Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Život i stil

Feministička biblija koja i danas uznemiruje duhove

Ženom se ne rađa. ženom se postaje, najslavnija je sintagma francuske filozofkinje koja je osim po svojim djelima poznata i po vezi sa Sartreom
30. ožujka 2016. u 15:27 0 komentara 978 prikaza
 Simone de Beauvoir
Foto: Wikimedia
Pogledajte galeriju 1/3

“Drugi spol” francuske filozofkinje, autorice romana, eseja i memoara Simone de Beauvoir (1908-1986) izdržao je test vremena i prostora. Danas vrijedi kao i 1949. kad je napisan.

Djelo koje ženu definira kao drugi spol, kao drugost, kao entitet koji postoji i djeluje uvijek i samo u odnosu na muškarca, i danas je aktualno.

Skandal nakon objave

“Drugi spol” je preveden na četrdeset jezika. Nedavno napokon i na hrvatski. Na našim je prostorima ipak još odavno stekao kultni status, među mladim intelektualkama 80-ih godina prošlog stoljeća, kojima je bio dostupan u izdanju srpskog BIGZ-a. Jedna od njih, Sanja Sarnavka, naša najpoznatija feministica, zadovoljna je zbog izdanja na hrvatskom premda joj u njemu, kako kaže, nedostaje predgovor koji bi knjizi, nastaloj u jednom drugom vremenu, dao kontekst.

“Ženom se ne rađa. Ženom se postaje”, najsažetiji je mogući prikaz ovog obuhvatnog djela objavljenog na 763 stranice u izdanju Naklade Ljevak i u prijevodu Mirne Šimat. Žena je, argumentira Beauvoir, tvorevina društva. Neslobodno biće. “Muškarac istodobno predstavlja i pozitivno i neutralno do te mjere da se na francuskom kaže ‘les hommes’ za ljudska bića...” Zar čovjek i žena i danas ne supostoje u našim krajevima? Žena je negativ, piše Simone de Beauvoir.

Filozofkinju koja je bila slavna u svoje vrijeme, kako zbog svojih djela tako i zbog burne veze sa Jean-Paulom Sartreom, ljutilo je kad bi joj muškarci govorili da nešto misli jer je žena. No znala je da joj je jedina obrana odgovor “Mislim tako jer je to istina”. Beauvoir je znala kako bi je odgovor “a vi mislite suprotno jer ste muškarac” diskreditirao jer se podrazumijeva da biti muškarac nije posebnost. Tako se opravdavala žena koja je, nakon što je diplomirala matematiku i filozofiju, bila tek deveta žena u povijesti koja je položila državni ispit iz filozofije na Sorbonni, u dobi od 21 godinu.

Kad je “Drugi spol” objavljen, skandal je bio neizbježan. “Nezadovoljena, frigidna, nimfomanka, lezbijka, stotinu puta pobačena – bila sam sve i svašta”, napisala je Simone de Beauvoir u svojim memoarima opisujući reakciju javnosti.

I desetljećima poslije njezino je djelo doživljavano kao subverzivno. Čak ni njezine nasljednice, poznate feministice drugog vala Betty Friedan i Germaine Greer, premda im je bila intelektualni uzor, nisu osobito cijenile njezina razmišljanja o ženskom tijelu, spolnosti i majčinstvu. Odbacujući svaki autoritet, one su odbacivale i ženskost kao izvorište neke nove kulture. No, danas je očito da je Beauvoir napisala moćniju studiju o ženi nego što su to one njezinih nasljednica. Klasik, kako je nedavno napisala naša poznata filozofkinja Nadežda Čačinović:

“... Drugi spol može se čitati u najrazličitijim jezicima najrazličitijih kultura. A to je pak definicija klasika: ne njihova uzornost i savršenstvo, već to da iz nekih neobičnih razloga funkcioniraju jednako dobro daleko od konteksta u kojem su nastali.”

Svoje obuhvatno djelo Beauvoir je započela povijesnom i antropološkom analizom u tri poglavlja – Sudbina, Povijest i Mitovi – kojom raščlanjuje društveni konstrukt pojma žena. Drugi dio knjige detaljni je prikaz ženskog iskustva odrastanja, seksualne inicijacije, udaje, majčinstva, starenja i raznih zastranjenja... njezina razvoja od rođenja do smrti. U zadnjem poglavlju ona napokon zaziva neovisnu ženu koja je ostvarila svoje najodvažnije snove, ženu o kakvoj i danas često samo sanjamo.

Polemizira i s Marxom

Beauvoir polemizira s Freudom, ne prihvaćajući ograničenja koja psihoanaliza namjenjuje ženi. Kako li je samo divna jednostavnost njezine rečenice: “Kad se djevojčica penje na stabla, prema Adleru je to zato da bi se izjednačila s dječacima. On i ne pomišlja na to da joj se penjanje sviđa.” Umjesto lažnog izbora između toga hoće li se identificirati s ocem ili majkom, Beauvoir nudi ženi izbor između uloge objekta, Drugoga, i zahtjeva za slobodom. Ona polemizira i s marksistima odbijajući Engelsov ekonomski monizam. Kao što ne dopušta psihoanalitičaru da sve socijalne zahtjeve žene protumači kao fenomen “muškog protesta”, marksistima ne dozvoljava da ženu svedu na kategorije “buržujskog” i “proleterskog”. Engels je zataškao problem najavljujući da će socijalistička zajednica ukinuti obitelj, piše Beauvoir, ne dopuštajući bilo koju vrstu pojednostavljenja koje i dalje znači žensko ropstvo: “Poništiti obitelj uostalom ne znači nužno osloboditi ženu, primjeri Sparte i nacističkog režima dokazuju da žena izravno vezana za državu može biti jednako oprimirana od muškarca.”

Zapele na pola puta

Ako povremeno “Drugi spol” djeluje zastarjelo treba imati na umu da su neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad je Beauvoir počela pisati “Drugi spol”, žene u Francuskoj tek dobile pravo glasa. Kontracepcija je legalizirana 1967., a pobačaj 1975., između ostaloga zahvaljujući ‘peticiji 343’ kojom su 343 žene javno potpisale da su napravile abortus, čemu se pridružila i Beauvoir premda se znalo da nikad nije bila trudna. U drugoj polovici 20. stoljeća dogodila se feministička revolucija. Bez ispaljenog metka protresao se i promijenio cijeli zapadni svijet, ali unatoč tome osnovne postavke “Drugog spola” i dalje stoje.

Žena je i dalje drugi spol, stala je na pola puta. Izborila se za pravo da se školuje i da radi, za pravo da glasa i kontrolira svoje trudnoće. Ostala je žena sa svim svojim obvezama i istodobno postala muškarac s mnogim njegovim obvezama. Put do potpunog ostvarenja kao osobe najčešće joj je i dalje zatvoren.

Suvremenike Simone de Beauvoir posebno su iritirala njezina razmišljanja o ženskom tijelu, spolnosti i majčinstvu. Beauvoir detaljno opisuje ženska iskustva. Ne štedi muški, ali ne idealizira ni ženski spol. Za nju majčinstvo nije na pijedestalu nedodirljive svetosti nego tema koja se i smije i mora propitivati.

Žele li sve žene doista biti majke? Je li ostvarenje majčinskog poriva jedini način ostvarenja žene? Jesu li majke svetice po definiciji? Sedamdeset godina poslije njezino upozorenje – da moramo paziti kome prepuštamo djecu jer će seksualno frigidna žena, i žena koja je društveno inferiorna muškarcu, kojoj položaj u društvu onemogućuje potpuni procvat, pokušati djetetom kompenzirati svoje frustracije – zvuči nepoćudno. Barem u sredini zaslađenog licemjerja u kojoj nas s jedne strane rastapaju medeni naslovi iz usta ‘celeba’ o čarima majčinstva, a s druge plaše apeli o bijeloj kugi.

Dvije trećine pobačaja u Francuskoj učine udane žene, “tako da je divna majka i monstruozna žena koja je pobacila ista žena”, navodi Beauvoir nesmiljenu statistiku. Analizira pobačaj kao klasni zločin, zaključuje da praktični razlozi izneseni protiv legalnog pobačaja nemaju nikakvu težinu, što je danas općeprihvaćeni argument.

Moralni se razlozi, piše Beauvoir, svode na stari katolički argument: fetus ima dušu kojoj se bez krštenja zatvaraju vrata raja. Istoj toj Crkvi Beauvoir spočitava: “Zanimljivo je da Crkva povremeno dopušta ubojstva odraslih ljudi: u ratovima ili kad je riječ o osuđenicima na smrt. Ali je fetusu namijenila nepopustljivu humanitarnost.”

Ne čudi, zbilja, što je “Drugi spol” francuske filozofkinje izazivao burne reakcije dijela javnosti, ali uznemiravanje duhova nije bila njezina agenda.

Svojim opažanjima i zamislima željela je trasirati put ostvarenoj ženi i uspješnoj majci. Žena koja ima najbogatiji osobni život dat će najviše djetetu i od njega će tražiti najmanje, piše Beauvoir rečenicu kakvu i danas često potpisuju feminističke aktivistice diljem svijeta.

>>Glumica uzima godinu dana pauze kako bi se posvetila feminizmu

Misli napisane 1949., a još uvijek aktualne

Ekonomski gledano, muškarci i žene čine praktički dvije kaste. I kada je sve jednako, ovi prvi imaju povoljniju situaciju, više plaće, veće šanse za uspjeh nego njihove odnedavne konkurentice.

Ženama se otvaraju tvornice, uredi, fakulteti, no i dalje se brak smatra za nju jednom od najčasnijih karijera, a on je odrješava svakog drugog sudjelovanja u kolektivnom životu.

Pranje, glačanje, metenje, opažanje gruda prašine skrivenih pod mrakom ormara, to je zaustavljanje smrti, ali i odricanje života.

Odbijanjem ženskih atributa ne dobivaju se muški. Čak ni transvestitkinja ne uspijeva od sebe napraviti muškarca: ona ostaje transvestitkinja.

Te građanske slobode ostaju apstraktne ako ih ne prati ekonomska autonomija. Uzdržavana žena – supruga ili kurtizana – nije oslobođena od muškarca zato što u rukama drži glasački listić.

Proveli smo jedan radni dan u adventskoj kućici
Nema predaje
Proveli smo jedan radni dan u adventskoj kućici: Radila sam kao BioManijak
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.