Kad bi se sudilo samo na osnovi nekih javnih istupa, čak i u ozbiljnim državnim tijelima, i panike koja iz njih izbija, moglo bi se zaključiti da su s migrantima osvajačke horde došle na hrvatske granice i da je Hrvatska opet „predziđe kršćanstva“. Kad bi samo strah bio posrijedi, reklo bi se da su u strahu velike oči. Ali, u pitanju je prije svega politika, koja se manje plaši migranata, a više muslimana. Dolaze li, preko Hrvatske, vladati Europom? Je li moguće, i koliko je realno, da državi koja ima toliko svojih problema, i na koje sporo ili slabo reagira, opasnosti prijete više izvana nego iznutra?
Na hrvatske granice slijeva se stvarni problem, koji nije moguće ignorirati ni kad ga se gleda otvorena srca i otvorenih vrata, kako to zagovara duhovni vladar iz Vatikana. Migranti opterećuju sve, i države, i zajednice, i saveze, i možda najviše sebe same. Zamišlja li itko što je bilo u glavi i u srcu tih nesretnih ljudi kad su odlazili od svojih obitelji, iz svojih domova, gradova i država? Jesu li se mogli veseliti perspektivi koja ih čeka na putu do zemlje, ili zemalja, koje su sebi obećali? Nije sigurno da netko s njima ne upravlja ili čak manipulira; mnogo je kandidata u ovome svijetu koji sve više gube kompas. Nije nemoguće da među njima ima i ljudi, pojedinaca, koji puni frustracija i fanatizma dolaze po osvetničkom zadatku. Ali, terorizma je bilo i prije ovoga i prije prethodnih migrantskih valova. Ostrašćeni muslimanski bojovnici ne ubijaju samo kršćane, puno ih više strada u međusobnim obračunima da bi se moglo govoriti o vjerskom ratu, “tihom i perfidnom”, a za cijelu stvar nije to ni najvažnije.
Migranti su prije svega ljudi, koji ne samo da idu za nečim, nego i bježe od nečega. Rat je u njihovim zemljama započeo netko sa strane, siromaštvo su proizvele druge države, prije nego što su ga naslijedili ljudi koji od siromaštva bježe. Može li se itko prijepodne moliti, a poslijepodne u ljudima koji gaze po blatu do koljena gledati “bijesnu rulju”! Nije, valjda, u svakom nesretniku oživio sam Hanibal i s njegovim ratničkim duhom došao pred naša vrata? Migranti su, u velikoj većini, samo jadnici kojima je u njihovim zemljama teže nego nama; lišeni su elementarne sigurnosti i ikakve perspektive. Nitko još nije bježao od dobra.
VIDEOKOMENTAR 'Građanima treba objasniti što će se dogoditi ako Hrvatska pristane na Marakešku deklaraciju'
Logika ljudske solidarnosti nalaže da se za nesretnicima koji lutaju u potrazi za novim domom nitko ne nabacuje kamenjem lažnih informacija, niti da sudjeluje u lovu na migrantske glave. Čovjeku u nesreći najprije treba pružiti pomoć; ponekad je to i sitna gesta ili dobra riječ. Migrantima je dosta njihove muke; još im dodaju lažne, optužujuće vijesti, što govori o bešćutnosti pojedinaca koji to čine, ali i bešćutnosti društva koje na to ne reagira odlučnije. Čak i oni (pojedinci) koji su koristili širinu hrvatskih graničara, razvili u Hrvatskoj svoje gnijezdo i obogatili Hrvatsku, sad bi postavljali vojsku na granice. Neki susjedi postavili su i bodljikavu žicu, kuneći se u svoje kršćansko srce. Žica i vojska na granici bili bi znak da država na drugi način ne može zaštititi svoj teritorij. Srećom, Hrvatska ne razmišlja o takvoj zaštiti.
Postoje i “razlozi države” koji se u sadašnjoj drami s migrantima ne mogu isključiti iz ozbiljnih rasprava o migrantskoj politici koja se razlikuje od granice do granice. Europa i njezine države dužne su misliti na svoju budućnost i na sigurnost svojih građana.
Ni Angela Merkel ne bi više otvarala njemačke granice, kako je to činila prije 2-3 godine, i papa Franjo prihvaća da Europa može primiti onoliko migranata koliko ih može integrirati, i nekadašnji francuski premijer Michel Rocard rekao bi i danas, kao prije 30 godina, da Europa “ne može primiti svu sirotinju svijeta”.
Postoje neke granice izdržljivosti: zbog njih Europa, i svijet u cjelini, trebaju odrediti neke kriterije koji će olakšavati državama da same traže rješenja, tako da ne budu ni restriktivna, da zatvaraju sva vrata, ni naivna, da otvaraju sva srca.
Migracije su uvijek bile složena pojava; nitko ih nije zaustavio ni lako ni brzo, čak ni kad je koristio silu. Ni sadašnje migracije nisu kratkoročni problem, ni za europske države ni za europski kontinent. Zato je neophodna koordinacija među državama i konsenzus unutar država.
Može Hrvatska nastavljati skolastičke rasprave o sadržaju jednog međunarodnog dokumenta, za kojim se diže nepotrebna prašina; neće pomoći ni sebi ni drugima ako ga ne otvori i pokaže da u njemu nije Trojanski konj s (ilegalnim) migrantima. Tad će pasti sve političke maske: vide li se u migrantima ljudi, nitko im ne bi smio dodavati krivicu da budu veća opasnost za druge negoli su za sebe same; vidi li se u njima sirotinja, svatko bi trebao imati razumijevanja, čak i kad im ne može pomoći. A gleda li s u njima problem, čak i svjetski, ne samo europski, otkrit će se da je i Europa imala prste kad se stvarao ambijent iz kojeg migranti bježe. Sad ona ne može pobjeći od “svoga” problema.
Rješenje nije ni u podizanju zida, po uzoru na neke druge države, ni u zidu plača, gdje se slijevaju obično krokodilske suze. Kako god se uzme, Europi se vraća dijete koje je i sama začinjala. Lijepo reče jedan mudrac (Goethe): “Čudo je vjeri najmilije dijete”! U svojoj duhovnoj baštini, Europa – i Hrvatska, kao njein dio – može naći odgovore na sva pitanja. Samo mora postaviti pravo pitanje.
Pogledajte okršaj Esih i Plenkovića u Saboru
Pa to je točno. Ja se ne bih bunio da nam granice opsjedaju mlađahne plavokose Šveđanke ili Njemice. Dao bih im državljanstvo drugi dan, ovo sad nam dolazi ružna, garava krkadija koja se nikada neće asimilirati i bit će samo izvor novih nestabilnosti.