedro, dok smo stajali zagledani u njegovu publiku: "Znaš li na koga ta pjesma njih asocira?" Svratio je sumnjičavo pogled, znajući da je neki pasjaluk u pitanju. "Na Desanku Maksimović!", rekoh, "i ne nemoj mi prići". Dočekao me je nizom vedrih psovki i poslije je, godinama, naokolo prepričavao što sam mu rekao, na što bi me njegovi sugovornici počinjali ogovarati. "Ali u pravu je!", prekidao bi ih, vragolasto, Maruna. Razumjevši vrlo dobro o čemu govorimo, i otkud njegovim površnim adorantima njihova otužna asocijacija.
Pjesma je, međutim, bila veličanstvena. Toliko i tako da se o njoj nije dalo lako govoriti drukčije nego ruganjem. Moglo se to s Borisom Marunom, jer bio je on takav, slobodan. A ta pjesma, otpočetka čitatelj ne može znati, kome se lirski subjekt obraća. Bernadette ili kojoj drugoj ženi, ili onoj čije se ime u pjesmi niti ne spomene. Hrvatskoj, dakle. Svaka riječ u njoj izgovorena, svaki stih pjesme, može se odnositi i na jednu, i na drugu. A na neki čudan način se i odnosi. Nije riječ o igri i varki, nego o dvostruko kodiranoj poruci. I o dvosmjernoj metafori, u kojoj ne znaš je li A metafora onog što je B, ili je B metafora onog što je A. Ili se radi o metafori koja stalno luta od A do B. Pa tako uopće nije metafora.
Najjače svaki put udara ovo: "A nekad je ljubav bila čist i doslovan/ Doživljaj samoće." Voljena iz daleka, Hrvatska. I samoća u kojoj se spokojno živi za one jednom u životu, možda, doživljene, idealne ljubavi, koja ti je omogućavala da dugo samuješ s onom koju voliš. O tome je, dakle, Marunina pjesma.
Knjiga s njom u naslovu objavljena je u šestoj godini njegova novog života u Hrvatskoj. U tom je vremenu vedro, lako i slobodno prošao put od oduševljenog podržavatelja do onog tko javno govori i priznaje da se idealizirajući Hrvatsku malo zajebao. Ovu riječ, ružnu i hrđavu, kao limenka pokraj puta, Maruna je slasno i oduševljeno izgovarao, ne zazirući od psovke ni u pjesmi, ni u razgovoru o sakralnim i profanim svetinjama. Tada je, dakle, već 1996. bio svjestan da je bilo lakše voljeti te iz daljine. Ali to nipošto nije obesmislilo ni njegovu emigraciju, ni tu ljubav. Ili to voljenje nečega tako apstraktnog kao što je domovina. Nečega što konkretno biva najčešće i samo - iz daljine. U Maruninom smislu to imalo je smisla.
Ovog je 13. travnja prošlo osamdeset i pet godina od rođenja Borisa Marune. Hodite u antikvarijate, potražite ovu knjigu u čast i slavu njegovu.
Otvori KEKS Pay
"Bilo je lakše voljeti te iz daljine" u slučaju domovine prenosi istu ideju kao čuveni stihovi B Miljkovića: Hoće li sloboda umeti da peva ... Jasno: "Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju".