U Srbiji ništa nova! Na djelu je i dalje nijekanje hrvatskoga jezika i hrvatske zajednice u Vojvodini, uz tipičan govor mržnje. Ulje na vatru ovih je dana dolio prorežimski list “Politika”, iako je pitanje a koji to medij u Srbiji nije prorežimski. Može ih se nabrojiti na prste jedne ruke. Naime, u tom listu osvanuo je članak koji nastoji pobiti bilo kakvu povezanost Bunjevaca s hrvatstvom, odnosno i dalje se jaše na tome da je bunjevački govor zapravo poseban jezik i ide se na mlin onima u Subotici koji bi ga u to htjeli nasilu pretvoriti. Pa u spomenutom članku autor zaključuje: “I u svim tim ‘računicama’ jasno je da su Hrvati u Vojvodini neutemeljeni i kao narod i kao nacionalna manjina, ‘hrvatski jezik’ i u Hrvatskoj i svugdje drugdje utemeljen je kao srpski.”
Baš ništa nova na istoku, kod istočnih susjeda! Zatiranje hrvatstva ondje seže stoljeće i više u povijest, a posebno je pojačano nakon 1918. godine. Beogradska politika na sve moguće načine obilato već desetljećima podržava i politički i novčano sve one koji se ondje izjašnjavaju kao Bunjevci, a pogotovo one među njima koji ne žele imati nikakve veze s Hrvatima. Zašto se onda čuditi da službeni Beograd do danas nije implementirao sporazum sa službenim Zagrebom o reciprocitetnoj zastupljenosti predstavnika hrvatske nacionalne manjine u srbijanskim političkim predstavničkim tijelima? Da, nešto se, tobože, poboljšao odnos, pa je Hrvatima prepuštena kuća u kojoj je u Petrovaradinu rođen ban Josip Jelačić, pa je hrvatska nacionalna manjina u Beogradu na korištenje dobila prostor… To je sve lijepo, ali nedovoljno. Tim više što se na svako traženje političkih prava odmah reagira brutalnim prijetnjama i medijskom odmazdom prema predstavnicima Hrvata u Srbiji. To jasno daje do znanja da službeni Beograd i dalje igra s figom u džepu, licemjerno i na dva kolosijeka.
Dosad najbolje i najopsežnije djelo o Bunjevcima objavio je povjesničar dr. sc. Robert Skenderović. On je 2018. godine dobio prestižnu nagradu za najbolju knjigu iz povijesti, za knjigu “Povijest podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) od doseljavanja do propasti Austro-Ugarske Monarhije” u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice i Hrvatskoga instituta za povijest. Tada je dao i opsežan intervju za “Glas Koncila”, u kojemu je iznio ključne poruke i zaključak istraživanja: “Ključni znanstveni problem o kojem se već dugo lome koplja između hrvatskih, srpskih i mađarskih znanstvenika jest pitanje identitetske, odnosno nacionalne pripadnosti podunavskih Bunjevaca i Šokaca. Znanstveni su problemi nastali kao posljedica političkih odnosa, točnije oblikovanja modernih nacija u 19. stoljeću. U tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji tijekom druge polovice 19. stoljeća mađarski su znanstvenici počeli zagovarati tezu da Bunjevci i Šokci nisu Hrvati, nego da su neki ostaci predmađarskih pa i predslavenskih naroda koji su živjeli u Podunavlju. Jasno je da je ta teza bila usmjerena prema tome da se podunavske Bunjevce i Šokce odvoji od hrvatskoga naroda i da ih se postupno asimilira. Nakon 1918. takve su teze prihvatili srpski znanstveni i državni krugovi, ponovno s istim ciljem odvajanja Bunjevaca i Šokaca od hrvatskoga naroda. S druge strane, hrvatski znanstveni krugovi nisu tijekom tih 150 godina mogli uspješno odgovoriti na takve teze. Razlog je, jasno, ležao u općem političkom položaju Hrvata, kako u Austro-Ugarskoj Monarhiji do 1918. tako i u prvoj i drugoj Jugoslaviji, od 1918. do 1990. godine.
U takvom političkom okruženju malo je bilo hrvatskih znanstvenika koji su imali hrabrosti stati u obranu hrvatstva Bunjevaca i Šokaca. Svi su oni stradali na ovaj ili onaj način. Primjerice, pokojni dr. Ante Sekulić, jedan od najvećih poznavatelja povijesti i kulturnoga nasljeđa podunavskih Hrvata, hrabro se na akademskoj razini borio za to da se priznaju hrvatski korijeni Bunjevaca i Šokaca, ali je od komunističkih vlasti zbog toga dva puta bio osuđen na zatvorske kazne. Nakon 1990. promijenilo se političko okruženje. Hrvatska je danas suverena država pa se i stajališta hrvatskih povjesničara više uvažavaju na međunarodnoj akademskoj sceni. Zaključio sam da je došlo vrijeme da se jednom knjigom pruže argumenti koji dokazuju da su podunavski Hrvati, Bunjevci i Šokci, stoljećima zajedno sa svim ostalim Hrvatima sudjelovali u oblikovanju zajedničke hrvatske kulture i identiteta.”
I onda je zaključio: “U Subotici ima i takvih ljudi koji su se nekad izjašnjavali Hrvatima, a nakon 1990. su zbog materijalnoga probitka i raznih sinekura promijenili svoju nacionalnu pripadnost te su postali glavni nositelji antihrvatske kampanje koja se stalno vodi. Njihovi primjeri pokazuju kojim se sve metodama u Srbiji nastoji oslabiti hrvatska zajednica jer oni imaju potporu tamošnjih vlasti za takvo djelovanje. Poznajući osobne primjere takvih ‘lidera’ Bunjevaca nehrvata, možemo zaključiti i da se oblikovao projekt stvaranja ‘bunjevačke nacije’.
U svemu je najveći problem potpora koju ‘bunjevačka nacija’ ima od srbijanskih vlasti. Neprihvatljiv je način na koji se državna vlast miješa u identitetske prijepore unutar bunjevačke zajednice u Bačkoj jer se potpora koju Bunjevci nehrvati dobivaju od Republike Srbije u ostvarenju svojeg nauma stvaranja posebne nacije može protumačiti jedino kao namjerno razbijanje hrvatske zajednice u Srbiji. Primjerice, Bunjevci nehrvati u svoj su školski plan i program uveli ćirilično pismo, što je eklatantan primjer mijenjanja kulturnoga identiteta Bunjevaca, s jasnom idejom njihova udaljavanja od hrvatske nacije i vezivanja uz srpsku.”
Serbi i njihova želja da izađe na more.Zato i negiraju Hrvate ,a i Albance.