Politika živi od mitova, a u posljednjih dvadeset godina u Hrvatskoj su neusporedivo najmoćniji i najustrajniji mitovi o Europskoj uniji. Prisutni su bili i u Tuđmanovo vrijeme, ali su ipak bili u sjeni drugih nauma i briga, te tek od pobjede Budišine i Račanove koalicije na izborima na početku 2000. godine nadmoćno su zavladali hrvatskom politikom. Na to je utjecala povijesna ovisnost Hrvata o savezima, ali Europa je uvelike bila i bijeg ljevice od samostalne Hrvatske koju nikad nije željela, to jest zamjena za Jugoslaviju za koju se borila sve dok je bilo šanse da se održi.
Koliko je strasti unošeno u nijekanje Hrvatske pokazivali su i novinski naslovi, a jedan je bio osobito ubojit – “Hrvatska je bez Europe nitko i ništa”. U prijevodu bi on glasio “Hrvatska je bez Jugoslavije nitko i ništa”. Račan i drugovi svoje su jugokomunističke fraze o “interesima radničke klase”, o “samoupravnom socijalizmu”, o “bratstvu i jedinstvu” zamijenili frazama o “liberalnoj demokraciji”, o “europskim kriterijima”, “europskom sustavu vrijednosti”, o “obitelji europskih naroda”, te su im bile glavni argumenti u protivljenju Tuđmanovoj “autokratskoj” vladavini i “nedemokratskim postupcima”.
Dogodio se paradoks koji povijest ne pamti – najžešća oporba demokratskoj i demokratski izabranoj vlasti bili su represivci koji su nekad prezirali zapadnu demokraciju i čelnike te vlasti u komunizmu progonili, sudili i slali u zatvor. A pratit će ga još jedan nepojmljiv paradoks – europsku i demokratsku legitimaciju tim represivcima dat će njihove žrtve iz bivše države u koaliciji u kojoj su se našle sa svojim krvnicima. Da je tko pravio statistiku vjerojatno bi ustanovio da je među hrvatskim političarima Ivica Račan bio prvak u demokratskoj i europskoj praznorječivosti, kao što je Budiša bio prvak u vlastohlepnoj spremnosti da tom “Europejcu” pokloni svoj zatvor na koji ga je osudila Račanova komunistička vlast. Ništa kao savez njih dvojice ne pokazuje koliko je bilo laži u “europskoj Hrvatskoj” kojom su se suprotstavljali Tuđmanovoj Hrvatskoj i koliko je u političkoj borbi zlorabljena Europska unija kao svrha svih hrvatskih političkih svrha.
Bilo je naivaca koji su nakon Sanaderove pobjede na izborima očekivali da će se vladajuća politika okrenuti nacionalnim nevoljama i temama, ali se obožavanje Bruxellesa još više pojačalo. Što sve nije radio novi predsjednik Vlade da bi se dodvorio EU – od izdajničkog odricanja od 24 tisuće četvornih kilometara mora (ZERP-a) zbog EU, paradiranja Beogradom po diktatu Bruxellesa do slanja vojnih postrojbi na perad u vrijeme sračunatog širenja panike zbog ptičje gripe. A u njegovo vrijeme smjenjivali su se periodi očekivanja velikih, mitskih, sudbonosnih događaja – određivanje početka pregovora, dobivanje avisa, početak pregovora i što još sve ne. Ni nakon što smo ušli u Europsku uniju euromitovi nisu izgubili moć, a jedan od njih je ulazak Hrvatske u schengenski prostor, ili kraće u Schengen.
I eto, dočekali smo vijest koja glasi – Europska komisija ocijenila je u utorak da Hrvatska ispunjava kriterije za ulazak u schengenski prostor i pozvala Vijeće EU da Hrvatsku uključi u taj prostor bez unutarnjih graničnih kontrola.
Naravno, vlast likuje, jer za godinu ili dvije ulazimo u zajedničku državu u kojoj će nam biti olakšane komunikacije važne za gospodarstvo te ćemo imati određene povlastice kao zemlja čija će granica biti i granica te države. Ali mogućnosti da Europsku uniju iskoristimo za privlačenje investicija, za veći izvoz i manji uvoz te druge vrste suradnje imali smo i dosad, pa što smo učinili?
Padali smo, i u vrijeme Plenkovićeve vlasti najviše pali pri dno ili na samo dno europskih ljestvica. Neće nas spasiti nikakav schengenski prostor, jer nemamo vlast kakvu imaju Mađari, Slovaci, Česi i drugi narodi koji su zahvaljujući Europskoj uniji ali i njoj usprkos poboljšali svoje gospodarstvo i životni standard građana.
Mi pak već dvadeset godina živimo od mitova Europske unije, od određivanja početka pregovora, zatim od početka pregovora, pa od avisa, od samog ulaska u Uniju i sada Schengena, a istodobno smo moćnim zemljama EU rasprodavali mnoga nacionalna bogatstva. Članom “obitelji europskih naroda” postali smo kao puka sirotinja kojoj je dva desetljeća najveći mit i najveća nada bio onaj tko nas je sirotinjom učinio.
Pa kad Plenković maše Schengenom ne maše Hrvatima koji od njega neće imati koristi nego svojim gazdama u Bruxellesu koji su mu dali još jedno priznanje za sluganstvo.
Hrvatska je postala država s naglašenom turističkom orijentacijom i Schengen režim bi nam olakšao turističke tokove, ali ne vidim neke velike dobrobiti za trgovinu i industriju jer se te ili posve zapuštene ili u tuđim rukama. Roba će pronaći svoj put do kupca, bio režim ovakav ili onakav, a hrv. izvoz ionako nije spomena vrijedan u globalnim razmjerima. Preciznije, čak i prehramb. industrija koja se smatra hrv. perjanicom - nije u stanju ispuniti Lidl tjedan "Hrvatska" sa svojim asortimanom, tj. oni bi rado lansirali takve potrošačke tjedne u ostalim EU državama, ali nije moguće prikupiti zadovoljavajući spektar hrv. proizvoda. Tako da...