Naslovnica Premium Analize i intervjui

Ženama će se oprostiti sve osim zapuštenog tijela, a feministicama se ne oprašta baš ništa

Žene danas u Hrvatskoj gube svoje teško osvojene, ne samo pozicije, nego i temeljna ljudska prava, kao političarke, kao majke, kao radnice, kao supruge. A o tome svi šute. Duboka je to, doslovna hrvatska šutnja. I gdje su u svemu tome ženske udruge? Gdje su feministice da dignu glas?
25. svibnja 2016. u 13:03 0 komentara 596 prikaza
we can do it
Foto: Wiki commons

Baš se poklopilo. Gotovo 70 godina otkako je Simone de Beauvoir napisala feminističku bibliju Drugi spol, i baš sad kad je ova knjiga napokon objavljena i na hrvatskom, u Hrvatskoj su iskrsnule štrace. Kao da takva knjiga, u kojoj slavna filozofkinja upozorava na duboko društveno nepravedan položaj žena, nikad nije ni napisana. Baš kao da svijetom nikad nisu protutnjale feminističke revolucije. S oltara Katoličke crkve visokopozicionirani svećenik prozvao je štracama žene koje se upuštaju u predbračni seks.

Izjavom o štracama kardinal Vinko Puljić šokirao je javnost, ali i pokazao koliko je još uvijek duboko ukorijenjena patrijarhalna pozicija prema kojoj se zdravo za gotovo uzima da je muškarac taj koji određuje ženi što ona smije, a što ne smije činiti, jer on je taj koji “čuva njezino dostojanstvo”. Ispričao se Puljić riječima “ponijelo me s oltara” i tom bezbrižnom izjavom samo potvrdio da je zapravo rekao ono što je mislio, samo malo pregrubom riječju.

Dogodio se ovih dana još jedan crkveni skandal. Dominikanac Luka Prcela, jednako tako s oltara, stao je u obranu zločinačke NDH. Na prvi pogled, nemaju ova dva slučaja nikakve veze. A ipak... Zajedničko im je to što nitko iz Crkve, koja se dva puta zaredom gadno osramotila, nije reagirao kako treba. Osim triju vjernica iz te iste Crkve. Triju žena. Puljića i Prcelu povezale su časna sestra i profesorica biblijske hermeneutike Jadranka Brnčić, teologinja i mirovna aktivistica Ana Raffai i redovnica Isusovih malih sestara Vesna Zovkić koje su se jedine jasno i glasno ogradile od istupa svećenika Luke Prcele istaknuvši kako “ne žele da se liturgijski i medijski prostor zloupotrebljava za promicanje ideja koje su u potpunoj suprotnosti s Evanđeljem”.

Tihomir Orešković Otvoreno pismo Ženska mreža Hrvatske piše mandataru: Vodite računa o zaštiti prava žena maja mamula najbolja građanka Zagrepčanka godine - mr. Maja Mamula žene Ženska mreža Nasilje nad ženama je kazneno djelo, a ne prekršaj

Tri žene osvjetlale su time obraz osramoćenoj Crkvi, pozvavši na ljudskost i gradnju mostova u podijeljenom društvu, demonstriravši onako usput koliko je ne samo nepotrebno nego i smiješno kad se neki muškarac, pa bio on i u svećeničkoj halji, postavlja u poziciju onoga koji bi ženama trebao “čuvati dostojanstvo”. U intervjuu feminističkom portalu Voxfeminae Ana Raffai osvrnula se i na slučaj “štrace”. “Je li stvar u tome da žena ima određenu tržišnu vrijednost ako nije prije braka bila u seksualnim odnosima?!”, pita Ana Raffai. “Što nije rekao dečkima ‘nemojte spavati s curama da ne biste postali štrace’. U čemu je razlika?” Dok ugledni kardinal žene u Hrvatskoj naziva štracama, papa Franjo otvorio je mogućnost, prvi put u dvijetisućljetnoj povijesti svoje Crkve, da i žene postanu đakoni, da se popnu na korak do svećenika! No, krenimo dalje i od Hrvatske i od Vatikana. Na drugom kraju svijeta, u muslimanskom Iranu, u novom je parlamentarnom sazivu 17 žena. Bliže nama, ali sa zapadne strane, u britanskom parlamentu već je trećina žena, osam posto više nego u sazivu iz 2010.

Ostanu na Facebooku

Istodobno, u Hrvatskom saboru obrnut trend: broj žena u klupama na Markovu trgu pao je u četiri godine sa 20 na 15 posto! I nije loše samo u politici. U Hrvatskoj je više nezaposlenih žena nego muškaraca, i razlika između plaća žena i muškaraca sve je veća, i svaku treću trudnicu ne čeka posao nakon što se vrati s rodiljnog! Što se to događa? Žene gube svoje teško osvojene, ne samo pozicije, nego i temeljna ljudska prava, kao političarke, kao majke, kao radnice, kao supruge. A o tome svi šute. Duboka je to, prava hrvatska šutnja. I gdje su u svemu tome ženske udruge? Jasno, vjerskim kao i medijskim prostorom vladaju muškarci, a njima je žensko pitanje taaako dosadno. Zapravo, štite svoje pozicije, olako se opravdavajući time da nakon ‘ženskog pitanja’ slijedi uvijek ista, dosadna ženska žalopojka. One su češće nezaposlene, one su potplaćene i podcijenjene na radnom mjestu.

Žene i dalje obavljaju dvije trećine poslova vezanih uz odgoj djece i tri četvrtine kućanskih poslova, obrazovane su, ali rade u slabije plaćenim sektorima, imaju 40 posto manje mirovine, rijetko su menadžerice (sve to prema europskom izvješću za 2015.)... bla, bla, bla. Zapravo, ne žele otvarati ovo krupno društveno pitanje. Odgovara im status quo. Znaju da bi u tom slučaju mnogi među njima bili prisiljeni, ne samo primiti usisavač u ruke nego se i natjecati za menadžerski ugovor s kolegicom. I dok status žena u društvu propada, izgleda da to nikoga ne zanima. Čak i mlade žene uzimaju stečena ženska prava zdravo za gotovo. Uvrijede se kad im prišiju epitet štrace, učlane se u registar štraca na Faceu i nabace duhoviti komentar, ali na tome ostanu. Boljka virtualne generacije. Sufražetkinje koje su bile spremne vezati se na pruzi u borbi za pravo glasa spadaju u prašnjave povijesne knjige.

Zaboravljeni su i uspjesi feministica 70-ih godina prošlog stoljeća koje nisu samo palile grudnjake nego su se i tukle s policijom za pravo žena da izađu iz kuhinja, za jednake plaće, za pravo na kontracepciju i legalan abortus, protiv seksizma, zlostavljanja i pornografije. Koja prava? Pa mi imamo prava, misle si gospođice koje još nisu napustile sigurno okrilje roditeljskog doma. Koji feminizam? Nije li već odavno mrtav? Zapravo i nije. Barem ne u svijetu. Prema istraživanju Washington Posta, danas se čak šest od deset Amerikanki i trećina Amerikanaca smatra feministima. Feministička ikona Beyonce svoje fanove odgaja idejama tipa:

“Moramo preoblikovati vlastitu percepciju toga kako vidimo same sebe. Moramo istupiti kao žene i preuzeti vodstvo.” No, Amerika je daleko. U Hrvatskoj vlada sasvim drukčija klima. Studentica biologije na PMF-u u Zagrebu, koja unatoč ministru Šustaru i njegovoj neodlučnosti po pitanju stvaranja svijeta ipak uči evoluciju, kaže da si nema namjeru zatvarati vrata buduće karijere spominjanjem feminizma. Brucošica Filozofskog, koja je strastveno sudjelovala u plenumima protiv pripajanja KBF-u, kaže da ona jest feministica. Kako to pokazujete, pitam je. Dopisuje se na feminističke teme s francuskim i američkim prijateljicama. Misli globalno, djeluj lokalno, još joj je nepoznato. U Hrvatskoj nema ni novih istraživanja o ženskim pravima, ali jasno je da feminizmu ne cvatu ruže. “Danas se mnoge žene uvrijede ako im spomenete ženska ljudska prava. Mnoge na visokim pozicijama zanima samo osobni probitak, ističu da nisu diskriminirane, potpuno zaboravljajući da nisu mjera za sve žene”, tvrdi poznata feministica Sanja Sarnavka. No, statistika je neumoljiva.

Na jaslama fondova

Dok se mnoge od nas uzdaju u vlastite snage, pa se probijamo same i s mukom, opterećene dvostrukim radnim vremenom, brojke uporno pokazuju da generalno, kao rod, gubimo utakmicu. I tko će se onda zauzeti za one za koje se nema tko zauzeti? Tko će zaštititi mladu majku koju ne čeka posao kad se vrati s rodiljnog? Na jaslama europskih fondova opstaju samo slabašne feminističke organizacije koje zauzimaju tek margine javnog prostora. Mainstream mediji sjete ih se kad se dogodi težak incident u kojem, na primjer, muž posebno okrutno ubije svoju ženu. I iznimno, kao za posljednje izbore, kad su stranke na čelu s pobjedničkom Domoljubnom koalicijom prezrele uvođenje ženskih kvota.

Što rade ženske udruge? B.a.B.e, Ženska mreža Hrvatske, Voxfeminae, Centar za ženske studije, CESI, Centar za žene žrtve rata, Autonomna ženska kuća, pa Ženska soba – centar za seksualna prava, S.O.S. poziv u pomoć, Lezbijska grupa Kontra, Domine, Građanska udruga protiv nasilja... Bave li se one i “normalnim” ženama i što je uopće ta rodna ravnopravnost? Kad je riječ o feministicama, stvari su jednostavne. Dovoljno je pozvati se na stari pakosni mit o tome kako su feministice ružne i dlakave babetine, garant lezbe koje mrze muškarce, i već su diskvalificirane. Jer se ženama i danas može oprostiti sve osim zapuštenog tijela, a feministicama se ne želi oprostiti ništa. I zato se ne treba čuditi koliko je taj stari mit i danas živ. Ipak, mnoge feminističke organizacije rade neprocjenjivo važan posao: skrbe za višestruko ugrožene osobe koje su, kojeg li čuda, najčešće žene.

simone de beauvoir | Autor : Wiki commons/Diego Delso Foto: Wiki commons/Diego Delso

“Romkinja je diskriminirana kao žena u svojoj sredini, ali i kao pripadnica romske nacionalne manjine u široj zajednici”, objašnjava Sarnavka. No, dok se ženske udruge bave posebno ugroženima, u zemlji se urušava kompletan socijalni sustav koji je ženama jamčio solidan položaj u društvu. “Pet do deset godina nakon što je pao socijalistički sustav položaj žena osjetno se pogoršao. Dvadeset pet godina kasnije može se zaključiti da nije bolje”, komentira politologinja Smiljana Leinert Novosel. Žene upisuju i završavaju fakultete, na razini magisterija i doktorata izjednačile su se s muškarcima. Ali istodobno, u samo jednom kvartalu ove godine razlika u plaćama između žena i muškaraca narasla je jedan posto na štetu žena. Malo?

Možda, da velika razlika već ne postoji. Prosječno, muškarci su plaćeni 10 posto više za isti posao, a u prodaji i uslužnim djelatnostima ova se razlika popela na 28 posto! I namjerno ću ponoviti: svaku treću trudnicu ne čeka posao nakon rodiljskog dopusta dok domoljubi vrište o izumiranju nacije i licemjerno previđaju kakve bi to veze moglo imati s radnim mjestima mladih žena. Osim u parlamentu, Hrvatica je posljednjih godina sve manje i na lokalnim političkim razinama. Svi se zaklinju na jednakost, ali u praksi jednakosti nema, naročito ne u privatnom sektoru, kaže Leinert Novosel navodeći da je istraživanje iz 2008. pokazalo da poslodavci cijene ženu, ali radije zapošljavaju muškarca. “Riječ je o sukobu dvaju koncepata društvenog razvoja: naprednog, koji zagovara spolnu i rodnu ravnopravnost, te klasičnog patrijarhalnog.”

Sanja i Josipa spašavaju vlast

Kad Karamarko odluči u vrhu stranke angažirati Sanju Puticu ili Josipu Rimac, to nije rezultat političkog ili društvenog koncepta, nego želje za efikasnošću. Kao sad u krizi vlasti. No, ni stranke ljevije orijentacije u praksi ne potiču prisutnost i zaštitu žena. Redom nisu imale dovoljan postotak žena na izbornim listama. “Ljudi su se izvana priklonili ravnopravnosti, a iznutra zadržali tradicionalnu shemu. Bolje mladi muškarac nego mlada žena”, kaže Smiljana Leinert Novosel.

“Imamo ženu predsjednicu, imali smo i premijerku, a ništa se ne mijenja. Nešto osvojimo i nakon pet do deset godina moramo ponavljati”, dodaje Sarnavka spominjući primjer ženskog prosvjeda Preuzmite odgovornost za ubojstva žena. “Upriličena je kampanja sa siluetama ubijenih žena, kakvu smo već imali 2001. Nakon 15 godina morate ponovno govoriti. Gadi mi se to, mi smo zemlja onih za koje “žena nije stvorena za mudraca, nego za madraca”.” Sarnavka priznaje da su se ženski pokreti razlomili i pogubili. Mreže koje postoje na europskoj razini fokusirane su na specifična pitanja, npr. obiteljsko nasilje ili, poput Astre, na reproduktivna prava.

“Nema strasti koja je postojala oko 1995. kad sam otišla u B.a.B.e., a moja mama gotovo počinila harakiri jer sam tada napustila dobar posao. Bila sam fascinirana time što se događalo. Toga više nema”, kaže Sarnavka. I politologinja Leinert Novosel zamjećuje da su nevladine ženske udruge imale veliku ulogu prvih godina tranzicije kad su uspijevale zadržati pozitivno iz starog sistema. “Poduzimaju ad hoc akcije, ali to nije dovoljno.” Riječ je o općenitoj boljki nevladina sektora te tome da, kako kaže, “različiti obrasci financiranja određuju čime će se baviti”. Ženske udruge opstaju zahvaljujući projektima EU, ali oni su užasno birokratizirani.

Doslovce za svaki sat aktivistice moraju napisati što su radile pa im preostaje baviti se aktivizmom u slobodno vrijeme. “Politika određuje sve, visinu režija, hoćete li kopati po kontejnerima, koju ćemo lektiru čitati. Nebavljenje politikom osjećamo 40 puta dnevno”, ističe Sarnavka, sigurna da bi bila članica neke stranke da živi u nekoj drugoj zemlji. “Ovdje nema smisla ni pokušati. Neposlušna sam pa bi me izbacili prije nego što bih dobila stranačku iskaznicu.” Ženske kvote uspješno primjenjuju u Skandinaviji pa su među onim zemljama na svijetu koje su najbolje podnijele krizu. “Ako ne može drukčije, morate prisilno”, smatra Sarnavka. Kanadski premijer Justin Trudeau izazvao je svjetsku pozornost izjavom da je feminist i brojem žena koje je imenovao u svoju vladu. Hrvatska ima premijera koji je stigao iz Kanade.
I tu, na žalost, prestaje svaka sličnost s Kanadom i kanadskom vladom.•

>> Zalagala se za slobodu žena i bila neupitno lojalna Sartreu

>> Feministička biblija koja i danas uznemiruje duhove

Digitalna komora
JESTE LI ISPROBALI
HGK: Naša Digitalna komora sada nudi sve bitne informacije za pokretanje poslovanja
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.