Jimmy Stanić, istinska živuća legenda domaće scene i naš najdugovječniji glazbenik, danas slavi 94. rođendan. Uvijek uglađen i još uvijek izuzetno aktivan, Jimmy i dalje puni klubove i dvorane. Čovjek je to koji je svoj čitav život posvetio jednoj ljubavi – glazbi. Iako je svirao kontrabas i gitaru, najpoznatiji je po svom baritonu kojim je ukrasio najljepše jazz skladbe i šlagere. Prepoznatljiv po svojoj duhovitosti, šaljivim intermezzima, vicevima i šalama, ne dopušta da situacija na koncertima postane suviše ozbiljna, a starozagrebački je šarm jedinstvena karakteristika njegova lika i djela. Jimmy iza sebe ima 10 albuma i mnoštvo singlova koji su obilježili desetljeća glazbe. Posljednji je studijski album pod naslovom ''91+'' objavio 2020. godine, a snimljen je uz pratnju orkestra Josipa Cvitanovića. Na albumu se našao izbor najpoznatijih numera koje još uvijek pjevuše sve generacije: ''Kobila Suzy'', ''Mimi'', ''Prolazi sve'', ''Dimnjačar'', ''Jutro će promijeniti sve'' i druge. Prošle je godine objavio i live album ''Prolazi sve'' te snimku koncerta održanog na Velesajmu. U Jimmyjevoj izvedbi svaka pjesma postaje duhovita, nježna i romantična, a svojom energijom iznova očarava publiku.
Jimmy Stanić & The Boys ovog Valentinova uz šlagere i ''vječne melodije'' pripremaju show u Tvornici kulture. Koncert počinje u 20 sati. Vječni mladić je lani za Ekran Večernjeg lista dao intervju u kojem je govorio o svojoj karijeri.
Kako danas živite?
- Dobro. Barbara i ja živimo u Utrinama, tu na tržnici pijemo kavicu. Prestali smo nastupati kad je stigla korona. Ali ne smijem se žaliti, dobro da je ta pošast stigla kad smo već svoje prošli i ostarili. Ne mogu niti zamisliti što bismo radili kao mladi entuzijasti da su postojala ovakva ograničenja. Imamo drvenu vikendicu u selu Kozjača kod Male Bune. Imali smo sve svoje povrće u vrtu. Zahvalan sam dirigentu Josipu Cvitanoviću koji je predložio snimanje albuma, napravio aranžmane i sastavio orkestar kako bismo prije par godina objavili ploču "91 plus". Na albumu su pjesme "Prolazi sve", "Jutro će promijeniti sve", "Moja kobila Suzy" i "Dimnjačar" u duetu s Barbarom i mnoge druge. Tu su i tri potpuno nove pjesme: "Smoky", "Mama Inez" i obrada tradicionalne pjesme "Dok sem bil ja dečko mlad". Imali smo koncert u Globusu na Velesajmu, Josip Cvitanović je dirigirao Zagrebačkom filharmonijom. Ploča je dobila Porina za aranžman i moju izvedbu.
Vi kao da kao mladić niste mogli krenuti drugim putem?
Teško, jer svi su se u obitelji bavili glazbom. Tata je amaterski svirao s nekim prijateljima, mama je pjevala u crkvenom zboru, jedan je brat studirao pjevanje, a drugi violinu. Tako da sam već kao dijete bio okružen glazbom. Mama je u stvari bila uvjerena da će nakon tri sina dobiti curicu, pa me unaprijed prozvala Mimi, međutim, kad sam rođen, promijenili su nadimak u Jimmy po jednom liku iz kaubojskih filmova. I to me prati do danas. Kupili su mi gitaru, pa sam učio akorde i pjevušio jednoj curici koja je stanovala tamo u Vlaškoj u susjedstvu. Nisam baš volio školu, ali sam u muzičkoj školi krenuo na kontrabas. Poslije sam s prijateljima uz gitaru na Savi pjevao talijanske i njemačke šlagere na tulumima. Otac se bavio veleprodajom voća i povrća, a mama je bila kućanica. Bili smo polusirotinja, ali smo živjeli. Ali još kao trogodišnjak, a stanovali smo prvo u Draškovićevoj 9 na drugom katu, popeo sam se na prozor, bio je otvoren, a roleta je bila ona lagana platnena. Kad je mama to vidjela, premrla je od straha, šuljala se i zgrabila me svom snagom. Još je bilo tih slučajeva kad sam mogao nastradati. Nakon nekog vremena izbacili su nas iz stana pa je tata našao dvorišni stan u Vlaškoj 63. Za vrijeme Drugog svjetskog rata viđao sam po ulici Nijemce i Talijane pa bismo ih prijatelji i ja žicali cigarete. Ja rat nisam osjetio, bilo je snijega, na Jelačić placu su nas izabrali i morali smo čistiti snijeg i poslije smo svi dobili čaj i sendviče u "Dubrovnik kavani". Poslije sam završio u partizanima i marširao po bosanskim planinama.
Postoji li ključna pjesma?
O, da. Sa 16 godina šetao sam pokraj Petrove crkve i iz jednog stana u kojem je bio tulum čujem fenomenalnu pjesmu "Jeepers Creepers". To me se toliko dojmilo da sam odjurio kod prijatelja čiji je otac bio neki ataše pa je putovao i donosio mu ploče iz inozemstva. Tu je pjesmu i Sinatra imao u repertoaru, a on je bio Pavarotti američke popularne glazbe. Od tog sam trenutka pokušavao sve pjesme, koje su u to vrijeme bile emitirane na radiju, naučiti. U pauzama skidanja pjesama po cijele sam dane vozio bicikl po gradu. Zagreb je bio pitom i pristojan, drugačiji nego danas.
Moram priznati da mnoge iznenadi kad čuju da ste počeli pjevati u Bosni?
Došao je jedan obiteljski prijatelj, Sabrija, iz Bosne koji je profesionalno svirao harmoniku i rekao mi da dođem na angažman s bendom. Nije mi bilo jasno što bih ja trebao svirati, no on je rekao da je za mene gitara, on će svirati harmoniku, a imamo i pjevača narodne glazbe pa idemo na bosansku turneju. Moja mama nije baš bila za to da idem, no završio sam na angažmanu u Bihaću. Mjesec dana smo svirali narodnu glazbu u jednom bihaćkom lokalu u koji su zalazili uglavnom vozači koji su pili rakiju iz čaša od 2 decilitra. Imali smo i pjevača te narodne glazbe, dvometraša kojeg su zvali Tarzan. Bio je to prvi moj profesionalni angažman, 1951. godine. U Travniku mi je jedna gatara prorekla da neću nikada imati puno love, ali će uvijek kapati. I tako je i bilo.
Ali, sevdalinka vam nije bila suđena?
Skupili smo još nekoliko svirača pa smo svirali kao malo veći sastav u Doboju. Imali smo stan, hranu i honorar. Sjećam se da nas je pubilika lijepo primala, bili su tamo dragi ljudi široka srca, svaku pjesmu su plaćali, a na kraju bismo pred jutro zbrojili novac i podijelili na jednake dijelove. Svirali smo po mjesec dana i u Tuzli, Zenici, Somboru i Vukovaru. Sjećam se da sam u Vukovaru pomislio da mi je takvog života pomalo dosta i poželio snimati nešto na radiju i raditi nešto veće. U Somboru nas je subotom dolazila slušati tamošnja elita, liječnici, odvjetnici i ostali i sjećam se da mi je šef benda rekao da nakon jedne sevdalinke ja nešto otpjevam. Krenuo sam s "Blue Moon", naravno na engleskom, nastalo je opće iznenađenje u publici i kad sam završio, dobio sam prave ovacije. Pa ti su ljudi prvi put čuli nekoga da uživo pjeva na engleskom.
I?
Odustao sam od nastavka turneje i vratio se u Zagreb. Moji dečki sa špice rekli su mi da je navečer u ulici Breščenskoga, plesnjak. Bend u kojem su svirali moji prijatelji znao je da sam bio na toj turneji i da sam usviran pa su me pozvali da na pozornici nešto izvedem. Dvorana je bila puna plesača, a bend je imao 6 članova. Popeo sam se na pozornicu i počeo pjesmu "C'est Si Bon" na francuskom. Plesači su se malo pogledavali, valjda se pitajući tko je sad ovaj, ali sam dobio veliki pljesak. Prilazili su mi poslije nastupa, pitali kako se zovem, govorili kako nisu još čuli za mene i tu se nekako sve promijenilo. Naime, klavirist tog benda kojem sam bio gost bio je urednik na Radio Zagrebu pa me pozvao da dođem snimiti koju pjesmu. Došao sam, probali smo malo uz klavir, bili su jako zadovoljni bojom mog glasa i predložili mi da snimim pjesmu Nikice Kalodjere, "Kauboj Jimmy". Bila je to moja prva ploča i početak ozbiljnije karijere.
Međutim, plesnjaci nisu bili vaš krajnji domet?
Nakon toga s velikim sam s Big bendom RTZ-a, kojim je dirigirao Miljenko Prohaska, snimio "Volim Pariz" i "Flamingo". To su mnogi čuli pa su me pozvali na koncerte u tada iznimno popularnom Varieteu, danas kazalištu Kerempuh. Bilo je tu artista, plesača, bubnjara i nas pjevača. Direktor Varietea bio je i direktor Ritz bara pa su neke od nas pozvali i tamo, u Petrinjsku. Poslao me i u Beograd na otvaranje lokala za strance, no ostao sam u Beogradu čak četiri godine. Nastupali su tamo i glumci Čkalja, Mija Aleksić i ostali, a ja sam bio glavna glazbena zvijezda. Jednog dana me klavijaturist tog beogradskog benda pozvao na švicarsku turneju, pa u Švedsku, Njemačku, Dansku i Norvešku. Nastupali smo u ozbiljnim i luksuznim klubovima, sjećam se da su nas zvali Titov bend jer su jedino za njega znali. Pjevao sam standarde, ali smo morali pratiti i učiti nove hitove kako bi publika uživala. U Kölnu sam pjevao par godina u nekoliko barova. Predstavnik diskografske kuće Columbia pozvao nas je da nešto snimimo za njih, snimili smo tri četiri EP-a, a i jedan LP s njihovim pjevačima.
Malo je poznato koliko ste svirali po inozemstvu?
Pjevao sam i na plesnjaku u Bogovićevoj ulici, poslije se zvao klub Big ben. S jednog od tih plesnjaka sjećam se jedne djevojke s bijelim dokoljenkama, zapela mi je za oko. Nismo razgovarali, ali sam ju zapamtio. Bila je to moja Barbara. Pjevao sam na plesnjaku u Glazbenom zavodu. Morali ste doći lijepo odjeveni, muškarci su imali kravate, djevojke frizure. Tu sam neko vrijeme pjevao, pa me Big bend Radio Zagreba s dirigentom Miljenkom Prohaskom pozvao da snimimo par skladbi. Dio članova pozvao me da s manjim sastavom idemo pjevati u Njemačku. Orkestar smo nazvali Jadran i prvo smo svirali u Düsseldorfu u plesnom lokalu, kao prvi ansambl s dopuštenjem da ode na inozemnu gažu. Svirali smo 15 dana, ali šef nije bio zadovoljan što smo svirali previše jazza, a premalo plesne glazbe. Otkazao nam je, ali je došao neki Austrijanac koji je ostao bez orkestra pa je slagao novi. Izabrao je neke od nas i otputovali smo svirati u Salzburg, priključili se to orkestru. Ja sam svirao bas i pjevao. Nastupali smo i u Beču, po američkim klubovima u Austriji i Njemačkoj po mjesec dana u svakom.
Kobila Suzy prati vas do danas?
Svirali smo na dočeku Nove godine, negdje kod nas na moru, i tijekom noći sam shvatio da su ljudu umorni. Rekao sam dečkima iz benda da će nam gosti zaspati i da moramo nešto napraviti. Tražio sam F dur u nekom bržem ritmu i počeo iz glave pjevati neki tekst, zapravo improvizirati. Svi pjevaju neke ljubavne, pa ajmo mi o jednoj kobili. Počeo sam pjevati "Kobila Suzy", ljudi su ustali i počeli plesati, izmišljao sam tekst, a tek smo ga poslije definirali za snimku tog mog hita.
Vaši su nastupi vrlo rano postali više od samog koncerta?
Ljudi ne znaju da sam ja prvi u zemlji počeo sa stand up komedijom. Imali smo koncert u Bjelovaru s nekoliko izvođača, među njima i ja. Došao je red na mene, ispričao sam dva vica, publika je padala od smijeha i tek onda sam počeo pjevati. Od tada stalno to radim, od uvodnog pozdrava do stanki u izvedbi pjesama. To je dakle bio početak stand upa.
Veliki hit je bila i pjesma "Dimnjačar"?
Išao sam s Barbarom jedan put na Sljeme i ona je putem pjevušila tu pjesmicu koju je čula od djece u kvartu. Malo sam ju preradio, napisali smo tekst i sad ne može proći koncert bez te pjesme i bez "Gospe Jele". Obično prije izvedbe "Dimnjačara" malo pričamo o tome kako više u Zagrebu nema dimnjačara koji čačkaju peći, možete misliti kako publika uživa i smije se. Takve nastupe na rubu kabarea imali smo i u dvorani Histriona, bilo je puno publike, a nastupali smo i u njihovom otvorenom prostoru na Opatovini. Tajna duhovitosti je da pričam smiješne priče, ali se ne smijem. Pozvali su me i na stand up večeri na Tuškancu. Đula Njikoš me pratio na klaviru i jedan engleski komičar mi je rekao da me nije razumio ali da sam bio izvrstan.
Pjesma "Jutro će promijeniti sve"?
Izveo sam ju na Opatiji, mislim da mi je to jedna od najvažnijih pjesama. Ne skrivam da sam cijelu karijeru bio oduševljen Sinatrom, njegovom tehnikom pjevanja i dikcijom.
Jesu li vas zaustavljali obožavatelji?
Bio sam popularan, iako je bilo malo TV emisija, tu i tamo bi me netko tražio autogram. Nikada nisam glumio zvijezdu jer je pjevanje moje zanimanje kao što je netko fotograf ili vozač. Ako mu se sviđa, plješće ili ne. Čak sam imao neku averziju prema kameri, ali sam se riješio te treme. Posebno mi je draga epizoda karijere svirka s braćom Justin. Ja bih u svojoj bubi dovezao bas k njima doma u kuhinju u Tkalčićevu. Svirali smo mandolina, gitara i bas, vidjeli smo da to dobro zvuči i Jugoton nam je rekao da to i nije tako zanimljivo. A bila je to izvrsna izletnička glazba i na kraju je Jugoton pristao, a prva je pjesma na ploči bila "Dimnjačar".
Mogli ste ostati u inozemstvu i možda imati još veću karijeru?
Mogao sam ostati, ne jednom su mi davali takve ponude. Ali, znate, uvijek me Zagreb vukao doma. Tu sretnem ljude, pozovu me na piće, u Njemačkoj možete šetati cijeli dan i nitko vas neće niti pogledati.
Kako se Zagreb razvija, a kako publika?
Do 1945. smo uživali u njemačkoj i američkoj glazbi, ali nakon toga sastav stanovništva počeo se mijenjati. Grad čine ljudi, a oni su polako nestajali jer su došli partizani koji nisu mogli čuti riječ dama ili gospodin. Ali nije mi jasno zašto im je to smetalo. U gradu je bilo 100 tisuća ljudi, puno manje nego danas. Svako doba nosi novitete, dolaze novi ljudi, stigao je fiksni telefon, pa televizori, pa sve do danas mobitela. Tehnici i njezinu razvoju ne možete se oduprijeti. Nakada smo slušali Glenna Millera i ostale big bendove, i to se na zagrebačkim plesnjacima sviralo redovito. I onda su se pojavili Beatlesi i tu je bio kraj. Orkestralna glazba izvodila se još samo u Americi. Stigli su i puno glasniji Rolling Stonesi i ostali divljaci. Danas negdje nastupamo, pjevam "Strangers in the night" i dođu ljudi tražiti "Kobilu Suzy" i "Dimnjačara".
Kako ste proživjeli ovaj zadnji rat?
O, pa Barbara i ja smo nastupali za naše branitelje, bili smo pjevati i u Sunji kod Svena Laste. Zanimljivo je da me Franjo Tuđman jako volio. Kad su bili oni prvi demokratski izbori, pozvao me da dođem iz Maribora s njima čekati rezultate, a i zapjevali smo malo. Pozivao je Barbaru i mene i na rođendane, znalo je biti veselo na Pantovčaku. Pjevao sam "prolazi sve, al' Franjo nikad ne..." Barbara ga je pitala smije li ga poljubiti, a ja se nisam sjetio pitati smijem li i ja poljubiti Ankicu.
Spominjete Barbaru, ali dugo ste bili samac?
O da, već sam imao 55 godina kad smo se napokon vjenčali. Nakon onoga što sam ju vidio u dokoljenkama, a zbližili smo se u Portorožu. Ja na gaži, ona na sindikalnom izletu. Odmah sam znao da ju volim i da sam se upecao. Bili smo zaručeni 13 godina, a ipak je popustila mojim brojnim prosidbama, već smo 40 godina skupa. Nagovorio sam ju da sa mnom nastupa, imala je već 45 godina kad je ipak izašla pred publiku. Rekao sam već da su nam nastupili na rubu kabarea, publika je uglavnom oduševljena jer se dobro zabavljamo.
Što vam nedostaje?
Nema više naše glazbe koju sam izvodio, danas su druge note. Ja ih ne kritiziram, svako doba ima svoju glazbu i umjetnike. Većina velikih glazbenika je umrla, nema više Vanje Lisaka, Nikice Kalodjere, Boška Petrovića, Miljenka Prohaske i mnogih drugih. Ja jesam religiozan, ali ne u onom smislu totalne vjere. Vjerujem da nešto postoji jer sam sigurno deset puta treba poginuti u raznim situacijama. Vjerujem da nekuda idemo, da smrt nije kraj.
VIDEO Glazbenik se razvodi nakon 12 godina braka, s uskoro bivšom suprugom je bio u vezi 22 godine
Jimmi je legenda i uči će u povijest muzike u Hrvatskoj posebno u Zagrebu. Uvijek je bio smiren, flegma i to ga je i održalo tolike godine.