Naslovnica Showbiz Estrada

Kad je moja djevojka, današnja supruga, otišla u Frankfurt, prevario sam oca i odjurio za njom

Kad moje unuke pitaju što radi Mate Bulić, oni odgovaraju – pjeva. Za njih je nepojmljivo da sam ja Mate Bulić jer za njih sam ja dida Mate, otkrio nam je pjevač u životnom intervju.
14. kolovoza 2018. u 18:50 24 komentara 18869 prikaza
Mate bulić
Foto: Tomislav Miletić PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Zovu ga Kraljem dijaspore. No prije tjedan dana Mate Bulić, Hercegovac sa stalnom adresom u Frankfurtu, održao je u svojoj rodnoj Blatnici koncert pred 30.000 ljudi. Je li on i kralj Hercegovine, pitali smo ga na početku životnog intervjua.

Ivica Dačić IVICA DAČIĆ 'Sudjelovanje Thompsona u obilježavanju Oluje je uvreda i poniženje za sve srpske žrtve'

– Nisam najsretniji epitetom kralj ovog ili kralj onog, ali ako me ljudi tako vole zvati, to je njihov izbor. Ja se osobno ne osjećam nikakvim kraljem, ja sam samo normalan čovjek koji radi pošteno svoj posao nastojeći imati korektan odnos prema publici i kolegama. Kada govorimo o Blatnici, odnosno blatničkim notama dobrote, želio bih spomenuti ljude bez kojih te manifestacije ne bi bilo. To su: Iko Bevanda, Mario Odak, Goran Barbarić, Damir Sušac, Dada Barbarić, Ivan Bevanda i Mario Pinjuh. Njih su sedmorica sa mnom od prvog dana u tom projektu, a ove godine Mate Bulić je samo pozvao izvođače i osigurao produkciju, sve ostalo su oni odradili. Ja sam ih pratio preko Viber grupe i oduševljen sam. Ovom im prilikom veliko hvala u moje i ime cijele Blatnice, ali i svih onih ljudi koji podupiru taj projekt. A svima onima koji dolaze na Blatničke note dobrote hvala što odaju priznanje tom radu i trudu svih ovih godina.

Imate li podatak koliko se u Blatnici do sada skupilo novca na tim humanitarnim koncertima?
Ja samo znam da sve ove dosadašnje akcije vodi organizacijski, odnosno crkveni odbor. Sve se vodi potpuno transparentno. Ja se u to ne miješam, ne znam koliko je to, niti sam ikada pitao jer imam potpuno povjerenje u njih da će taj novac doći i da dolazi u prave ruke. Na koncu za to imamo i dokaze. Novcem od tih koncerata putem raznih udruga pomaže se ljudima diljem Bosne i Hercegovine.

Na koncertu je bio i hrvatski izbornik Zlatko Dalić. Otkad se poznajete s njim?
Ma on je moj prijatelj više od 25 godina. Kad je bio igrač, intenzivno smo se družili, a te veze i kontakte nikada nismo prekidali. Pili smo kavu i pred njegov odlazak u Saudijsku Arabiju. Sjećam se da je to bila velika neizvjesnost za samog Zlatka, ali i sve nas koji smo ga poznavali. Međutim, on je otišao, ostvario iznimne rezultate, a to može napraviti samo ljudska veličina, trenerska karizma i stručnjak koji zna svoj posao. Povrh toga, on je izuzetan kao čovjek, kao osoba. Jako je iskren, a na koncu sve o njemu vidjelo se u Rusiji.

Ivan Jakovčić Ivan Jakovčić: 'Thompson treba dobiti sve moguće kazne. Nisi pjevao u Areni, bogami niti nećeš!'

Ovih je dana objavljeno kako Dalić ipak ostaje u hrvatskoj reprezentaciji. Jeste li očekivali ovakav odgovor?
Ni jednog trenutka nisam dvojio da će njegova odluka biti takva. Bio sam u Rusiji na finalu, gledatelji malih ekrana to nisu mogli vidjeti, ali mi koji smo bili tamo na tribina i koji ga znamo shvatili smo poruku. Kad su igrači pozdravljali dio tribina s hrvatskim navijačima i počeli se vraćati prema centru kako bi primili medalju, Zlatko se u jednom trenutku izdvojio i vratio prema navijačima. Okrenuo se prema tribinama i podigao ruke. Bio je to trenutak od kojeg se ježi koža, a mi smo u tom trenutku shvatili da će on teško donijeti odluku da ne ostane izbornik. To je, smatram, bio znak da ostaje. On je osoba koja nikada neće iznevjeriti ljude, a na ovom Svjetskom prvenstvu spoznao je što je napravio za naciju, za hrvatski nogomet. Osvajanjem drugog mjesta ispisao je povijest hrvatskog nogometa.

U Blatnici su vam korijeni, a u Frankfurtu obitelj, žena i kćeri. Gdje se više osjećate doma?
U Blatnici imam grobno mjesto (smijeh). Pokazao sam unucima put kojim će me nositi jednoga dana. Šalim se... Ali sve je to život. U Blatnici imam rodnu kuću, moji korijeni su tu. U tom mi je mjestu sve ostalo, od djetinjstva, emocija, nestašluka... sve mi to često pada na pamet. Kad jednog dana budem radio knjigu o svom životu, opisat ću pomno sva svoja životna iskustva kao dječaka, momčića, odraslog čovjeka. Naravno, u Frankfurt sam otišao prije 37 godina i moja obitelj živi tamo. Kad me netko pita kad ću se vratiti u Blatnicu, ja ne znam odgovoriti. Odnosno, znam da ću živjeti tamo gdje živi moja obitelj supruga, kćeri, zetovi, unuci. A već sam vam rekao gdje ću skončati.

Spomenuli ste knjigu. Jeste li počeli raditi na njoj?
Dugo to već planiram. Pripreme su počele. Međutim, ja smatram da to, kada se već počinje raditi, treba biti temeljito i dobro. Riječ je o autobiografskoj knjizi.

Jeste li zapisivali događaje iz života ili ćete se služiti pamćenjem?
Sve je u glavi. Na jednoj maloj pločici u mojoj glavi pohranjena su sva ta sjećanja. Puna su emocija. Svakog se dana prisjećam nekog od tih događaja, svog djetinjstva, obitelji, pokojnog djeda, baka, pokojnog brata, majke, prijatelja i susjeda. Taj se čip ne može izgubiti niti izbrisati jer je sve to dio mene.

Oliver Dragojević Uzvišeni ispraćaj Je li s Oliverom umro posljednji Dalmatinac?

Koji je najemotivniji trenutak iz vaše prošlosti?
Ima tu i dobrih i loših trenutaka. Smrt mog brata jedan je od trenutaka koji je mene osobno potpuno izmijenio. To je trenutak nemjerljive tuge i žalosti, s njim sam izgubio dio sebe. Kao i svakome od nas tužne emocije izaziva sjećanje na svaki gubitak roditelja, rodbine, prijatelja... A onda opet trenutak kad dobiješ prvo dijete izaziva potpuno suprotne emocije. Raduješ se novom životu, novom početku očekujući još takvih trenutaka. Također, svaki uspjeh mog prijatelja, susjeda, nekoga tko je napravio nešto dobro za širu društvenu zajednicu u meni izaziva neopisivu radost. Radujem se kada osjećam da nekome mogu pomoć, da sam pomogao... Lijepo je kad netko nekome pomogne bez obzira kako se taj potpisuje.

Kako ste upoznali suprugu, je li to bila ljubav na prvi pogled?
Najvjerojatnije jest. Sa svojim pokojnim kumom Ivanom Sušićem bio sam na jednom seoskom derneku. Ja sam se tada javio svojoj današnjoj supruzi Zdravki. Nakon toga je ona dolazila na mjesta gdje sam ja pjevao i tako je sve išlo korak po korak. Kada je otišla u Frankfurt, onda sam i ja jednog dana rekao ocu da idem u Njemačku po auto. Naime, budući da sam završio ekonomski fakultet, moj je otac zamislio da radim u školi u Čitluku kao profesor. Za taj mi je posao trebao automobil. Nije mu bilo drago što idem, ali je pristao pod uvjetom da se vratim do roka koji mi je dao jer tada počinje nastava u školi. Ja sam mu obećao da ću doći čim kupim automobil. Otišao sam, nisam se vratio na vrijeme, a automobil kojim sam prvi put došao u Blatnicu iz Frankfurta posudio sam od jednog rođaka. Na neki način sam prevario oca, poslije mi je bilo žao, ali smo sve to izgladili jer je on shvatio da nikada nisam želio raditi ono za što sam se školovao. Moj jedini cilj i želja bili su pjesma i pjevanje. Uvijek sam želio živjeti, doći na vrh i skončati s pjesmom. Mislim da sam se uz pomoć svoje šire i uže obitelji, prijatelja i vjerne publike uspio izboriti za svoj status u svijetu pjesme i na to sam ponosan.

Pogreb Olivera Dragojevića Sahranjen pjevač Svjetski mediji o ispraćaju Olivera: Hrvati su prvaci u proslavama

Gdje ste počeli pjevati? Gdje je bio vaš prvi nastup?
Moj prvi službeni nastup bio je Brotnjo festival 1975. u sklopu Dana berbe grožđa u Čitluku. Tada sam osvojio prvo mjesto publike i žirija. Iza toga sam tri ili četiri puta pobjeđivao, pa su me stavili da nastupam izvan konkurencije. Tada sam shvatio da moram ići dalje i da sam prerastao taj festival, i ako želim doći do cilja koji sam zacrtao, moram krenuti dalje. Onda sam krenuo po raznim natjecanjima, slijedilo je polaganje audicije na Radio Sarajevu. Danas imam nekih tridesetak arhivskih snimaka na Radio Sarajevu što je jako veliko priznanje. Tada mi je to bio dokaz da mogu. S vremenom sam shvatio da od sevdalinke teško mogu živjeti, pa sam krenuo u komercijalne vode. Međutim moj žanr u pjevanju je mnogo odredilo moje izbivanje iz Hercegovine i život vani. U ratu je bilo mnogo akcija, koncerata za pomoć ljudima koji su ostali u ratom zahvaćenim dijelovima. U to vrijeme počeo sam se ozbiljnije baviti poslom i zatekao tu “duldung” generaciju i počeo sam se osjećati kao i oni, jer sam i ja izvan domovine. Čim iskoračite korak izvan svog doma, možete se smatrati iseljenikom. Znao sam kako se ti ljudi raduju i kako tuguju. Vaš kolega Petar Grubišić me je tada prozvao Kraljem dijaspore. Naime, on je tada pratio sve naše pjevače koji su pjevali vani i reakciju publike na nas. Tako je i nastao taj moj nadimak.

Je li obitelj podržavala vaš prvi nastup?
Kad sam došao iz škole i rekao da idem na taj festival, pokojni dida Stjepan rekao je: “Jami škare, idi škopi duvan, kakvo pjevanje. Šta ćeš ti pjevati.” Mene je to pogodilo, otišao sam u sobu,a on je poslao moju pokojnu majku za mnom. Ona mi je pomogla da se spremim. Obukao sam jednu zelenu vestu, ona mi je dala lančić koji sam nosio. Otišao sam iz Blatnice preko čitlučkog polja, nastupio i dobio prvu nagradu publike i žirija.

Mate bulić
1 / 9

Kako je djed reagirao kad ste došli kući s nagradom?
Čekao nas je velika posuda s vinom na stolu. Bili su svi moji Blatničani u izbi gdje je on rezao pršut.

Među pjevačima koji su često nastupali s vama tijekom tih ratnih godina, ali i kasnije je i Oliver Dragojević, od kojeg su se Hrvatska i regija oprostile prije nekoliko dana. Bili ste veliki prijatelji...
S njim sam odradio mnogo koncerata vani. Mi smo za organizatore bili idealna kombinacija. On je radio taj dio ozbiljne glazbe, a ja ove zabavnije. Za mene je on bio jedan jedini. Na prostorima bivše Jugoslavije bio je najveći umjetnik. Kroz te koncerte smo se upoznali i često razgovarali o životu. Kakav je život. Koliko je težak, koliko veseo. Sjećam se da je jedne prigode moja kći Katja prije petnaestak godina željela upoznati Olivera. Bilo je to na jednom našem koncertu. Ušao sam k njemu i predstavio mu Katju. On ju je pogledao i upitao: “A na koga si ti tako lipa? Bit će na mater!” Bio je jako duhovit čovjek, vrhunski glazbenik, normalna i jednostavna osoba. Nedostajat će nam svima.

Koliko je vašoj supruzi bilo teško pratiti vašu karijeru, sve te koncerte, na koncu i obožavateljice...?
Na to pitanje bi stvarno puno bolje ona odgovorila. Ali ja, kao promatrač sa strane i sudionik te priče, mogu reći da joj je bilo teško jer je ipak ona držala tri kraja kuće. Odgajala je djecu, meni je uvijek bilo skuhano, oprano. Ona je ta koja je sve dočekivala i – što je najbitnije – davala mi potporu u svakom trenutku govoreći mi da mogu. Tako je i nastala jedna moja pjesma koju je napisao moj kum Marko Perković Thompson, a koja se zove “Hvala ti za sve”. Nije to pjesma koja se odnosi samo na moju suprugu, to je pjesma svih muškaraca njihovim ženama jer one su te koje drže obitelj na okupu. A što se tiče obožavateljica, mi smo imali i imamo jedno povjerenje tako da ona nikada nije pokazivala ljubomoru, a ja sam se trudio da ni nema razloga za to.

Imate prilično dugu karijeru. Je li bilo trenutaka kada ste mislili odustati?
Bilo je takvih trenutaka, kao i kod svakoga. Međutim, svaki put kad mi se dogodi hit koji je internacionalan, potakne me na dalje. To bude taj klik koji mi govori da sve to skupa ima smisla. Jedna od tih pjesama je i “Domu mom”, u kojoj se može pronaći svaki naš iseljenik. Prije je to bila “Moja Hercegovina”.

Što biste vi mijenjali a što ostavili kod Hercegovaca?
Kad uzmete koji su stereotipi, kad uzmete gdje nas sve nema, kad pogledate kako se ti ljudi iz ovog krša, zemlje poskoka, sunca snalaze, tu ne bih mijenjao ništa. Ta se žica, taj dar može samo dobiti od Boga. Mijenjao bih samo demografsku politiku, odnosno na neki način poticao na rađanje većeg broja djece. Da nas ima što više, ne da bismo mi nekome prijetili nego da taj dar ostane i prenosi se kroz budućnost.

Oliver i Vesna Dragojević Emotivna objava Vesna Dragojević oprostila se od voljenog Olivera: Sram me ponovit šta bi ti reka

Kakve su uspomene na vaše djetinjstvo, je li bilo teško?
Ne mogu reći da sam bio gladan. Imali smo svi čak i za tenisice za školu. Teško je bilo jer je Hercegovac u prošlom sustavu bio obilježen. Nije bilo ulaganja u školstvo, zdravstvo, industriju, nego je taj jadni Hercegovac crnčio u polju od jutra do sutra da bi školovao svoju djecu u Splitu, Zagrebu. Djeci se davao zadnji dinar koji je zarađen na duhanu, grožđu, vinu, rakiji. Bio je to težak život. Hvala Bogu da je došlo do promjene i da danas Hercegovina živi drugačije, bolje.

Nogomet ste voljeli od djetinjstva, tada se dijelilo na hajdukovce, dinamovce i veležovce, za koga ste vi navijali?
Danas se izgubila ta draž, kvaliteta i volja za nogometom. Tada je sve to bilo drukčije. Mi smo se satima spremali slušati jedan televizijski prijenos utakmice, danas dođete na stadion pa u nekom trenutku više ni ne gledate utakmicu. Sve je to postala industrija, posao. Kad sam bio malen, veležovci su okupljali veležovce, dinamovci dinamovce, hajdukovci hajdukovce, a mene je zapalo da budem u tom Dinamovu klubu. Pero Barbarić je bio povjerenik i okupljao oko sebe nas djecu. Sve nas je uredno registrirao i jednoga dana naš poštar Ivan Prskalo dolazi i donosi mi kuvertu s Dinamovim grbom koja je stigla iz Zagreba. Otvorim i vidim da piše “Sretan ti rođendan”. To je za mene bilo nešto nezamislivo i cijelom selu sam pokazao da meni Dinamo čestita rođendan. Bilo mi je 8 ili 9 godina.

Imali ste i zanimljivu nogometnu karijeru?
Ako si se izborio biti golman u Boksitu u Blatnici, onda si uspio. Prije mene je bilo odličnih golmana, tako da sam u svoje vrijeme ja bio rezerva. Kako sam krenuo u estradne vode, dugo sam branio za humanu udrugu i humane zvijezde Hrvatske, a danas sam pomoćnik Ivici Grnji pri izboru humanih i javnih osoba Hrvatske, gdje redovno igramo humanitarne utakmice. Ostao sam u nogometu jer sam uistinu simpatizer najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Čime se bave vaše kćeri?
Moja supruga Zdravka i ja smo odgojili dvije prekrasne kćeri Anu koja je menadžerica u jednoj velikoj aviokompaniji, i mlađu Katju koja je odvjetnica. Zahvalni smo Bogu što nam je od starije kćerke podario dva unuka Ivana i Mateja, evo kasnio sam na ovaj intervju jer mi se bilo teško odvojiti od njih.

Prepoznaju li vas oni na televiziji?
Ne. Kad ih baka pita gdje je djed Mate, oni pogledaju u mene i kažu evo ga. Na pitanje što radi Mate Bulić, oni odgovaraju – pjeva. Za njih je nepojmljivo da sam ja Mate Bulić, jer za njih sam ja dida Mate.

Mate bulić
1 / 15

Je li istina da se više vole unuci nego djeca?
Pa reći ću vam jednu stvar. Ja sam mislio da se ne može ništa više voljeti nego svoje dijete. Međutim, ljubav prema unucima je drukčija. Ne može se to definirati i opisati.

Vi ste jedan od najpoznatijih kumova. Koliko imate kumstava?
Nedavno sam “čeprkao” po svojim uspomenama i diskutirao sa suprugom. Mislim da imam oko šezdeset kumstava. Moje prvo kumče bio je Jozo Bulić. Bio sam mu kum na krizmi i mislim da sam bio najmlađi kum tada. Nikada nisam odbio kumstvo, jer su moji stariji u kući uvijek govorili da se kumstvo ne odbija. S najvećim brojem kumova održavam kontakte. S manjim brojem njih nisam u kontaktu jer vrijeme učini svoje, jednostavno se ljudi raziđu.

Spomenuli ste da ste završili ekonomiju, jeste li se ikada bavili tim poslom?
Ne. To sam završio samo zato što je otac to htio. A vidite kako je to bilo – s jedne strane je inzistirao da završim školu, a s druge me maksimalno podržavao u pjevanju. Sjećam se da je pozajmio novac da mogu snimiti prvu ploču u Sarajevu.

Nedavno su bili svatovi vaše mlađe kćeri Katje. Vaša je supruga izjavila kako je zadovoljna zetovima kao da ih je sama birala. Dijelite li njezino mišljenje?
Naravno. Sva se ta iseljenička djeca poznaju godinama. S roditeljima starijeg zeta smo prijatelji godinama. Oba moja zeta su odlični ljudi, kakvi će biti svojim ženama – oni će se dogovoriti. Vidim da sve to ide u dobrom smjeru.

Iza vas je i jedan teži period, u kojem ste pobijedili bolest. Kako se sada osjećate?
Pa iza mene je jedna epizoda sa zdravljem koja je na sreću završila dobro. Odstranio sam jedan bubreg. Sve je bilo na vrijeme i ja se sada osjećam odlično. Ključno u svemu je bilo da je otkriveno na vrijeme i zato poručujem svim ljudima da idu redovno na preventivne liječničke preglede jer to spašava život. 

Pogledajte Semiotiku u kojoj je gost bio Mate Bulić

[video: 23050 / ]

VIP izdvaja za Vas

  • Avatar pendreck
    pendreck:

    Iako nije bas moj glazbeni ukus, ipak skidam kapu tim sjajnim covjeku! Jednostavan, bez ikakvih allura, jako ga cijenim i volim!! Lijep pozdrav

  • Avatar CRNI SOKOL
    CRNI SOKOL:

    Legenda! Neka jos dugo godina i zdravlja Mate👍✌

  • Avatar pendreck
    pendreck:

    Volim Matu. Samo kod Herceg imidza mislim da bi bilo systemupdate da se kaze west ili east Herceg....