Martina Mlinarević trenutačno je jedna od najpoznatijih autorica iz regije. Rođena u Ljubuškom 1982. godine (istoga dana kad i Franjo Tuđman) u svom se ne tako dugom životu bavila novinarstvom i društvenim aktivizmom, a objavila je i nekoliko knjiga. Iznimno veliku pozornost i čitanost u cijeloj regiji izazvala je autobiografskom knjigom “Huzur” u kojoj je dnevnički rastrzanim, iznimno intimnim i na mahove dramatičnim zapisima opisala svoju borbu s rakom dojke, a onda i borbu s tradicionalističkom i poprilično neumoljivom i nefleksibilnom okolinom. Na toj je liniji i Martinin drugi roman slične putanje, knjiga “Bukača” koja je premijeru imala na posljednjem zagrebačkom Interliberu pred neuobičajeno velikom masom ljubitelja knjige. Knjigu je objavio sarajevsko-zagrebački Buybook pod uredničkom paskom Katarine Ljevak.
Martininu neknjiževnu “slavu” dodatno je razbuktao kontroverzni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić kad ju je početkom 2019. odredio za veleposlanicu BiH u Pragu. Tako je ta netipična (ili možda baš tipična, snažna i energična, stamena) Hercegovka dobila još neprijatelja koji je bez zadrške vrijeđaju ponajviše na internetskim bespućima naslađujući se njezinim iznimno složenim zdravstvenim problemima, ali i osuđujući njezine potpuno legitimne ljubavne i bračne izbore. Uostalom, i naziv knjige “Bukača” zapravo je uvreda kojom ju je počastila obitelj njezina sadašnjeg supruga Gorana koji je jedan od njezinih najvažnijih likova i u ovom romanu. Bukačama se, naime, nazivaju žene kojima se plaši malu djecu. Bukača je dakle nekakva babaroga. Koga to plaši hiperrealistična proza Martine Mlinarević? Djecu kojima je “otela” tatu, žene kojima je “otela” (ili će tek “oteti” supruga) ili pak nedorasle i krhke muškarce koje će kao neka svemoćna i neukrotiva Kirka 21. stoljeća zavesti i, nakon što ih iskoristi, ispljunuti u ledenu Neretvu... Šalu na stranu, “Bukača” je moćan roman s brojnim rukavcima koji ga vode u raznim, prilično šarolikim žanrovskim pravcima koji se sretno isprepliću, a nisu isključivi. No, svuda je u prvom planu plastično i na mahove čak i brutalno autobiografsko kazivanje u kojem nema mjesta ni za najveće obiteljske tajne. Martina Mlinarević nema milosti ni prema najbližima koji su se prema njoj ponijeli krajnje upitno, a uostalom, zašto bi i imala.
Upravo u dijelovima romana kada za većinu ljudi možda čak i preotvoreno čačka po obiteljskim još uvijek toplim i nezaraslim najintimnijim ranama, Martina Mlinarević doseže snagu univerzalnoga i, ako hoćete, biblijskoga. Odnos kćeri i oca vječna je tema umjetnosti, a rijetko je kada opisan i portretiran toliko uvjerljivo i precizno kao u “Bukači”. Odlične su i stranice u kojima autorica piše o bolesti, komplikacijama, liječnicima, zdravstvenom sustavu i u Hrvatskoj i u BiH, dijagnozama i elementarnom ljudskom strahu od smrti i gubitka.
Uostalom, prije godinu dana Martina Mlinarević u jednom je hrabrom časopisu javnosti podastrla svoje obnaženo tijelo nakon opsežnog uklanjanja jedne dojke. I time je izazvala brojne polemike i rasprave i pokazala da se i o najbolnijim temama današnjice može i mora govoriti u javnosti otvoreno i beskompromisno. Istina, ima u “Bukači” i dnevne politike, ima i ratnih tema, ali srž su “Bukače” ljudi koji danas na ovom mjestu boluju od teških bolesti, a okolina i društvo ih tjeraju u njihovo krdo i u ograđene pašnjaka iz kojih se nema kamo i u krajnjoj liniji i ne smije pobjeći. A gdje je tu sloboda, kao da se na svakoj stranici svoje knjige pita Martina Mlinarević, baš kao što se pita gdje je tu ljubav.
Stoga nikoga ne bi trebao čuditi velik odaziv čitatelja na štiva te hercegovačke književnice čije se knjige prevode na strane jezike i koju se stalno zove na promocije koje ruše rekorde posjećenosti. Martina Mlinarević jedna je od nas. I tu je tajna njezine popularnosti koja će s vremenom samo rasti. Jer se usudila reći ne moćnoj eliti koja nema ni osjećaja ni znanja da opravda svoj lažni elitizam.
Naručeni članak i uz to plitak do bola. Kad imaš bezuvjetnu potporu medija onda ti sve prolazi: I što otimaš tuđoj djeci oca.... i što lažeš o školskoj spremi.... i što kao zubna tehničarka postaneš veleposlanica,,, sve može. Da jojj bar te knjige vrijede nešto. Prostačka proza, autoričin obračun sa cijelim svijetom, osuda svega i svačega. Martina je “dobra i pametna” kada lomi tuđe brakove a “primitivna i zaostala” sredina ne valja kad je zbog toga osudi. Martina je “progresivna umjetnica koja razbija okove” kada kao zubna tehničarka postane veleposlanica a oni koji to ospore su “fašisti, UZPovci i zaostali Čovićevci”. Zanimljivo.