Kad bi tko, glup, naivan i neobaviješten slušao premijera Milanovića ili kojeg drugog dužnosnika Kukuriku koalicije kako se na kraju godine hvali uspjesima vlasti, mogao bi pomisliti - Bože, sretnog li naroda s takvim političkim vodstvom! A narod, prema netom objavljenoj anketi agencije Hendal, misli uglavnom suprotno vlasti, kao i u komunizmu, samo što onda nije bilo ispitivanja javnog mnijenja.
Ne spominjem komunizam tek tako nego zato što samohvala kukurikavaca znači da na vlasti kane ostati još dugo baš kao i komunisti, jer nitko drugi takvu sreću Hrvatskoj kao oni ne može donijeti.
Kojim će sredstvima taj naum nastojati ostvariti i hoće li uspjeti, vidjet ćemo, ali nikad se ne zna što još mogu čini oni kojima Ustani sud pet puta poništava odluke, koji napadaju i tu instituciju i druge sudove kad im njihove presude nisu po volji, koji bi htjeli odlučivati hoće li nekog referenduma biti ili neće i hoće li rezultate referenduma prihvatiti!
Iz te boljševičke samovolje proistječe i Milanovićev gotovo trijumfalni osvrt na dvije godine mandata, tvrdoglavost s kojom ustrajava na istom putu s istim kadrom i nespremnost da katastrofalnom stanju u gospodarstvu i društvu pogleda u oči. Ali ako vlast nema sluha i vida za stvarnost, građani nisu ni gluhi ni slijepi. Tako ih 79 posto misli da Milanovićeva vlast ne može izvući zemlju iz krize, 62 posto misli da Vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru, prosječna ocjena koju su joj ispitanici dali je dvojka, a 29 posto dalo joj je jedinicu.
Novi val privatizacije ne podupire 68 posto građana, protiv davanja autocesta u koncesiju je 78 posto, a čak 84 posto misli da bi Inu trebalo vratiti u državno vlasništvo.
Podsjetimo – referendum o braku koji su vlast i njezini mediji tjednima sotonizirali, pa ga čak proglašavali i fašističkim, a Nenad Stazić ga je usporedio s Jasenovcem, glatko je prošao. A protiv ćirilice u Vukovaru, od koje je vlast napravila neviđenu dramu a policija prosvjednicima razbijala glave, bilo je više od 70 posto građana.
Svaki bi se čestiti političar sramio takvih postotaka, bio bi spreman snositi posljedice golemoga nesuglasja između onoga što radi i onoga što narod o tome misli, ali je upravo obratno. Najnesretnija razdoblja u životu svake zemlje bila su ona u kojima je vlast imala svoju stvarnost a narod svoju. Te dvije stvarnosti, simbolično i doslovno govoreći, nikad ne mogu sjesti za isti stol, jedna drugoj pružiti ruku, jedna s drugom razgovarati, jer se međusobno niječu i govore jezicima koje ne razumiju. Kako samoljublje i samohvalu vlasti može razumjeti 360.000 nezaposlenih, desetke tisuća onih koji rade a ne dobivaju plaću, desetke tisuća onih koji rade a primaju minimalac, tisuće onih koji su u ovrhama banke izbacile na ulicu jer ne mogu otplaćivati kredite pošto su zaslugom kukurikavaca izgubili posao, tisuće onih koji su prisiljeni napustiti domovinu da bi preživjeli? Kako mogu razumjeti socijaldemokratskog premijera Milanovića koji im šalje božićnu čestitku s domjenka kod tajkuna Tedeschija, koji je poslovni uspon, kako ga se sumnjiči, počeo s novcem otetim gradu Milanovićevih roditelja, Sinju? Dakle, s novcem namijenjenim za obranu Hrvatske, te se u medijima (“Slobodnoj Dalmaciji”, na primjer) pojavljuju naslovi: “Kune za obranu Tedsechi, vrati Sinju milijune ili daj dionice Podravke”?
Provalija između Kukuriku koalicije i građana je sve šira i dublja, što vrijeme više odmiče vlast sve više komunicira sama sa sobom, njezin jezik gubi svaku vezu sa stvarnošću, u gotovo svim dnevnicima svih nacionalnih televizija premijer i ministri o istim stvarima govore jedno, a ekonomisti, politički analitičari, stručnjaci, ankete, statistike i ljudi na ulici drugo. Obnavlja se samosvidljivost vladajućih političara iz komunizma, najbolji su i nezamjenjivi već po tome što imaju moć, čak se više i ne pozivaju na socijaldemokratska načela, jedina je razlika što javnosti u komunizmu nije bilo a vlast je sada prezire.
Nažalost, sve čista istina. Kuku- i Riku-Vlast prodaje se kao napredna, zapadnjačka i demokratska vlast s (tobože) visokim moralnim načelima, a ponaša se upravo suprotno. Dok predsjednik jedne velike zapadne zemlje samo zbog sumnje da mu je jedan poduzetnik platioio hotelski račun od 700 EUR daje ostavku, kod nas se i Milanović i Josipović (a prije njih i Mesić i Sanader) daju snimati za TV i pisane medije u društvu naših medijskih magnata i istaknutih (ali ponajviše samo po bogatstvu) poduzetnika, bez da se imalo zacrvene od srama. A kamoli da pomisle na ostavke. Time jasno pokazuju svoju moralnu legitimaciju.