Dođe vrijeme kada se neke stvari okrenu naglavačke, kada oni koji su uvijek propovijedali primat napretka odjednom i iz nepoznatih razloga postanu nazadni i kada neki drugi, koje smo percipirali kao nazadne i nesklone novinama, postanu napredni i s vizijama za budućnost.
Još početkom 60-ih godina prošlog stoljeća tadašnji američki predsjednik imao je viziju da Amerika postane globalna znanstvena sila, zemlja koja će imati tako moćan svemirski program koji će moći poslati čovjeka na Mjesec, a možda čak i dalje. Kao dijete raširenih očiju gledala sam prijenos prve ljudske šetnje po Mjesecu. Kako o politici tada nisam imala pojma i svijesti, rakete, astronauti i Mjesečevi moduli za mene su bili simbol veličine, pogleda u budućnost u kojoj bih možda i ja mogla ispuniti žarku želju da ovaj naš treći kamenčić od Sunca pogledam iz svemira. Nasuprot tim prizorima s Mjeseca mogle su se vidjeti snimke iz Pekinga u kojem su deseci tisuća isto odjevenih ljudi pedalirali na biciklima po ulicama. Danas, pola stoljeća kasnije, sve se preokrenulo. Vizija koju je imao JFK davno se urušila, a Amerika je dogurala do Donalda Trumpa i toga da on u 21. stoljeću kao predsjednik povlači svoju zemlju iz Pariškog sporazuma te time, u osnovi, odbacuje budućnost i vraća se nekoj zapravo dalekoj prošlosti u kojoj je ugljen bio najvažniji energent, pokretač i gorivo gotovo za sve, pa i za prvu industrijsku revoluciju.
No to se dogodilo prije 200 godina. Zato mi nikako nije jasno kako Trump u 21. stoljeću kani iskoristiti ugljen da bi Amerikancima otvorio milijune novih radnih mjesta... Istodobno, Kina radi na velebnom projektu novog Puta svile koji mnogi smatraju najambicioznijim i najvećim razvojnim programom u svjetskoj povijesti, čak većim i značajnijim od glasovitog Marshallova plana. Put obuhvaća zemlje u kojima živi 65 posto svjetskog stanovništva, težak je više od 900 milijardi dolara i jedan njegov znatan dio širenje je kineske sofisticirane tehnologije za proizvodnju čiste energije iz vjetra i Sunca. Zemlja, koja u velikoj mjeri svoj golemi gospodarski razvoj može zahvaliti energiji iz ugljena, shvatila je da u njemu više ne leži budućnost. Kada se pogledaju neki podaci i dokumenti, postaje jasno da je Kina stvari posložila tako da joj doista ne pada na pamet da istupi iz Pariškog sporazuma, nego gleda kako da postane globalni lider na tom području.
Prvi važan korak već je napravljen, a francuski predsjednik Macron svojim je viralnim sloganom “Učinimo naš planet opet velikim” zapravo najavio i neka nova savezništva koja će počivati na sasvim drugim temeljima, ponajprije onima koji obećavaju neku drukčiju, suvremeniju i sigurniju budućnost, a ne neki hollywoodski povratak u prošlost u kojem tisuće loše plaćenih jadnika život provode pod zemljom kopajući ugljen. Možda će vrlo brzo kineski predsjednik Xi Jinping svom kolegi u Bijeloj kući poslati znakovit tvit: “Ej, Donalde, je l’ ti stigo ćumur? Ako nije, uskoro će! Nama više ne treba pa ti ga možemo slati s vremena na vrijeme da ti ne ponestane”.
Ćumur... otkad imate novog gazdu, ni hrvatski više ne koristite u ovom HR Kuriru zvanom Večernji List?