Samo pet godina imao je poznati hrvatski glumac Zvonimir Torjanac (83) kad je glumu odabrao za profesiju. U njegovu rodnom Donjem Miholjcu postojalo je, govori, društvo koje je igralo predstave.
– Od poeme “Domovina” napravili su živu sliku, na sceni majka s bebom, a ja sam sjedio ‘ocu’ u krilu. Uštipnuo bi me, a ja bih izgovorio tekst. To mi je, 1935. godine, bila prva uloga – priča.
Ta ljubav dovela ga je u kazalište “August Cesarec”. U to doba, a tako je i danas, u Varaždinu je bio sjajan ansambl: Ivo Serdar, Martin Sagner, Zvonimir Jurić, Franjo Lesar... a od te je ekipe danas samo Martin Sagner živ. Nije bilo prvaka, svi smo nosili repertoar. U angažmanu su bile i sjajne glumice; od Mile Vojković do Sande Langerholz.
Fatalni susret u Varaždinu
– Deset godina bio sam u Varaždinu, 20 u ZKM-u i 12 godina u zagrebačkom HNK, gdje sam bio i v.d. direktora drame – kaže Torjanac.
Varaždin se pokazao sudbonosnim i za njegov privatni život jer ondje je upoznao suprugu Božu Waiss, s kojom je i danas u braku. Boža je došla uskočiti u ulogu koju je igrala Sanda Langerholz.
– Kako ansambl nije bio velik, uglavnom smo svi stanovali u neiskorištenim garderobama. Ja sam živio s Ivom Serdarom. Svaka je imala umivaonik, a na dvije garderobe bio je jedan tuš. Boža je stanovala kat više u sobi koja nije imala nikakav komfor. Družili smo se, probali, igrali, a ponekad i nešto skuhali. Kad smo se vjenčali, Ivo se preselio u drugu garderobu – govori Torjanac.
Dvije godine poslije napokon su kupili stan. No u Varaždinu su tada ukinuli kazalište, a Boža i on bili su preko glave u kreditima.
– Tada smo otišli u crnogorsko narodno pozorište jer je ono, kao republičko kazalište, davalo redovite plaće. No, iako sam na prvoj premijeri igrao glavnu ulogu, prekinuo sam angažman i vratio se u Varaždin. Bojali smo se da ćemo izgubiti stan – priča.
Odlasci dragih ljudi
Vrlo brzo se zaposlio u ondašnjem PIK-u koji je potom preimenovan u Zagrebačko kazalište mladih.
– Imao sam sreću s ansamblima, kolegama, i taj je teatar bio homogen. Upoznao sam divne ljude i sprijateljio se s njima - ondašnjom prvakinjom Slavicom Jukić i Marijanom Radmilovićem – prisjeća se.
Tijekom silnih godina glume najbolji prijatelji bili su mu Kruno Valentić, Vanja Drach, Ljubomir Kiki Kapor... Pogodili su ga njihovi odlasci, posebice Kikijev, s kojim je često igrao i u kazalištu. Zadnja njihova zajednička predstava bila je “Domovnica d.d.” satiričkog kazališta Kerempuh.
– To je predstava Nenada Stazića u kojoj sam igrao Lalu. Kada sada gledam prijenose iz Sabora, pitam se gdje mu je ostao duh – kaže Torjanac koji je bio u angažmanu zagrebačkog HNK, gostovao u teatru ITD, a rado se sjeti i godina kad je igrao s Histrionom.
– Silno me zanimalo kako izgleda igrati predstavu svaki dan. Pitao sam se hoće li ikada doći do nekog zasićenja. U ZKM-u nisam mogao toliko igrati jer kazalište tada nije imalo svoju pozornicu. U Histironu sam prihvatio priliku i nekoliko sam godina s njima plovio. Svaki dan na drugome mjestu, na otoku na kojemu teatar nikad nije bio – govori.
1957. Sin Dubravko
– Te godine rodio se moj prvi sin Dubravko. Kad je maturirao, nije znao što bi upisao pa je došao u Zagreb, pokušao na prijamnom za Akademiju i nije prošao. Otišao je u vojsku, a kad se vratio, sjajno je odradio prijamni. Vrlo je obrazovan, govori jezike, prevodi s njemačkoga, francuskoga, engleskoga. U varaždinskom kazalištu vodi dječju scenu, u Osijeku predaje na akademiji, a bio je i asistent Georgiju Paru.
1959. Vjenčanje s Božom
– Brak mi puno znači, inače ne bih bio u njemu gotovo 54 godine. Bilo je svega, i ljubavi i ravnodušnosti, besmislenih ili toplih razgovora, emocija i ‘tihih misa’, kompromisa. I u trenucima kad bi nastala tišina, znali smo da je to naš dom, da smo potrebni jedno drugome. Brak je demokracija, boljeg rješenja za ljude koji se vole nema.
1967. Sin Marko
– Posvuda sam ga vodio sa sobom. Išao je sa mnom i na histrionske turneje brodom. Kako je rođen u srpnju, kada je Histrion uvijek bio na turneji, kupili bismo janje i slavili njegov rođendan. Bio je sa mnom iza scene, upoznao je svaki segment teatra. Zaljubio se u kazalište, ja sam ga odgovarao, ali nije me slušao. “Kako mi možeš blatiti svoju profesiju? Znači da je ne voliš kad me odgovaraš!” govorio je, a meni nije bilo druge nego pustiti ga u glumu. Od prve je, bez urgencija, primljen na Akademiju.
1991. Napokon država!
– To mi je strašno važno. Hrvat sam i znam kakve smo težnje imali kroz povijest. Dobili smo stoljećima čekanu državu kojom neodgovorno upravljamo.
Hvala Bogu da se netko sjetio i legende Zvonimira Torjanca koji je dao toliko briljantnih uloga. Teško se probijaju prave vrijednosti pored bigbraderizacije i tzv estradizacije i televizije i "naše" kulture... G. Torjancu želim još mnogo uloga u kojima će uživati i on i publika!