"Bila je tu samo jedna kvaka, i to Kvaka 22, koja je specificirala da je skrb za vlastitu sigurnost pred opasnostima koje su stvarne i neposredne proces racionalnog duha. Ili je bio lud i mogao je biti pošteđen letenja. Trebao je jedino zatražiti da bude pošteđen, ali čim bi zatražio, ne bi više bio lud i morao bi još izvršavati borbene zadatke. Ili bi bio lud kad bi još izvršavao borbene zadatke, a duševno zdrav kad ih ne bi izvršavao, ali ako je bio zdrav, morao ih je izvršavati. Ako ih je izvršavao, bio je lud pa nije morao, ali ako ih nije htio izvršavati, bio je duševno zdrav i morao je. Vossarian je bio duboko potresen apsolutnom jednostavnošću te klauzule Kvake 22 i zazviždao je u znak divljenja."
"Kvaka 22" je satirični, tragikomični proturatni roman. Objavljen u vrijeme Vijetnamskog rata, ubrzo je stekao kultni status među čitateljstvom u SAD-u, postavši Biblija naraštaja doraslog za vojsku, da bi ga kasnije prigrlila šira publika širom svijeta.
Autor "Kvake 22", američki satirički romanopisac i dramatičar Joseph Heller, rođen je 1. svibnja 1923. godine, dakle ove je godine bila 100. obljetnica njegova rođenja. Drugi svjetski rat zatekao ga je na granici punoljetnosti, no stigao je, vrlo mlad, služiti u američkom zrakoplovstvu. Nakon rata diplomirao je i magistrirao na newyorškim sveučilištima, radio je za časopise Time i Look, objavljivao priče, sve dok njegov prvi roman "Kvaka 22" nije odjeknuo u američkoj književnosti, a taj se neočekivani utjecaj prelio i na svjetsku, tako da ga se danas smatra jednim od važnih novih tekstova u književnosti šezdesetih i sedamdesetih godina. On je jedan od prvih primjera "nove fikcionalnosti" (new fikcion) koji je u prvi plan plan doveo spoj apsurdnosti i paradoksa, crnog humora i nihilizma, apokaliptične vizije i oslobođenog jezika. Iznimnu popularnost duguje i vremenu u kojem je objavljen, a to je vrijeme hippy pokreta i estetike "djece cvijeća", kada je "Kvaka 22" bila važni popkulturni artefakt, onakav kakvi su bili i najvažniji glazbeni albumi epohe.
Glavni je lik pilot Vossarian, opsjednut "kvakom 22", apsurdnim pravilom koje upravlja njegovim životom u vojsci. Generali njime žele nametnuti što više letova pilotima kako bi se na njihov račun, a možda i po cijenu njihovih života, proslavili. Prema "kvaki 22" samo je lud pilot spreman letjeti koliko oni žele, ne tražeći bolovanje, iako na to ima pravo. Ako zatraži bolovanje, nije lud, nego samo ne želi letjeti, pa znači da na bolovanje nema pravo. Piloti nemaju izbora, nego da lete i ginu. Na kraju romana Vossarian bježi iz poljske bolnice u nadi da će se gumenim čamcem morskim putem domoći Švedske.
Roman sadrži mnogo okrutnih elemenata, ranjavanja, sakaćenja, smrt, kao i kojekakve devijacije u ljudskom ponašanju. No unatoč najmračnijoj slici pojedinca i društva, knjiga je i duhovita, i zabavna, jer su glupost i zlo dovedeni do apsurda, pa su samim tim smiješni. A zabavna je i zato što je krajnje subverzivna u odnosu prema vlasti, državi, a u najširem smislu i kulturi, čiji su dio i ta knjiga, i njen pisac, i njena izvorna publika.
Heller je roman pisao osam godina. Kad je 1953. izdavaču pokazao prvi dio, ovaj mu je dao 750 dolara i obećao još toliko kad ga dovrši. Pisac je s drugim dijelom kasnio godinama. Da bi ispalo da je kasnio zato što je pisao filigranski organizirano remek-djelo složene strukture. Knjiga je izašla 1961., i bila je vrlo zapažena. Dobro se prodavala, ali nije bila na listama bestselera. No kad je, nakon nekoliko godina, eksplodirao proturatni pokret u SAD-u protiv Vijetnamskog rata, priča o Vossarianu, članu posade bombardera koji se na sve načine pokušava osloboditi obveze letenja, a zapravo i vojne dužnosti, u kratko je vrijeme dosegnula višemilijunsku nakladu. Do danas je to najčitaniji američki roman o Drugom svjetskom ratu, a naslov "Kvaka 22" postao je, i ostao, općeprihvaćeni izraz za frustrirajuće bezizlaznu situaciju. Djelo je postalo tako utjecajno da je njen naslov i temeljni motiv ušao u engleski i mnoge druge jezike, kao pojam koji označava situaciju bez izbora, jer svaki vas izbor vodi samo u apsurd.
Prvi hrvatski prijevod romana pojavio se samo osam godina originala. Nakon toga knjiga je izlazila u još dva izdanja, sva tri puta u prijevodu Zlatka Crnkovića, no prijevod je sa svakim izdanjem mijenjan i osuvremenjivan, pogotovo u pogledu vojnih termina, koji su u hrvatskom jeziku doživjeli totalne promjene od 1968. godine, kad je roman prvi put objavljen u izdanju Otokara Keršovanjija, pa preko 1987. kad ga objavljuje Znanje, do 2007, kada je tiskan u izdanju Šarenog dućana. No to je, sve u svemu, riječ je o kanonskom prijevodu, jer nikome nakon Crnkovića nije na um palo da prevodi Hellerovo djelo.
Filmsku adaptaciju romana, koja se nakon brojnih peripetija i mijenjanja potencijalnih režisera u američkim kinima počela prikazivati 24. lipnja 1970. godine, potpisuje Mike Nichols, koji je "Kvaku 22" režirao nakon golemog uspjeha što ga je imao s klasikom epohe, filmom "Diplomac". Snimao je u golemoj produkciji, s mnogo novca i s veličanstvenim kastingom, jer se predviđao golem financijski uspjeh, budući da je rat u Vijetnamu još uvijek trajao, i zapravo mu se nije vidio kraj, a raspoloženje javnosti bilo je radikalno antiratno. Ali film nije dosegnuo popularnost knjige, bez obzira na niz popularnih glumaca, kao što su Anthony Perkins, Martin Sheen, Jon Voight i Orson Welles, dok je glavnu ulogu kapetana Vossariana odigrao Alan Arkin. Produkcija je imala financijske probleme zbog skupih scena leta bombardera, pa si Nichols nije mogao priuštiti statiste. No, upravo je manjak ljudi preokrenuo u korist filma te je praznina kojom film obiluje gotovo nadnaravna. Poruka romana u potpunosti je zadržana, iako je Nichols morao skratiti neke scene i zanemariti sporednije likove. Najduhovitiji dijalozi iz knjige savršeno su se uklopili u vizualno impresivan uradak koji nas još jedanput uči o strahotama rata i ljudskoj gluposti.
Hvaljena je mini-serija u šest epizoda koja se pojavila 2019. u produkciji, a djelomično i režiji, Georgea Clooneyja, u koenovskoj maniri crnohumorne komedije s elementima surove dramatičnosti, ali to se dogodilo u vrijeme kada je antiratni angažman predloška već uvelike bio otupljen protokom vremena. Joseph Heller za nove je generacije bio nešto poput Kafke, pisac iz prošlosti. A "Kvaka 22" bila je tema iz prošlosti, neškodljiva za aktualnu američku politiku, koja, ruku na srce, nije bila ništa manje ratoborna.
Na tvrdnje nekih svojih sugovornika da nikad više neće napisati tako originalan i dobar roman kao što je "Kvaka 22", autor je lakonski odgovorio: "A tko ga je napisao?"
