Nekada je gotovo svaki njezin odlazak na pozornicu značio putovanje, novu publiku i još jednu priču koju će ponijeti sa sobom. Danas joj je dragocjenija mirna večer kod kuće, vrijeme provedeno s obitelji i njezinom 15-godišnjom kujicom Tonkicom, za koju zna da joj se život polako bliži kraju. Nakon gotovo pola stoljeća provedenog pod reflektorima, Marina Tomašević više ne osjeća potrebu biti svugdje. Pjeva kada joj se pjeva, slika kada želi biti sama sa sobom, a vrijeme ispunjava stvarima koje joj donose mir. Iz te mirnije životne pozicije otvoreno govori o estradi koja se promijenila, društvu čije vrijednosti smatra ozbiljno narušenima, hrvatskom iseljeništvu i kvalitetnim izvođačima koji, prema njezinu mišljenju, premalo dobivaju priliku.
Danas joj je važnije uživati nego biti svugdje
Ljeto je nekada za Marinu Tomašević gotovo automatski značilo nastupe i fešte. Ove godine više miruje nego što nastupa i priznaje da joj to godi. Uz obitelj i prijatelje, pronašla je nove radosti – slikanje, pletenje i posebno heklanje. Na pozornicu i dalje izlazi, ali bez nekadašnjeg opterećenja. „Danas to radim s jednim posebnim guštom i puno opuštenije. Što manje šminke, što manje tereta i opterećenja, a što više uživanja.“, kazala je u razgovoru za Fenix-magazin. Voli ljude, voli pjevati i voli dobru feštu. Samo više ne osjeća potrebu bilo kome dokazivati koliko vrijedi.
Nedostaju pjesme koje mogu nadživjeti trenutak
Marina je karijeru gradila u vremenu velikih autora poput Tomislava Ivčića, Rajka Dujmića i Nenada Ninčevića. Kada današnju estradu uspoređuje s onom na kojoj je počela, ne kaže da je nekada sve bilo bolje, ali smatra da se izgubio dio onoga što je pjesmu činilo posebnom. Umjetna inteligencija, aplikacije i programi promijenili su način stvaranja glazbe. „Glazba je prije svega umjetnost. Svi ti veliki autori ostavljali su u pjesmama svoj pečat, svoj potpis, dio sebe. I upravo zato njihove pjesme i danas žive.“
Dok stare pjesme i danas pune fešte i publika ih pjeva od prvog do posljednjeg stiha, mnogo toga što se danas objavi traje vrlo kratko. „Ponekad se pjesma gotovo nije stigla ni čuti, a već je zaboravljena“, kaže. Zato joj nedostaju veliki hitovi – pjesme koje će nadživjeti vrijeme u kojem su nastale.
„Lakše je postati zvijezda, ali teže pravi pjevač“
Društvene mreže, posebno TikTok, promijenile su pravila. Sve mora biti brzo – informacija, pjesma, slika i uspjeh. „Apsolutno. Mislim da je danas puno lakše postati zvijezda, ali je teže postati pravi pjevač“, mišljenja je. U silnoj količini sadržaja čak ni kvalitetan izvođač ponekad nema dovoljno vremena da dođe do publike. „Danas je možda lako postati poznat, ali je puno teže trajati“ , kaže Marina. U tome vidi i jednu od najvećih promjena estrade. Danas je, smatra, važnije biti viđen nego zapamćen.
„Gledate nekoga i pitate se: zašto je ta osoba zapravo poznata? Što je napravila? Po čemu je posebna?“ Sličnu pojavu vidi i u pjevanju. Važno je privući pažnju, biti glasan i stalno prisutan. „Ponekad imam osjećaj da je važnije deranje i vikanje nego samo pjevanje, uz ono poznato iskakanje iz paštete“, govori Marina. Ni broj pregleda, smatra, više nije sigurno mjerilo uspjeha jer se promocija i pregledi na platformama mogu plaćati. "Meni se zbog svega toga današnja estrada ponekad čini kao jedna velika močvara, velika bara puna svakakvih bića. Treba u svemu tome pronaći ono što zaista vrijedi “, kaže. 7
Nekada je dolazak pjevača bio komadić doma
Velik dio karijere Marina Tomašević provela je putujući svijetom. Nastupala je u Americi, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Njemačkoj, Švicarskoj i drugim zemljama, a osamdesetih je gotovo svake godine odlazila i na turneje po tadašnjem Sovjetskom Savezu. Posebno mjesto u njezinim sjećanjima imaju nastupi među hrvatskim iseljeništvom. Marina kaže kako je nekada ta publika bila neusporedivo emotivnija. Nije bilo interneta, društvenih mreža ni videopoziva. Domovina je bila daleko, a dolazak pjevača iz Hrvatske bio je mnogo više od koncerta. „Bio je to komadić doma“, govori.
Na tim je nastupima, kaže, naučila što znači ljubav prema domovini i koliko snažna može biti čežnja čovjeka koji živi daleko od zemlje kojoj pripada. Danas je glazba dostupna jednim klikom, pa se izgubio dio nekadašnjeg iščekivanja. „Glazba je danas dostupnija nego ikada, ali upravo zbog te dostupnosti izgubio se dio iščekivanja, ekskluzivnosti i one posebne emocije koju smo nekada doživljavali kada bismo došli među naše ljude na drugom kraju svijeta“, govori Marina. Promijenili su se i glazbeni ukusi. U hrvatskim klubovima i domovima izvan Hrvatske danas nastupaju i izvođači iz drugih zemalja regije. Internet je otvorio granice, ali je istodobno smanjio osjećaj ekskluzivnosti.
Slikanje vinom donijelo joj je novu slobodu
Posljednjih godina Marina je ozbiljno ušla u svijet slikarstva, posebno vinorela – tehnike slikanja crnim vinima. Privuklo ju je upravo to što je riječ o zahtjevnoj i neobičnoj tehnici. „Nisam osoba koja se voli natjecati s drugima, ali se itekako volim natjecati sama sa sobom. Volim pobijediti samu sebe“, kaže. Kada nešto ne zna, želi naučiti. Tako je svladala i vinorel, a danas održava radionice koje privlače ljude upravo zbog njegove posebnosti.
No slikarstvo joj je donijelo više od novog umjetničkog izraza. „U slikarstvu sam potpuno svoja. Autentična. Tu nema pozornice, nema estrade, nema potrebe da se bilo kome dokazujem. Ostajemo samo platno, vino i ja“, govori Marina. U tome je pronašla mir koji joj je danas važan. Glazba je i dalje duboko u njoj. „Ona je toliko duboko u meni da čak i u snu ponekad pjevam sama sebi", smije se. Kada slika portrete, najvažnije su joj oči. „U njima je sve", govori. Može se, kaže, savršeno naslikati lice, ali ako nije uhvaćen pogled, nije uhvaćena ni osoba.
Doha joj je bila potvrda da se vrijednost ipak prepoznaje
Godine 2025. vinorelom je predstavljala Hrvatsku u Dohi na međunarodnom umjetničkom festivalu. Za Marinu je taj poziv bio potvrda vrijednosti njezina rada. „U slikarstvu ste svoji. Tu nema toliko ljudi sa strane koji će vam određivati koliko vrijedite, kao što se to često događa u show businessu“, govori Marina. Sudjelovanje na međunarodnom festivalu, radovi u katalozima te međunarodni certifikati i nagrade pokazali su joj da ono što radi ima vrijednost i izvan Hrvatske. Pozvana je ponovno u Dohu, ali je ove godine odlučila otići na festival u Rim. Pozivi joj stižu i iz drugih zemalja, posebno iz Francuske, Pariza i Monaka. „Život je zaista čudesan. Putovi Božji su veliki i nikada ne znate kamo će vas odvesti nešto što je u početku bilo samo vaša ljubav i strast“, kaže.
„Publika je jedini relevantni pokazatelj vaše vrijednosti“
Nakon gotovo 50 godina glazbene karijere, Marina Tomašević kaže da joj današnje natjecanje na estradi nije ni prirodno ni potrebno. Ipak, naglašava da to što pripada starijoj generaciji ni na koji način ne znači da je prestala vrijediti. Smatra da se vrijednost izvođača ne može mjeriti pozivima organizatora, interesnim krugovima ili estradnim zajednicama, nego isključivo reakcijom publike. „Publika je jedini relevantni pokazatelj vaše vrijednosti“, ističe Marina, dodajući da se sve vidi u trenutku kada izađe pred ljude i osjeti njihovu emociju i ljubav.
Da danas ima 20 godina, ponovno bi, kaže, vjerojatno izabrala glazbu jer bez nje ne može živjeti. No s iskustvom, karakterom i sustavom vrijednosti koje danas ima, teško bi se uklopila u današnju estradu. Mišljenja je da se možda ne bi najbolje snašla u takvom svijetu – i dodaje da je možda upravo to sasvim u redu.
Najveća pobjeda nije bila na pozornici
Kada govori o najvećoj pobjedi svojega života, Marina ne spominje velike pozornice, turneje ni uspjehe. Kaže da je najvažnije što je, nakon svega što je prošla, ostala vjerna sebi. „Moja najveća pobjeda je to što sam nakon svih tih godina ostala svoja.“ Ljudi koji je dugo poznaju znaju joj reći da je „sve mlađa i mlađa“, a pritom, objašnjava, ne misle na godine, nego na duh. Vjera u Boga, duhovnost i povjerenje naučili su je da je tijelo prolazno i da je čovjek mnogo više od onoga što se vidi.
„Mi smo duh“, kaže Marina, uvjerena da ju je upravo ta spoznaja prizemljila i naučila da više uživa u svakom trenutku života. Najveće razočaranje, s druge strane, vidi u društvu i sustavu vrijednosti koji se, prema njezinu mišljenju, ozbiljno urušio. Kao posljedice navodi korupciju, interesne skupine i sve manje poštovanja prema stvarnoj vrijednosti. Posebno se, smatra, to vidi na hrvatskoj glazbenoj sceni, o kojoj javnost zapravo zna vrlo malo. „O tome bi se moglo jako puno govoriti“, kaže.
Zašto hrvatsko iseljeništvo stalno sluša ista imena?
Posebno je žalosti činjenica da se hrvatskom iseljeništvu često iznova nude isti izvođači. Marina smatra da iza toga postoje lobiranja i određeni interesni krugovi, zbog kojih pojedini pjevači godinama dobivaju prilike, dok drugi gotovo nikada ne dolaze na red. O toj bi temi, kaže, mogla mnogo govoriti, ali zasad ne želi ulaziti u pojedinosti. Ipak, ostavlja mogućnost da će jednog dana progovoriti otvorenije. „Možda jednog dana i progovorim. Nikad se ne zna.“
Najviše joj je žao brojnih kvalitetnih hrvatskih izvođača koji imaju što ponuditi, ali rijetko dobivaju priliku nastupiti pred hrvatskom publikom izvan domovine. Umjesto novih imena, smatra, iseljeništvu se često nude ista lica i isti programi. „Hrvatskom iseljeništvu često se nude reprize, reprize i opet reprize“, kaže, uz napomenu da možda dio publike takav izbor voli, ali da ipak sumnja kako ne bi željeli čuti i vidjeti nešto drukčije.
Želi živjeti sada, a ne planirati budućnost
Za budućnost Marina nema velike planove. Kaže da joj je bliska misao kako čovjek planira, a Bog se smije, pa joj je važnije živjeti sadašnji trenutak i slijediti ono što je istinski ispunjava. Želi raditi ono što joj donosi zadovoljstvo, budi strast i radost, jer vjeruje da upravo iz toga nastaju najljepše stvari.
Posebno joj je bliska i misao: „Bog ti ne daje ono što želiš, nego ono što jesi.“ Zato nastoji biti ono što bi voljela susresti u drugima i drugima davati ono što želi sebi. Nakon gotovo pet desetljeća glazbe, Marina Tomašević danas više nema potrebu biti svugdje. Ostali su joj glazba, slikarstvo, obitelj, prijatelji, Tonkica i mir koji je pronašla u jednostavnijem životu. A kada podvuče crtu, njezina najveća pobjeda nije ni broj pjesama, pozornica ni turneja. Najveća je pobjeda to što je, unatoč svemu što je prošla i svemu što se oko nje promijenilo, ostala svoja.
Otvori KEKS Pay
Meni je žao, ali nikad čuli za nju...?