U svojoj prestižnoj biblioteci Avantura zagrebački Sandorf objavio je roman francuskog pisca Mahira Guvena “Dva brata”. Roman koji je 2018. dobio Goncourtovu nagradu za najbolji debitantski roman s francuskoga je prevela Nataša Medved, a uredio Darko Milošić. Riječ je o više nego aktualnom štivu, romanu o sudbini dva brata sirijskog podrijetla koji žive u predgrađima Pariza pokušavajući se etablirati u francusko, sada već duboko podijeljeno društvo opterećeno strahom od terorizma i netolerancije. Tema je to o kojoj Mahir Guven očito dosta zna iz vlastitog iskustva.
On je, naime, rođen u Nantesu 1986. kao osoba bez državljanstva. Majka Turkinja i otac kurdskog podrijetla u Francusku su došli kao izbjeglice, a Mahir je francusko državljanstvo dobio tek u 13. godini pa mu izbjegličke teme nisu nepoznanica, baš kao ni teme sukoba identiteta i nesporazuma koje izaziva različito podrijetlo i različite vjerske i nacionalne pripadnosti. “Dva brata” ponajprije je roman o nasilju. Nasilju koje se opravdava nasiljem onih drugih i drukčijih. Nasilju koje tinja i u naoko mirnodopskom načinu života, primjerice u Parizu, ali i usred silovitog i nevjerojatno konfuznog građanskog rata u Siriji, u gradu Alepu i njegovoj okolici. Pripovjedači i glavni akteri ovog potresnog i realistički preciznog romana stariji su i mlađi brat koji svjedoče o svojim životima iz vlastitih perspektiva koje se često ne podudaraju, ali se itekako isprepliću.
Mlađi brat, zaposlen u pariškoj bolnici, u jednom trenutku odlazi u Siriju iz Pariza, u kojem ima siguran posao (ali je i žrtva šikaniranja prema muslimanima koji prakticiraju svoju vjeru), potaknut potrebom da pomogne svojim zemljacima, ali ne kao borac, nego kao požrtvovni medicinski djelatnik, humanitarac čija je mobilizacija ipak bila dugotrajna i nikako nije ishitrena, nego je plod nevjerojatno razgranate mreže koja je premrežila cijelu Europu. Ali je i plod vjerskih osjećaja. Stariji brat, vozač Ubera, ne razumije potrebu mlađeg brata da ode u zemlju otvorenog nasilja, baš kao što teško komunicira i s ocem, umirovljenim vozačem starinskih taksija koji je djecu pokušavao izvesti na pravi put i pretvoriti ih u obične Francuze, ali nije uspio. Usput je izgubio ženu i ostao udovac opterećen vlastitim podvojenim identitetima i kontroverznim životnim odlukama, neshvaćeni komunist kojem je religija strana, baš kao i stalni sukobi između Turaka, Kurda, Arapa...
I dok mlađi sin liječi ljude u sirijskoj kataklizmi, u kojoj postaje svojevrsni talac okrutnih lokalnih bandi i šefova koji ratuju za vlastiti probitak, starijeg način života i ekonomske prilike tjeraju na kohabitaciju s policajcem koji grozničavo pokušava saznati što se događa u terorističkom islamskom podzemlju koje se rasprostrlo po cijeloj bijeloj, kršćanskoj i naoko neukaljanoj Europi. “Dva brata” još je jedan roman o gubitnicima, ljudima koje je nevolja istjerala iz njihovih zemalja, ali te zemlje nije istjerala iz njih pa su totalno ošamućeni velikim očekivanjima i još većim razočaranjima. U tim životnim trvenjima vrlo se lako izgubi kompas i od mirnog građanina koji svaki dan ide na svoj posao, pokorno plaća poreze i poslušno sortira smeće, lako se postaje potencijalni terorist koji će zaprijetiti i vlastitoj obitelji i njenoj sigurnosti i integritetu.
U trenucima kada stariji brat intenzivno počinje sumnjati u namjere mlađeg brata, koji se iz obeščašćene Sirije nenadano i tajnovito vratio u Francusku, bratska ljubav ipak pobjeđuje građanske stege i obzire. I stariji brat pokušava spasiti mlađeg ne pitajući za cijenu. Ali, što je prava istina? Je li mlađi brat doista samo bezobzirni terorist koji je svoju slobodu kupio krvavim namjerama i još krvavijim obećanjima? I hoće li ga stariji zaštititi baš pod svaku cijenu, iako uopće ne razumije njegove porive i motive koji su ga prvo katapultirali u Siriju, a onda vratili u francusko okruženje? “Dva brata” roman su bez epiloga, roman s otvorenim i nenapisanim, nadrealnim krajem. Roman ubojito kratkih i efektnih rečenica koje vrlo često djeluju kao okidač na pištolju velike razorne moći. I roman o društvu koje je postalo toliko materijalističko da je potpuno zaboravilo na elementarnu ljudskost
franzuzi su vec odavno prdnuli u cabar, samo sto to jos neznaju.