Odgađanje nepopularnih rješenja i izbjegavanje odluka karakteristika je domaće politike i tu Vlada Andreja Plenkovića nije nikakva iznimka. Dapače, moglo bi se i pohvaliti angažman dvojice ministara; Zdravka Marića i Darka Horvata koji danonoćno rade na problemu koji je izazvala Uljanik Grupa.
Prvom na naplatu stiže sve više računa za kredite koje je Uljanik odavna potrošio nenamjenski, s obzirom na to da brodove za koje su kredite dobili nisu sagradili, a od drugog se očekuje da u tri mjeseca iz šešira izvuče ulagača koji bi htio uložiti najmanje 347 milijuna eura svojeg novca u dva vrlo problematična brodogradilišta. U toj nemogućoj situaciji ministri se nalaze jer nitko nema hrabrosti priznati da je sve otišlo predaleko i da je stečaj najizglednije rješenje. Kada ministar Horvat kaže da radnicima država može jamčiti još tri minimalne plaće, onda treba znati da je riječ o pravu na osiguranje radničkih potraživanja koje se jamči onima koji su radili u tvrtkama koje iz stečajne mase ne mogu skupiti za isplatu otpremnina.
>> Pogledajte štrajk radnika Uljanika zbog neisplaćenih plaća za rujan
Međutim, taj se dio informacije zamagljuje jer nitko ne želi priznati da je situacija iznimno teška te da će neodgovornost prijašnjih vlada doći će naplatu u ovoj i idućoj godini u kojoj će se potrošiti 4,3 milijarde kuna i još nekoliko stotina milijuna kuna za kamate i naknade bankama, a Uljanik će, ako se ne dogodi čudo, postati turističko-stambena zona. Nada se kupuje i pregovorima o novim ulagačima. Iskazivanje interesa daleko je od ulaganja, a očekivati da će bilo tko uložiti svjež novac bez dubinske analize poslovanja u mjesec dana je neozbiljno.
Prebacivanje odgovornosti s lokalne uprave na Vladu i s uprave tvrtke na lokalnu upravu samo je još jedan od načina na koji se izbjegava suočavanje s teškom situacijom i njezinim posljedicama. U tom se kontekstu može pročitati i prenaglašavanje uloge DORH-a u pregledavanju ugovora o gradnji brodova na temelju kojih su jamstva odobravana od 2014. do 2018. To je standardni dio procedure u smjeru zaštite javnih financija, a premijer Plenković naglašava DORH kao svojevrsnu poruku upravi Uljanik Grupe o njezinoj odgovornosti.
Uprava predvođena Giannijem Rossandom nije dobila razrješnicu, možda će i materijalno odgovarati za loše poslovanje i odluke, ali gdje su bili vlasnici kompanije koji su ih trebali nadzirati? Podsjetimo, država kroz tvrtke i institucije kojima je vlasnica ima 25 posto dionica Uljanik Grupe, a radnici 47 posto dionica. Zajedno imaju većinu i mogli su donositi apsolutno sve odluke. A zašto onda Vlada nije uvjetovala odobravanje jamstva od 90 milijuna eura za kredit koji će se u šest mjeseci potrošiti za isplatu plaća.
Zašto tada država nije inzistirala na kontroli nad tvrtkom, zašto nije pritiskala na ubrzavanje izrade plana restrukturiranja s obzirom na to da je bilo jasno da će problemi doći pred vrata i zašto nije u kompaniju postavila “svoje ljude”. Odgovori na ta pitanja neće riješiti problem. Mogu to samo pokušaji ministra Horvata da nađe konkretnog ulagača koji će barem pokušati razvijati brodogradnju u Rijeci, ako ne i u Puli.
>> Pogledajte kako je izgledao prosvjed radnika Uljanika i 3. maja na Markovom trgu
U kapitalizmu vlasnik svoju nesposobnost osjeca na vlastitom dzepu. U drzavnim firmama nitko nije kriv i nitko nije odgovoran, a gradjani placaju danak.