Iz dana u dan u Hrvatskoj je sve manje onih koji u najavljenom službenom posjetu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Zagrebu vide neku svrhu. Posjet je dugo najavljivan, a naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović trebala je Vučiću biti “uzvratni” domaćin negdje u studenom, a svakako do kraja godine.
Vučić je ovih dana za hrvatske medije dao nekoliko intervjua i izjava u kojima naglašava svoje želje o dobrosusjedstvu, no mogao bi tako dati još na desetke sličnih intervjua i izjava, ali svejedno mu je u Hrvatskoj teško povjerovati. Kako povjerovati željama da Hrvatska i Srbija budu dobri susjedi ako istodobno vlada kojoj je do jučer Vučić bio premijer, u srcu Beograda, na Dedinju, uz sve pripadajuće državne i vojne počasti, podiže spomenik majoru JNA Milanu Tepiću.
U Srbiji Tepića slave kao narodnog heroja jer je 29. rujna 1991. odbio predati skladište streljiva kod Bjelovara pa je radije digao u zrak sebe i još jednog svog vojnika, a pritom pobio još i 11 hrvatskih vojnika. Planirao je dići u zrak i pola Bjelovara, no nije uspio spojiti i ostala vojna skladišta i njih dići u zrak.
Što se Hrvata tiče, Tepić je terorist s ubilačkim namjerama prema Hrvatima. Kako, dakle, da sada Hrvati razumiju poruku o spomeniku Tepiću? Pa da ga Vučićevi slave jer je dao život za velikosrpsku ideju. Koliko se može doznati, i službeni Zagreb prilično je šokiran ovom Vučićevom ratničkom gestom prema Hrvatima, pa se može zaključiti da je za sada Vučićev dolazak u Zagreb postao prilično upitan.
U već spomenutim intervjuima ovih dana Vučić je od Hrvata tražio da se, radi boljeg razumijevanja, stave u “njegove cipele”. S obzirom na to da je Vučić prije podizanja spomenika Tepiću od RH bio tražio da se iz Prijedloga novog Zakona o braniteljima izbaci da je Srbija bila agresor, Ministarstvo branitelja koje vodi Tomo Medved to sada ne može dirati i kad bi htjelo.
Zašto će ova hrvatska Vlada jako teško surađivati s aktualnim vlastima u Srbiji, vidi se i po rječniku Vučićeva ljubimca, ministra Vulina, koji je na Dedinju kazao da otkrivaju spomenik Tepiću “na čast čitavom srpskom narodu” te da “Srbija time postaje... bolja nego što je jučer bila”. I tako je izglednije da će Srbija za Hrvatsku u idućem razdoblju ostati samo susjed, a da o prijateljstvu neće moći biti govora.
Otvoren je, međutim, put gradnje prijateljstva, a ne samo susjedstva s Crnom Gorom. Sudbina je htjela da je baš istog datuma, 29. runa 1991., oficir na puno važnijem položaju od Tepića, admiral i zapovjednik splitske vojnopomorske oblasti JRM, Crnogorac Vladimir Barović, također počinio samoubojstvo. Nakon što je preuzeo dužnost na Visu i vidio zapovijedi, zatvorio se u prostoriju tamošnje ambulante, izvadio službeni pištolj i ispalio metak u sljepoočnicu.
Za razliku od Tepića čije je samoubojstvo bilo teroristički čin, Barovićevo je bilo čin hrabrosti i časti. Barović je ostavio oproštajno pismo u kojem je objasnio da se odlučio na časnu smrt radije nego da “ratuje protiv bratskog hrvatskog naroda”. Naveo je i to da agresija JNA na Hrvatsku njemu predstavlja djelo suprotno crnogorskoj časti. “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio”, napisao je.
Kakvog je karaktera Barović bio, pokazao je i kao zapovjednik pulskog garnizona s 12 tisuća vojnika, odakle se mirno povukao. Istrani su ga zapamtili jer je pri povlačenju obećao: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”. Zašto je Barovićeva priča danas važna? Zato što je lani predsjednik Crne Gore Filip Vujanović Baroviću posmrtno dodijelio Orden za hrabrost, a time je i Hrvatima poslao poruku. Kako da je shvatimo?
Pa to je potpuno jasno, kao dobrosusjedsku i poruku prijateljstva. Na temelju simbolike ovih dviju priča, Hrvati sada mogu poslati svoje dvije poruke: da nikada neće u Vučićeve cipele i da nismo uskogrudni, nego je vrijeme da časni oficir Vladimir Barović dobije spomenik u Hrvatskoj.
Upravo na TV gledam neki četnički skup u pravoslavnoj crkvi u Šibeniku. Neki novi njihov vođa koji govori o srpskoj Dalmaciji (riječ Hrvatska niti jednom nije izgovorena) te govoreći o Šibeniku kao mjestu gdje se susreću "istoki zapad". Velikosrpska neman i dalje bljuje vatru oko nas i to će tako i ostati. .