Možda jedno od najzanimljivijih zagonetki u vezi epidemije koronavirusa jest - a zašto o njoj toliko pričamo? Ako je doista to samo "malo jača gripa", zašto, pobogu izaziva takvu masovnu histeriju u mnogim nacijama širom svijeta, a sve više i u Hrvata? I sve to dok "prava" gripa u tišini odnosi na tisuće života. Odgovora je mnogo, a jedan od prvih je: to možda ipak nije "samo malo jača gripa".
Čuli smo tako i izračune koji pokazuju koliko je mala vjerojatnost da ćete doživjeti bliski susret s entitetom koji nosi kriptičnu oznaku 2019-nCoV i da ćete se zbog toga razboljeti, još manja da ćete od toga umrijeti. Hrvatski molekularni biolog Igor Štagljar izračunao je da je šansa da se zarazite korona virusom svega – 0,7 posto. No, činjenica da je jedan Hrvat u Milanu doživio takav bliski susret i prenio virus svojoj obitelji u Hrvatskoj traži odgovor na protupitanje: izračunajte mi, molim vas, kolika je vjerojatnost da neki Hrvat skokne autobusom na nogometnu utakmicu u Milano i "nabode" koronavirus? Jer, za našeg obožavatelja Serie A (ne)vjerojatnost koju je izračunao Štagljar danas nije nimalo utješna. Naime, svi znamo, vjerojatnost za događaje koji su se već stvarno zbili jest - okruglo 100 posto.
Nije mi namjera dramatizirati narativ o virusu, uostalom, i sam sam prošlog tjedna na Pasjaku ulazio u autobus na liniji od Milana do Rijeke i razgovarao s putnicima. No, sasvim je jasno da navod da se smrtnost starijih od 80 godina kreće oko 18 posto nije nimalo utješna - to znači da će gotovo svaki peti oboljeli umrijeti pa tako nije nimalo čudno što se naši penzići (a i ne samo oni) po tramvajima razbježe kao miševi kad se bezobrazni tinjedžeri u zabavi nakašlju u njihovoj blizini. Tko pošto-poto želi mjesto u punom autobusu, zna što mu je činiti!
Svejedno, nije ovo prvi opaki virus koji nam sezonski dolazi iz jugoistočne Azije. Jedno od objašnjenja za ovakvu masovnu histeriju jest da je svake godine svijet sve umreženiji i postalo je odavna nemoguće takve društvene potrese sakriti od svijeta, čak i u protototalitarnim sustavima poput kineskog. Ako se pitamo što se u međuvremenu promijenilo, možemo isto tako pitati zašto je EU 2015. propuštala milijune ilegalnih imigranata, dok je danas spremna dovesti i vojsku kako bi zaštitila svoje vanjske granice. Ne, svakako ne želim uspoređivati ljude s virusima, već načine na koji se naše reakcije u globaliziranom svijetu stalno mijenjaju. Nažalost, žica ne može zaustaviti virus, on se sasvim uspješno širi onim svakodnevnim, u normalnim okolnostima poželjnim migracijama, no posljedica pandemije svakakao će biti dodatno zatvaranje nacija u sebe i jačanje nacionalnih refleksa za kreiranje samodostatnostnih društava i ekonomija.
Ovo nije samo globalna epidemija, ovo je globalni potres svjetskog gospodarstva, a uz epicentar u Kini ima i niz manjih širom svijeta. Jedan je u našem susjedstvu. Za sada ostaje neodgovoreno pitanje - je li doista Italija pogođena gore od svih ostalih, ili su Talijani samo proveli više testova od svih drugih europskih susjeda? Dok sam izvještavao uživo s granice nametalo mi se još jedno pitanje – je li moguće da je virus na svojem proputovanju iz Italije u Hrvatsku preskočio Sloveniju, pogotovo što sam se mogao uvjeriti da Janezi potpuno nonšalantno ignoriraju potencijalnu opasnost. Autobus koji je na Pasjaku bio zaustavljen više od 8 sati, na talijansko-slovenskoj granici - nitko nije ni pogledao.
Ostane li bez smrtnih posljedica, bit će to sjajna prigoda za novu seriju Pervanovih viceva. Pitanje: Kako to da je koronavirus preskočio Deželu? Odgovor: Pa kad iziđeš iz Italije, ne stigneš ni kihnuti, već si u Hrvatskoj! Ili: U Sloveniji ne stigneš ni štucnuti, a kamoli kihnuti!
Šalu na stranu, svjetsko stanovništvo u zdravstvenom smislu nije tako ranjivo kao što je bilo 1918. kad ga je poharala "španjolska" gripa, ali društvene strukture i gospodarstvo sigurno jesu. Zatvaranje granica danas u globaliziranom svijetu i u ono vrijeme uglavnom autarhičnih gospodarstava zasigurno ne proizvodi iste posljedice. Strah od korone nije samo strah od smrti, već i strah od neugode, nametnute samoizolacije i karantene, jeza od zaustavljenog gospodarstva i praznih polica.
I sasvim je u redu da se Hrvati unaprijed pripremaju i na najgori scenarij, koliko god malo vjerojatan bio. Uostalom, Dubrovčani i Mleci bili su svjetski pioniri karantene. Točnije, Dubrovčani su prvi u 14. stoljeću uveli trentinu, obveznih 30 dana izolacije, dok je Venecija u 15. stoljeću uvela karantenu, 40 dana, jer se utvrdilo da je inkubacija za uzročnika crne smrti ipak nešto dulja.
Ovaj virus, za razliku od mnogih drugih u povijesti, dobio je posve generičko ime, sasvim u skladu s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije. Iako bi inače bilo sasvim opravdano ovu epidemiju kolokvijalno nazivati kineskom gripom. Ne zato da bismo imali opravdanje za proganjanje kineskih turiste na europskim ulicama, već zato da bismo ukazali na kome leži primarna odgovornost – na kineskoj vladi.
Velika pandemija 1918. posve neopravdano ostala je zapamćena kao "španjolska gripa" (ubila je više ljudi nego I. Svjetski rat, neki procjenjuju i do 100 milijuna ljudi), iako je i ona vjerojatno bila kineska. Španjolci, naravno, tu gripu nisu zvali španjolskom. Za njih je ona bila talijanska, točnije, zvali su je "Napuljski vojnik", po popularnom opernom napjevu. Francuzi su isto tako rado boleščinama pridavali pridjeve "engleski" ili "njemački", Nijemci su za posve iste bolesti častili Francuze.
A zapravo jedini razlog zašto će "majka svih epidemija" iz 1918. zauvijek ostati zapamćena kao "španjolska", jest taj što neutralna Španjolska nije imala vojnu cenzuru kao u ostatku zaraćene Europe, pa se o njihovim umiranjima pisalo, dok su Englezi, Španjolci, Nijemci masovno umirali u prisilnom zaboravu.
Koronavirus ima mnogo sretnije ime, pa zbog diskriminacije neće patiti ljudi, pilići ni svinje. A Kinezi će nastaviti bezbrižno tamaniti pse i mačke, zmije i šišmiše, iako mnogi stručnjaci prosvjeduju protiv smjernica koje generiraju dosadna neprepoznatljiva imena poput H5N1, ili 2019-nCoV, jer se takvom mimikrijom istovremeno ekskulpira krivce, one koji mogu biti stvarno izravno odgovorni za pakleni kotao zoonoza koji ne prestaje ključati u jugoistočnoj Aziji, svake godine nam donoseći novi smrtonosni virus ili mutaciju već poznatoga.
Umjesto što sad plaća cijenu u tisućama života i poremećaju gospodarstva, kineski CK mogao je još nakon ptičje gripe i SARS-a poduzeti odlučne mjere kako bi barem uveo kontrolu neprimjerenih sanitarnih navika Kineza koji će bez grižnje savjesti pojesti sve što im padne pod nož. Nažalost, takva imena virusa ne skrivaju samo krivce, već i odgovornost. Španjolska gripa vjerojatno je također došla iz Kine, koja je tada bila najmanje pogođeno područje na svijetu vjerojatno samo zato što su Kinezi već prije toga u znatnom broju stekli imunitet na taj virus.
Naravno, tu su i teorije zavjere. Da je to vježbanje kontrole nad slobodnim nacijama, novi pokušaj jačanja mehanizama za ograničavanje osobnih sloboda. Da je virus pobjegao iz kineskog laboratorija ili da su ga namjerno Kinezima pustili Ameri. Trump osobno ili pak farmaceutske tvrtke koje su i prije epidemije već razvile cjepivo. Odmahujete na takve priče sve dok ih ne čujete i iz usta sanitarnog inspektora koji s vama razgovara od glave do pete u bijelom zaštitnom odijelu.
Na Pasjaku i Rupi u ta dva dana izmijenila su se sva četiri godišnja doba, a najdramatičnije nije bilo ništa povezano s virusima, već kad smo još obasjani suncem bježali od tuče veličine lješnjaka, no, otklonio sam ljubazni poziv dobrohotnog inspektora koji me zvao da se ugrijem u njegovom kontejneru, namijenjenog za pregled potencijalno zaraženih putnika, iako bi slika vjerojatno bila nezaboravna.
Kao u Ratovima zvijezda, ja, kao privedeni vojnik Republike, on, kao imperijalni stormtrooper u bijelom. Sjedimo u kontejneru 2,43x6,02 metara, namještenom samo s dvije klupice i sklopivim stolom. I ćakulamo o svjetskoj distopiji. Ugrijao sam se na koncu ipak u redakcijskom automobilu, oprez je majka mudrosti, kako se u sljedećoj epizodi to ne bi pretvorilo u 14-dnevnu iscrpljujuću partiju šaha s Darthom Vaderom pod crnim plaštem, dok bi sedmi pečat razgovoru davao možda ne prijeteći zvuk svjetlosne sablje, ali svakako prepoznatljivo šumno disanje iz njegove zaštitne maske.
VIDEO Alemka Markotić u studiju Večernjeg lista odgovarala na pitanja čitatelja o koronavirusu
