Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

U provaliju padam brzinom od 100 kilometara na sat. I najmanja pogreška može biti kobna

Upadaš u Neretvu pod kutom od 45-50 stupnjeva strahovitom brzinom, a zaustavljaš se u metar i pol vode. I tada primiš udarce, prsa su ti modra...
11. kolovoza 2017. u 14:13 3 komentara 6285 prikaza
Lorens Listo
Foto: Reuters/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/5

Skokovi s mostarskog Starog mosta u Neretvu svakome oduzimaju dah. A kako i ne bi: s vrelog hercegovačkog sunca – a Mostar je i dalje najtopliji grad u regiji – skočiti u gotovo ledeno hladnu Neretvu sigurno nije ugodno tijelu. Još kad se zna da skakač ima malo manevarskog prostora jer je dno Neretve ispod Starog mosta stjenovito, onda je jasno da su ovi skokovi ekstremno opasni.

Mostar SVIJET PLUS Mostar – grad koji više od tri tisuće dana nije imao izbore

Lorens Listo ove je godine jedanaesti put pobjednik skokova, ponovno je izveo maestralnu “mostarsku lastu” i pokupio najviše ocjene žirija. I oduševljenje publike koja je tijekom njegova leta bila nijema. Što njega u tim trenucima puca: strah, adrenalin, trema?

– Straha nema, ali pozitivna trema je uvijek tu – kaže nam Lorens nakon što smo tri dana nakon skokova s njim razgovarali u rano jutro, dok sunce ne upeče. – I kad su u pitanju službeni skokovi i kad skačem za, primjerice, neke dokumentarce. Gledam da se maksimalno uozbiljim jer je visina velika i posljedice mogu biti kobne. Dakle, maksimalno se koncentriram, gledam da odraz bude što bolji jer je u odrazu sve. Kako poletiš s mosta, takav ti je i skok. Ako bude imalo problema u odrazu, onda je problem i sam skok. Tada nastupaju “čupanja”, “vađenja” i sve ostalo. Ali tada skok ne može biti dobar.

Kaže da se ne valja odraziti ni previše ni premalo – skakač mora naći pravu putanju koja je dobra za tu visinu.

– I tu ustvari dolazi do problema. Ljudi se ne odraze kako treba, nisu navikli, a strah tu ima jako veliku ulogu. Ja sam 80 ili 90 posto svojih pobjeda ostvario u drugoj seriji, kao i ove godine. U prvoj seriji svi skočimo slično, svi se izudaramo o Neretvu jer to je stvarno jak udar u vodu, a skačeš na glavu. Upadaš u rijeku pod kutom od 45-50 stupnjeva, brzinom od oko 100 kilometara na sat. A zaustavljaš se u metar i pol vode. Dakle, svi tada primimo poprilične udarce. E sad, tu je ta druga serija i u njoj dosta ljudi ima neku kočnicu, barijeru. Udarili su se, izbili dah i slično i tu dolazi do izražaja ta tjelesna sprema u koju ja mnogo ulažem. Maksimalno se tome posvetim, treniram tijekom cijele godine i onda mogu primiti i drugi udarac. A kad vidim druge skakače i njihov strah u toj drugoj seriji, tada mi adrenalin još jače proradi pa mi je drugi skok uglavnom bolji od prvog.

Kad se zadnji put “razbio”?

Hvala Bogu, nikad. To mogu biti male nijanse da sam bolje ili lošije skočio, ali toliko loš skok da se “razbijem”, toga nikad nije bilo. A s druge strane, lasta je takav skok da se ustvari uvijek razbiješ. Poslije skokova, kad sam se skinuo na bazenu s rajom i kad su mi vidjeli komplet modra prsa, e tada mi kažu: Bravo, to je dobar skok, haha.

Lorens se sjeća i svojeg prvog skoka. Kaže da su to bile traume, pravi strah. Nikome nije rekao da ide skakati, čak ni pokojnoj majci. Samo jednom prijatelju rekao je da se ide prijaviti na skokove, ali da o tome nikome ne govori.

– Tada još nije bio obnovljen Stari most, skakao sam s onog improviziranog, a imao sam 16 godina. Krenuo sam od kuće po onom principu – korak naprijed, nazad dva. Sve od straha. Prijatelj me čekao u čamcu, ja sam skočio i skok uopće nije bio loš. Međutim, kako sam bio mlad, nejak, popucale su mi kapilare u prsima i pljuvao sam krv. Tada su mi stariji skakači rekli da je to normalno u ovakvim situacijama, ali, hvala Bogu, nikad mi se to više nije dogodilo. Ali tada sam vidio koliko je ovo ozbiljna stvar i ako se budem mislio baviti skokovima, da moram biti maksimalno spreman. Moji prijatelji znaju da treniram u teretani tijekom cijele godine, pet mjeseci pred skokove dnevno treniram dva puta, a dnevno trčim 10 kilometara. Teretana Body Line prati me gdje god da se natječem. To je jedna od najboljih teretana u Mostaru, a vrhunskim stručnim osobljem i vrhunskim uvjetima za trening. Oni su moja druga kuća.

Idem glavom kroz zid

Jedanaest puta zaredom pobjednik je skokova u Mostaru, gradu gdje se ljudi praktično “odgajaju” na Neretvi i živi se za skokove, i nitko ga nije ugrozio.

No kad je počinjao 2000., bilo je vrhunskih skakača – Haris Džemat, Samir Zukanović, Arman Puzić, Admir Delić, Vanja Gološ... Bilo ih je 6-7 koji su se “tukli” za prvo mjesto.

– U toj konkurenciji ja kad bih osvojio treće mjesto, bio bih najsretniji čovjek na svijetu. Znalo se dogoditi da od prvog do trećeg mjesta svi imamo samo desetke i da odluči startni broj skakača. Kad bih, primjerice, gledao Samira Zukanovića kako skače, meni bi zastajao dah. Ili Armana Puzića kad se “izvije”, to je ta njegova čuvena lasta. No, moram reći, iako je konkurencija i sada vrlo jaka, to nije ni približno kao što je tada bilo. Razlog je što su oni odustali od skakanja jer nije lako skakati i držati kontinuitet na najvišoj razini. Tu se jednostavno mora trenirati, mora se uvijek dati sve od sebe. Ja sam takav da idem, što naš narod kaže, glavom kroz zid. Takav sam i u životu, natjecateljskog sam duha. Prošle godine u prvoj seriji sam slomio prst i napukao mi je zglob. Došla je hitna i liječnik mi je rekao da ne skačem u drugoj seriji jer mogu ostati invalid cijeli život pa neću moći više nikad skakati. Nisam htio odustati, bandažirao mi je ruku i skočio sam.

Pobijedio sam, a poslije skokova odmah sam otišao u bolnicu gdje su mi stavili na ruku gips. Inače, moram naglasiti, svi mostarski skakači su dobri skakači, a prije svega dobri su ljudi. Uopće ih ne gledam kao konkurenciju. Sa Zukanovićem sam dvostruki kum. Gledam ga kao brata, zajedno smo se natjecali, on je osvajao prvo mjesto, a ja, naprimjer, treće, i radovao sam se kao da sam ja na pobjedničkom postolju.

Ove godine Lorensov drugi skok bio je bolje ocijenjen nego prvi. Što mu se dogodilo tijekom prvog skoka?

– Ne znam, zaista. To me svi pitaju. Imam snimku i mogu kazati da apsolutno ništa sporno nema u prvom skoku, to je jedan od boljih mojih skokova. Zašto sam dobio dvije devetke, ne znam, ali isto tako moram kazati da ja tom žiriju vjerujem. Ako su oni ocijenili da je to bilo za dvije devetke, ja se potpuno slažem s tim. I da nisam osvojio prvo mjesto, poštovao bih to. Sljedeće godine samo bih se spremio još bolje. To su iskusni ljudi, oni ocjenjuju dugi niz godina i njihovo je da ocjenjuju, a moje je da skačem.

Skokovi na noge su također dio natjecanja, ni Lorens ne razmišlja o tome.

– Ne bih podcjenjivao nikoga, skokovi na noge naša su tradicija isto kao i lasta, ali to je neusporedivo. Legendarni Emir Balić to je najbolje opisao kad je rekao jednom prilikom: “To vam je kao da vozite formulu 1 i fiću.” I stvarno, razlika između ta dva skoka jako je velika. Vi, kad se odlijepite od skakaonice koja je visoka 25 metara, postoji onaj dio koji je stravičan, a za mene prelijep osjećaj. Naravno, na početku je i meni bilo stravično, a sada živim za to. Dakle, kad se odlijepim i skočim u zrak još pola metra i tada dođe ta situacija kad u zraku doslovno stanete. To traje par stotinki i tek onda počinjete propadati. E taj osjećaj, to kad stanete u zraku, kad vidite ambis ispod sebe, provaliju i dolje rijeku... a u svemu tome ostati staložen i miran, e to je nešto neopisivo. Radi tog osjećaja ja i skačem. Sigurno je da ne skačem radi onog udara od vodu, ali onaj osjećaj dok stojiš u zraku vrijedan je toga.

– U čemu je posebnost mostarske laste?

– Unatrag 50 godina, koliko se snimaju skokovi, vidjet ćete da niti jedan skakač u Mostaru nema isti skok. Svaki skakač ima svoj stil koji je izgradio na malim pećinama i visinama. Dok s druge strane skakači iz Srbije, Crne Gore i uopće regije, svi imaju identičan skok. Oni imaju školu skokova koje uče na bazenu. I kad vi to “štancate”, ustvari vidite jedan skok koji skaču deseci skakača. To s lastom nije tako. Mi imamo svatko svoj skok. Ja, recimo, skačem u zrak, netko se baca na vodu, neko ruke stavi ispred sebe, neko duboko iza sebe... svaki skakač je poseban.

Imao je nekoliko ozljeda – ruke i pršljena kad je bilo otvorenje Staroga mosta. Vjetar je puhao, uvjeti su bili ekstremni. Bila je noć, 23 sata, tada je “labavo” upao, nije vidio vodu. Pogrešno je procijenio visinu i “sjecnulo” ga je u kralježnici. Tu ozljedu vukao je oko dvije godine. Boljela su ga leđa, a skokovi su bili već za sedam dana pa je pio lijekove.

I veliki kažu – ne bih na glavu

– Jedva sam ogradu prešao, ali skočio sam – kaže.

Ozljeđivali su se i drugi, njegov prijatelj Zukanović slomio je ruku, ljudima je “ispadalo” rame, oživljavali su ih u kajaku, gubili su dah, svijest, sve je to sastavni dio laste, a ljudi na televiziji to ne vide.

– Kamera prati skok i kad skok završi, ona odmah ide na sljedećeg skakača, a dolje u vodi je borba za život. Zato je čar skokova da se dođe ispod mosta, da se sve vidi uživo jer velika je razlika gledati uživo ili preko TV-a. Zato i nema direktnog prijenosa. Veliki je interes za direktan prijenos, TV kuće nam nude novac koji sigurno nije simboličan, ali mi to ne želimo, mi želimo da ljudi dođu i gledaju uživo. Ovo je ekstremni sport i to više nego Red Bull Cliff Diving skokovi. To su potvrdili i Red Bullovi skakači koji su naši prijatelji. Legendarni Orlando Duque, deseterostruki pobjednik Svjetskog kupa rekao je da nikad ne bi skočio na glavu. A kad veliki Orlando to kaže, onda to sigurno nešto znači. S jedne strane bude vam drago, a s druge se zamislite. Inače, i ti skokovi sa

Starog mosta koji organizira Red Bull s nadograđenom platformom su velika reklama, ne samo za Mostar nego za cijelu BiH. To svakako treba podržati i to treba vidjeti što više ljudi. Cijeli svijet tada gleda u nas, prvi put iz Mostara ne ide negativna slika u svijet. Svi su opčinjeni ljepotom Mostara i Starog mosta. A s druge strane, to je ustvari jedan veliki cirkus, ne mislim pritom ništa negativno. I ti skokovi će trajati dok bude novca, čim ga nestane, nestat će i tih skakača. Jer ne vjerujem da će ijedan od njih skakati sa Starog mosta iz ljubavi.

Listo trenira kao i svi profesionalni sportaši. Tijekom cijele godine ide u teretanu i na kardio. Od početka kalendarske godine ide na dijetu koja traje sve do skokova. Legendarni Emir Balić pobijedio je 13 puta, njemu nedostaju još dva naslova da ga stigne.

– Ne znam. Sudjelujem na raznim skokovima, u cijeloj regiji i mogu se ozlijediti bilo kad. Ovo je ekstremni sport i često ima i posljedica. Tako da ne lovim nikakav rekord. Mogu se ozlijediti na sljedećim skokovima, a mogu skakati još nekoliko godina. Mogu premašiti rekord, mogu da i ne dođem do njega, apsolutno se time ne opterećujem, uživam u skokovima, došao sam u tu fazu i prelijepo mi je.

– Kakvi su mladi mostarski skakači?

– Interesa za skokove ima, vidimo veći broj skokova s manjih pećina i skakaonica, ali, nažalost, skakača laste sve je manje. Skokova na noge će uvijek biti, ali što se laste tiče, bojim se da bi moglo doći do zastoja nekoliko godina. Ipak, mi smo tu da ne dopustimo da dođe do toga, ovo je ipak naša tradicija. Razlog tome je nekupanje na Neretvi. Godinama govore da je Neretva prljava, no evo, kad se ugrade kolektori, voda će biti čista i onda možemo očekivati da će se više mladih uključivati u ovo.

Krvavo zarađen novac

Skokovi nisu, kaže, posao, to je ljubav. Lorens Listo ima svoj posao koji radi već 16 godina. Ima u skokovima nagrada, njima može platiti ljetovanje i ništa više. Ali postoje i ljudi koji žive od toga. To su skokovi za turiste i od toga se može solidno živjeti. Ali to je zaista krvavo zarađen novac.

– Prije sam išao svuda skakati, sada ipak idem manje. Razlog nisu godine, nego organizacija. Ne bih imenovao, ali neke manifestacije su na nivou seoske koride. Ne može se to tako. Prije svega, morate poštovati skakače. Morate prvenstveno imati za njih jaku sigurnost, a na mnogim mjestima to nije tako pa zbog toga ni ne nastupam. A na drugim manifestacijama pretežno sam osvajao drugo ili treće mjesto jer se njihovi skokovi na glavu razlikuju od laste. Njima je cilj da upadnu u vodu sa što manje “štrapa”, a kod laste je obrnuto. I ja to poštujem, ali ne mislim zbog toga mijenjati svoju tradiciju. Lasta je izmišljena u Mostaru prije 451 godinu, to je zapisao Evlija Čelebija, poznati putopisac, gdje se kaže kako dječaci lete strmoglavo sa Starog mosta.

Kakav je Lorens Listo privatno, obitelj, djeca, posao...

– Vrlo sam jednostavan i ne radim razliku među ljudima, osim što ih dijelim na dobre i loše. Kome mogu pomoći, ja i pomognem, a kome ne mogu, tome sigurno neću odnemoći. S obitelji provodim koliko god mogu više vremena, ali moja obitelj mi ne spočitava ovo čime se bavim, oni su mi podrška u svemu. Moja najveća ljubav, kćerkica Lana, ima sedam godina i već skače s metar, metar i pol, dva na glavu. Dijete koje još ne zna dobro plivati već skače i to ne na noge, nego na glavu. I mene je začudila. Ali sad je ja malo forsiram da malo podižemo tu visinu pa ćemo vidjeti dokle će to doći. Ali naravno da neću dati da skače s velikih visina, prvo što je curica, a drugo, dosta sam ja pridonio tako da ona nema potrebe da skače. 

bolnica mladi liječnici Nudili su nam deset puta veće plaće u Njemačkoj, Kanadi, Ženevi... izabrali smo Mostar Kolinda u Hercegovini DNEVNIK PREDSJEDNICE Hercegovina, zemlja koja sve naseli, a sebe ne raseli... Stjepan Mesić Za uspostavu mira Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić dobitnik nagrade "Mostar peace connection"
Plazma keksi
BAŠ KAO NEKADA
Stvari koje se godinama nisu promijenile, a svejedno ih obožavamo
  • mobitel20:

    Slucajno naisao jednom. Kakav krkanluk moj Boze! A sto ces, skakanje s betonske grede im je najveca fora. Kazu jos da su im to Turci "ostavili u amanet"...a skace se jedva 50-tak godina...Kopiraju velikosrpsku mitomaniju, a neka secija Krug 99 ... prikaži još!9 glumi SANU... Dobro je sto smo na oprezu...