Dietrich Bonhoeffer dobro je upoznao zlo kojem se odupirao i koje ga je na kraju ubilo. Bio je njemački evangelički pastor, teolog i antinacist, jedan od utemeljitelja Ispovijedajuće crkve (Bekennende Kirche), disidentske frakcije među njemačkim luteranima koja se suprotstavila suradnji s nacističkom državom i Hitlerom, uz kojeg su zdušno pristali “njemački kršćani” (Deutsche Christen) pod zastavom koja se od nacističke razlikovala samo po tome što je u bijelom krugu imala i kršćanski križ, a na njemu, umjesto raspetog Krista, Hitlerovu svastiku.
Gestapo je Bonhoeffera u travnju 1943. i zatočio u berlinskom zatvoru Tegel. Tamo su nastali zapisi nakon njegove smrti objavljeni pod naslovom “Widerstand und Ergebung”. Hrvatski prijevod Tomislava Ivančića pod naslovom “Otpor i predanje” u biblioteci Kršćanski klasici objavila je 1974. godine (a drugo izdanje 1993.) Kršćanska sadašnjost. Bonhoeffer je pogubljen samo mjesec dana prije završetka rata, 9. travnja 1945. u koncentracijskom logoru Flossenbürg. Dakle, čovjek koji je zlo prepoznao, upoznao, suprotstavio mu se i od njega poginuo, napisao je ovo:
“Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego zlo. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati... Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom. Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno.”
U kršćanskom tjednu Muke Isusove poruka jednog istinskog kršćanskog mučenika čini mi se osobito važnom, kao i u tjednu u kojem je gorjela pariška Notre-Dame. Već prvi letimičan pogled na komentare kojima je popraćena vijest o tom požaru na internetu natjerao me na pomisao kako je požar gluposti mnogo veći i opasniji od onog na krovu drevne katedrale. Uostalom, portali obožavaju bombastične izraze poput “zapalio se internet” ili “gore društvene mreže” i slično. Kisik nije kriv za požare jer bez njega nema vatre, ali ni života. Slično je i s internetom koji je za širenje svih vrsta neukosti, zlobe, laži, neznanja i gluposti isto što i kisik za vatrenu stihiju.
“Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti”, nastavlja Bonhoeffer. Divno je pratiti čvrstu logiku njegovih misli od kojih nijednu ne ostavlja visjeti kao floskulu bez dosljednog objašnjenja:
“Postoje ljudi izvanredno gipka intelekta koji su glupi, i ljudi veoma troma intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa zaprepaštenjem otkrivamo u nekim situacijama. Pritom se manje dobiva dojam da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima. Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odijeljeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt nego ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako izgleda da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem. Ona je poseban oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika. Kad bolje razmotrimo stvar, opažamo da svaki jači razvoj izvanjske moći, bilo političke bilo religiozne naravi, udara glupošću velik broj ljudi.”
Ovo je jedan od onih tekstova koje bi trebalo učiti napamet. A svakako bi trebalo upamtiti sljedeći poput britve oštar zaključak: “Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih.” Eto zašto ljudi tako zdušno pristaju i uz one ideje i projekte koji ih, kada se realiziraju, čine gubitnicima. Ali, i dok razmišlja o gluposti i glupim ljudima, Bohoeffer ne prestaje biti kršćanin. Prokazujući glupost, on glupe i zaglupljene ljude ne osuđuje, nego poziva na razumijevanje, pa čak i samilost.
“To što je glupan često tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i s parolama koje su njime ovladale. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem, glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske zloupotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.”
Kršćanski je i njegov zaključak kako je “nutarnje oslobođenje čovjeka za odgovorni život pred Bogom jedino stvarno nadvladavanje gluposti”, nakon kojeg slijedi i čisto sociološka “utjeha” i pouka: “Uostalom, ove misli o gluposti ipak su donekle i utješne. One nam ne dopuštaju da većinu ljudi držimo u svim prilikama glupima. Doista će sve ovisiti o tome vide li vlastodršci više uspjeha za sebe od gluposti ili od unutarnje samostalnosti i razboritosti ljudi.”
Naravno, ostaje paradoks činjenice da glup čovjek jednostavno nije u stanju prepoznati da se sam podložio vlastodršcima kojima je njegova zaglupljenost u interesu pa za njih i dobrovoljno glasa. Ono što preostaje kršćaninu, a što Bonhoeffer propovijeda već u sljedećem zapisu, jest ljubav: “Moramo naučiti da ljude promatramo manje prema njihovim činima i propustima, a više prema onome što trpe. Jedini plodni odnos prema ljudima – i to u prvom redu prema slabima – jest ljubav... Bog nije prezreo ljude, nego je radi njih postao čovjekom.” Nažalost, kada se zlo preko svake mjere raspali i zapali svijet, samom ga je ljubavlju nemoguće ugasiti. Zato je Bonhoeffer i postao mučenik. Istinski kršćanski svetac.
