Utorak
21. TRAVNJA
Razveselio me podatak da je srbijanski film "Bit ćemo prvaci svijeta" o jugoslavenskoj košarci i prvom mjestu reprezentacije bivše države na SP u Ljubljani 1970. godine u hrvatskim kinima u tri, četiri tjedna gledalo samo nešto više od 5000 ljudi – šest puta manje nego što je distributer očekivao. Taj nerazmjer između očekivanja i interesa preslikani je nerazmjer između gromoglasnih najava, reklama i osvrta koji su u Hrvatskoj pratili film i stvarnog značenja događaja o kojem govori.
Moje veselje zbog slabe gledanosti filma nije posljedica pakosti, jer sam i sam volio košarku, navijao za Cibonu, ali i za jugoslavensku reprezentaciju, i u tom i u drugim sportovima. Hrvati su mogli navijati za te reprezentacije i istodobno biti nezadovoljni državom u kojoj žive. Kad se pak sad pravi film u slavu nekog sporta u toj državi – ne, hvala lijepa. Po mom mišljenju to je glavni razlog zbog kojeg je spomenuti film u Hrvatskoj doživio katastrofu. Oživljavanje jugoslavenskog mita u bilo kom području, makar donekle i kritičko, apsurdno je i nedjelotvorno jer je politika bivše države bila umjetna, nasilna i nametnuta. Nije bilo ničega presudnog na čemu bi se gradilo jedinstvo te države nego se uvijek temeljila na obuzdavanju sukoba, poništavanju razlika i srpskoj dominaciji. Sport kao igra mogao je nadići politiku, pa su i sportske reprezentacije mogle biti privlačne, ali i jugoslavenski patriotizam koji se preko njih nastojao promicati također se pretvarao u diktat. Koliko je i on bio nasilan vidjelo se po Divčevu otimanju hrvatske zastave navijaču u finalu SP-a u Argentini i srdžbi s kojom je popratio nastup hrvatske reprezentacije na Olimpijadi u Barceloni.
Upravo se u košarci dogodio jedan od najvećih sportskih zločina u bivšoj državi – "Šibenki", čijim su igračima 1983. godine već oko vrata bile stavljene medalje prvaka, dvadeset sati poslije titula je oduzeta. Pišući o filmu, Jurica Pavičić opravdava njegovo "beogradocentrično gledanje na stvar", jer "oni su u Beogradu napravili film a mi nismo". Tim stavom, izraženim u pravom srpskom stilu – tko prvi slaže, njegova je istina, opravdava i jugoslavenski komunistički teror koji je također bio beogradocentričan, a baš nimalo zagrebocentričan. Što će reći da jugonostalgija nije nostalgija za vrijednostima nego za beogradocentričnim pendrekom. Da se u Hrvatskoj snimi film o Divčevu divljaštvu, o otimanju titule "Šibenki", Pavičić i društvo zacijelo bi mu našli stotine mana, neki bi ga proglasili i ustaškim, a u Beogradu i Srbiji nikad ne bi bio prikazan. Publika sve to zna pa je zato film ignorirala. I ovakve filmove što se prikazuju u Hrvatskoj, i gostovanja srpskih pjevača, i televizijske jugoprograme ili zajedničke regionalne emisije, i smrti zabavljačkih jugozvijezda koje u Hrvatskoj odjekuju kao da su umrli najzaslužniji nacionalni velikani, neumjereno razglašavaju mediji nastojeći Hrvatima podvaliti krivnju za propast Jugoslavije i iluziju da ona još postoji. Bijeda od 5000 gledatelja pokazuje da Jugoslavija u Hrvatskoj ne može zaraditi ni za kikiriki-koštice.
Subota
18. TRAVNJA
U ime - vlastohlepne Željke Markić
Evo vijesti koja se očekivala – Željka Markić i njezina udruga U ime obitelji idu na parlamentarne izbore. Kad sam pisao o tome da je inicijativa gospođe Markić za referendum na kojem bi se uvelike promijenila izborna pravila poduzeta samo zato da bi se njoj i drugim marginalcima olakšao ulazak u Hrvatski sabor, nisam se baš svidio nekim njezinim obožavateljima. Da je referendum održan i da je uspio, u Saboru bi se stvorio kaos u kojem bi male stranke ucjenama tražile svoju šansu, a Hrvati iz dijaspore i dalje bi imali ograničen broj zastupnika, za što se uz pomoć EU izborila ljevica. Znalo se da se referendumom Željka Mrakić htjela osvetiti HDZ-u zato što je ta stranka nije prihvatila kao svog kandidata na predsjedničkim izborima, ali to nije smetalo onima koji su je podupirali, pa ni dijelu Crkve, to jest Ivanu Mikleniću i Glasu Koncila. Mora se priznati da je poduzetna tajkunica uspjela uzdrmati cijelu političku Hrvatsku, no sad se vidi da to nije bilo u ime ni naroda, ni birača, ni Boga, ni obitelji, ni demokracije, nego u ime – vlastohlepne Željke Markić.
Nedjelja
19. TRAVNJA
Za koga bi se opredijelio 1941., za grunt ili kriminal?
Kao rodonačelnik isledničkog, udbaškog novinarstva Aleksandar Stanković je pomno proučio profesionalni, pjesnički i privatni život svoga sugovornika u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u dva, novinara Tomislava Čadeža. Pogotovo je uvježbavao iznuđivanje priznanja o ustaštvu u Domovinskom ratu, poslije rata i danas. Priznaj, priznaj, priznaj! – navaljivao je, no kao normalan ratnik, profesionalac i građanin Čadež je odbijao priznati da postoji ono čega nema. Onda ga je upitao za koga bi se opredijelio 1941., a sugovornik mu je odgovorio – ostao bih na gruntu kao i moji djedovi. Kad se i tu poskliznuo, optužio je Čadeža zbog poreznog duga, no Čadež mu je objasnio da je riječ o propustu knjigovođe te mu uzvratio protuoptužbom. Tako je Stankovića, kad mu je iza bedema dvaju ratova, Domovinskog i Drugog svjetskog, ponestalo municije, Čadež istjerao na čistinu optuživši ga kao bijednog plaćenika kriminalca Vidoševića. Za sve spreman!
Ponedjeljak
20. TRAVNJA
Ova je vlast pravila stvarne popise posmjenjivanih
Kaže Zoran Milanović: "Prave se popisi ljudi koji ne vole Hrvatsku. To Tuđman nikad nije radio, ili, koliko znam, nije u vrijeme rata, kad je situacija bila neusporedivo teža." Ne zna se koji su to i čiji "popisi ljudi koji ne vole Hrvatsku", jer u javnosti ih nismo vidjeli, ali Milanoviću je očito cilj izazvati pomisao na progone i likvidacije koje se uz tu riječ vežu. Možda misli na ocjene o anacionalnosti i nedostatku domoljublja u kukurikavaca koje sluša od svojih političkih protivnika, ali stvarne popise pravili su upravo on i njegova vlast. Riječ je o tisućama ljudi posmjenjivanih na HRT-u, u bolnicama, ustanovama, institutima, državnim tvrtkama... svuda gdje je sezala moć crvenih i gdje je postavljana njihova rodbina, prijatelji, kumovi, stranački kadrovi. Možemo samo zamišljati što bi se tim maknutim ljudima dogodilo "u vrijeme rata", u situacijama "neusporedivo težim", u kakvima su, na primjer, bili Hrvati koji su se našli u domašaju ubojica koje je i Milanović slavio u Srbu 27. srpnja.
Srijeda
22. TRAVNJA
J. Kosor ne može podnijeti uspjeh K. Grabar-Kitarović
Jadranka se Kosor nije odazvala na poziv Kolinde Grabar-Kitarović zato što za istim stolom ne bi mogla podnijeti osobu koja joj je u svemu suprotna. Ona je izbačena iz stranke u kojoj je bila nedodirljiva, a Kolinda se iz iste te stranke popela na vrh države. Ona je bila predsjednica Vlade po izboru kriminalca, Kolindu je za predsjednicu izabrao narod. Ona je šest godina "uzgajala" despota Sanadera, Kolinda je bila u njegovoj nemilosti. Ona živi od negdašnje moći do koje je bez vlastitih zasluga bila došla stjecajem okolnosti, pa ne može podnijeti uspjeh postignut vlastitim zaslugama. Napokon, ona u posljednje vrijeme traži zaštitu ljevičara koje je kao premijerka optuživala da namjeravaju "zabraniti HDZ i britvom nas sve poslati na Goli otok", pa tu zaštitu plaća izbjegavanjem susreta s predsjednicom.
Četvrtak
23. TRAVNJA
Sve siromašniji za Vargine zdravstvene pothvate
Kako bi se moglo suzbiti kriminalno podzemlje, smanjiti i ublažiti njegova zla? Trebali bismo među kriminalcima širiti svijest o poštenju, o nečasnosti onoga što rade te ih djelotvornije uključivati u čestit rad i društvo. Tako otprilike u grubljoj inačici izgleda naum ministra zdravstva Siniše Varge da zdravlje nacije poboljša odvikavanjem od pušenja, poreznim i drugim obuzdavanjem prodaje alkohola, uređivanjem prostora za tjelovježbu, jelovnicima pravilne prehrane za radništvo itd. Te apstrakcije i iluzije prodaje nam dok liječnici masovno bježe u inozemstvo, dok su pacijenti sve nezadovoljniji uslugama u bolnicama, dok je zemlja sve siromašnija pa onda i sve nesposobnija za Vargine pothvate, i dok zdravstvo grca u oskudici, a ministri useljavaju u raskošne prostore kao da smo među najbogatijim državama svijeta.
Petak
24. TRAVNJA
Kriminalizacija hrvatskih generala nastavlja se u BiH
Neki lijevi novinari, u čijim su se redakcijama poslije Oluje zapošljavali kolege im iz četničkih medija u "krajini" s kojima su u ratu bili u petokolonaškoj vezi, zapljeskali su mogućnosti da se neki hrvatski generali optuže za ratne zločine u BiH. Ništa novo! Sjetimo se dugotrajne kriminalizacije Domovinskog rata, odluke Račanova Sabora o nadležnosti Haaga za Bljesak i Oluju, Mesićeva svjedočenja i slanja dokumenata u Haag, bjesomučne policijske, političke i medijske potrage za Gotovinom, suza koje su se lile nad odlaskom Carle del Ponte iz Haaga, zgranutosti onih koji su očekivali potvrdu "presude Tuđmanovoj Hrvatskoj" a dočekali oslobađajuću presudu generalima... Dakle, zluradost lijevih novinara te Milanovićevo, Bajićevo, Cvitanovo i Ostojićevo ustupanje dokumenata istražiteljima iz BiH samo su nastavak domoljubne priče koja traje koliko i samostalna Hrvatska.
>>Milan Bandić ili kako je demokraciji svejedno bila u zatvoru ili na slobodi
>>Prilagodba hrvatskih komunista demokraciji radi prilagodbe demokracije komunistima
opet naivni hrvati nasjedaju na beogradske "kulturne" fore koje bi trebale veličati srbe iz srbije i srbe i hrvatske a da pri tome i hrvati sudjeluju u veličanju..stara ex juga(čit.velika srbija) propaganda...