Premium Povodom lansiranja novog portala, Vecernji.hr svim čitateljima daruje mjesec dana besplatnog Premium sadržaja!
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Optuženi tajkun vikend prije suđenja odveo suce na derbi Barcelone i Reala

Učitelji na početku školske godine djeci dijele popis onoga što očekuju od razreda, a na popisu su i iPhone, LCD televizor, motocikl... Poštuje li se popis, ocjene su odlične...
Objava 14. ožujka 2017. 0 komentara 500 prikaza
Albanija
Foto: STRINGER/REUTERS/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Fućkaš zemlju kojoj je Albanija zapad. Tako je, u pristojnoj verziji, glasila uzrečica kojom se devedesetih godina opisivala Makedonija, uzrečica koja mi je pala na pamet kada sam prije nekoliko dana usred noći slijetao na aerodrom u Tirani. Iako je Tirana glavni grad Albanije, velik samo nešto manje od Zagreba, na tlu se vidjelo tek desetak svjetala koja su obasjavala dvorišta pojedinih kuća i farovi rijetkih automobila koji su prolazili neosvijetljenim cestama. Kao da slijećemo u neki zabačeni, nenastanjeni dio središnje Azije. Izlazim iz zrakoplova, nema autobusa koji vodi do aerodromske zgrade. Brzim korakom, noseći torbu u rukama prelazimo tih stotinjak metara do aerodromskog terminala. Pregled dokumenata je brz i relativno površan. Nema računalnog upisa, nema pitanja nosim li što sa sobom. Policajac je samo nezainteresirano pogledao moju hrvatsku putovnicu i vratio mi je bez riječi. Izlazim na cestu, očekujući taksi ili autobus kojim ću se prebaciti do središta grada. Ništa. Nema nikoga. Preko puta aerodroma nekoliko je malih hotela i prenoćišta i, nemajući kamo, ulazim u prvi od njih.

– Dobrodošao, ne brini se, ima mjesta, možeš se kod nas odmoriti. Sobe su dobre, čiste i prostrane, hrana je odlična – sa širokim osmjehom na licu “kvrgavim” mi engleskim govori recepcionar koji sjedi za malim stolićem grijući se električnom grijalicom koja mu je smještena kraj nogu.

Soba bez tople vode 40 eura

Prijaznost i ljubaznost je na visini, lomi se da mi ugodi iako sam mu rekao da kod njih planiram ostati samo jednu noć, dok se ne prebacim do središta grada. Soba je mala, bez grijanja. Ni traga radijatoru. Doduše, nije pretjerano ni potreban jer je vani i krajem veljače noću desetak stupnjeva, no grijanja nema. Nema ni tople vode, čistoća je na razini bliskoistočnih hotela, prihvatljiva dok se soba gleda noću, pod slabim osvjetljenjem. No cijena noćenja zato je ista kao da smo u srednjoj Europi. Četrdeset eura za noć u sobici u koju jedva stane krevet. Imajući na umu da je minimalna, čitaj gotovo pa prosječna plaća u Albaniji samo 140 eura, nije baš malo. Nemam vremena razmišljati o tome, bacam se na krevet i gotovo odmah tonem u san.

Zemlja ni danas, četvrt stoljeća nakon otvaranja prema svijetu nije, u gospodarskom smislu, odmakla previše od situacije kakva je bila u vrijeme Envera Hoxhe. Vidim to dok se vozim taksijem prema središtu grada, prema hotelu Rogner, luksuznoj oazi stranaca u Tirani u kojem ću biti sljedećih nekoliko dana. Glavni bulevar je širok, velik, ušminkan, ali čim se zađe u neku od pokrajnjih ulica, slika je potpuno drukčija. Neožbukane fasade, uske uličice zatrpane smećem, kontejnerima i štandovima priručnih trgovina pretvaraju tiranske ulice u mali bazar koji kao da je preslikan s ulica nekog od gradova Bliskog istoka. Godinama sam živio u Teheranu, a tek me je Tirana u potpunosti podsjetila na nj, na njegove siromašne dijelove. Tom dojmu pridonosi i promet, gust i kaotičan. Prometna pravila nitko ne poštuje, žmigavci se ne koriste. A prijeći ulicu, bilo upaljeno zeleno na pješačkom prelazu ili ne, svakodnevni je rizik. Ipak, nije nedvojbeno siromaštvo i nerazvijenost glavni problem Albanije, već nešto sasvim drugo. Korupcija. Albanija je jedna od najkorumpiranijih zemalja Europe, a svaka, pa i najmanja usluga u državnom sektoru se plaća. Naravno, izravno u džep državnog službenika, bio to policajac na cesti, liječnik u bolnici ili pomoćnik ministra u nekom ministarstvu. Nijanse su samo u iznosima koji se gura u džep ili prebacuje u sivu kuvertu.

Pročišćavanje sudova

– Korupcija je dosegla ogromne razmjere. Vidjela sam čak i slučajeve kada su učitelji na početku godine djeci dijelili popise onoga što očekuju od razreda tijekom godine. Na popisu bi bili najnoviji iPhone, LCD televizor, motocikl... Rekli bi, poštujte popis i neće biti problema s ocjenama. Doduše, i njih na neki način razumijem, oni su, da bi dobili mjesto učitelja, morali potplatiti direktora ili lokalnog političara, morali su mu dati najmanje onoliko koliko zarade za godinu dana. Trebaju vratiti ulog, a slična situacija je gotovo u svakoj državnoj instituciji ili ustanovi – govori mi albanska novinarka Anila Kociu.

Sjedimo u kafiću nedaleko od mog hotela, tik do kuće u kojoj je živio Enver Hoxha. U odnosu na rezidencije današnjih političara, njegova rezidencija izgleda vrlo skromno. Po hrvatskim standardima tek je nešto veća od prosječne obiteljske kuće, s nešto prostranijim dvorištem. Ništa veća ni bolja nije ni rezidencija preko puta, rezidencija Mehmeta Shehua, najdugovječnijeg albanskog premijera i Hoxhina intimusa kojega je ovaj, nakon jedne svađe, dao ubiti krajem osamdesetih godina.

– Ne daj da te izgled zavara, ovo su za albanske prilike tijekom komunizma bile vrlo luksuzne kuće u odnosu na ono u čemu su živjeli ostali Albanci. Uostalom, u ovaj dio grada, za vrijeme komunizma ni ti ni ja ne bismo mogli ni ući. Bio je to zatvoreni blok koji je čuvala specijalna bojna vojske. Kako taj dio grada izgleda, doznali smo tek devedesetih godina – kaže Anila.

Upravo je korupcija jedna od glavnih prepreka Albaniji da bi mogla otvoriti pregovore za pristupanje Europskoj uniji. Nije problem ni u golemom siromaštvu, ni u nerazvijenosti. Prije nego li se korupcija riješi, ili bar svede na neku razumnu mjeru, neće se ni razgovarati o poglavljima, iako Albanija status kandidata za članstvo ima još od 2014. godine. I stvari ne idu lako, premda Bruxelles pokušava pomoći u tom procesu.

Eurointegracije su jedinstven alat za modernizaciju zemlje, i to je sva mudrost koju treba znati

Edi Rama

Kao temelj svega pokušava se pročistiti sudstvo sustavom svojevrsne lustracije kroz koju bi morali proći svi suci i javni tužitelji, njih 800 na području cijele zemlje. Procjenjuje se kako će ih, i po najblažim kriterijima, bar pola otpasti jer su korumpirani preko svake mjere. Tako je nedavno jedan od albanskih tajkuna ekipu sudaca tijekom vikenda odveo u Španjolsku na utakmicu Barcelona – Real Madrid, a potom u pohod tamošnjim trgovačkim centrima. U ponedjeljak po povratku, tom istom tajkunu počelo je suđenje za gospodarski kriminal, a sudila mu je ta ista ekipa sudaca koja je još bila mamurna od cjelonoćnih provoda u Španjolskoj. Naravno, optužba je odbačena kao potpuno neosnovana. Upravo zbog takvih stvari Europska unija pokušava prisiliti Tiranu da provede proces čišćenja u pravosuđu kako bi se stvari pomaknule s mrtve točke i postavili temelji normalnog društva. No stvari ne idu baš tako jednostavno jer su političari svjesni da su, nakon sudaca, vrlo vjerojatno oni sljedeći na redu. Budući da su gotovo svi, bili oni vladajući ili oporba, korumpirani, ne pada im na pamet olakšavati vlastitu eliminaciju s društvene scene i riskirati zatvorske kazne. Upravo zbog toga europski su diplomati u Tirani, a posebno stalna delegacija Europske komisije, pod neprestanim napadima. Mediji, koji su mahom povezani s jednom ili drugom političkom opcijom u Albaniji ispaljuju gotovo neprestane kanonade prema europskim diplomatima, a posebno je na meti ambasadorica EU u Tirani Romana Vlahutin, koja je inače iz Hrvatske.

Majstori manipulacije

– Napadi su žestoki, proglašavaju nas špijunima, objavljuju da smo korumpirani, kako radimo u korist političkih protivnika jedne ili druge strane. Ambasadoricu Vlahutin napadaju i da ima ljubavne afere, da je podmićena. Jedan tekst bavio se tvrdnjom da ona nikada ne češlja kosu... Razmjeri su tih napada nevjerojatni. Tek kada se vidi što se ovdje događa, postaje jasno da je lažne vijesti upravo albanski izum – rekao mi jedan europski diplomat s kojim pretresam situaciju na političkoj sceni. Traži da ga ne imenujem jer tek će mi tada, potpuno otvoreno i bez diplomatske zadrške, reći kako stvari stoje.

– Vjerovali ili ne, ali Albanci su uspijevali zavaditi europske i američke diplomate u Tirani, albanski političari majstori su manipulacije. Razvlače tvrdnje i dogovore kako god im je potrebno i kako god žele. Napokon, od prije nekog vremena, kada se shvatilo kamo to sve ide, američki i europski diplomati usklađuju stavove i nastupaju zajednički jer drukčije je jednostavno nemoguće funkcionirati. Sada se vodi svakodnevni rovovski rat između albanskih političara i diplomata. Mediji su usmjereni, i to je potpuno novi vid propagande. Alternativne činjenice ovdje su stari pojam, a koriste se na svim razinama. I u igri nisu samo političari već i predstavnici organiziranog kriminala koji u svemu tome nerijetko imaju ulogu. Ovdje se kroz medije vodi svojevrsni građanski rat svih protiv svih, kaže mi taj diplomat dok sjedimo u njegovu uredu.

Pristupanje Europskoj uniji jedna je od rijetkih svijetlih točaka, svojevrsno svjetlo na kraju dugog mračnog tunela za većinu prosječnih Albanaca.

Osim sveprisutne korupcije, siromaštvo je veliko, nezaposlenost golema. Vidim to i po stanju u središnjem parku Tirane, iako je ponedjeljak prijepodne, park je pun šetača. Mladići u radnoj dobi, žene, djeca... Prostrani travnjak ih je prepun, uživaju na suncu... Nitko ne žuri jer jednostavno nemaju kamo žuriti. Posla nema, ali nitko se baš previše ne uzbuđuje zbog toga, Sunce je, krasan je dan i ne treba razbijati glavu. Situacija je takva kakva je, bit će, uvjereni su, bolje kad Albanija jednom uđe u Europsku uniju. I upravo zbog toga nitko se od albanskih političara ne usudi javno suprotstaviti procesu eurointegracija, ma koliko u dubini duše bili protiv toga. I vladajući i oporba.

– Eurointegracije su jedinstven alat za modernizaciju zemlje, i to je sva mudrost koju treba znati. Borba protiv korupcije dio je tog procesa i morat će se provesti. Kao vlada pokušavamo uvesti red u društvo, pokušavamo naučiti ljude da se računi moraju plaćati. Kada sam došao u ured, račune za plin, struju nitko nije plaćao, komunalne tvrtke padale su u bankrot. Situacija je sada u tom smislu nešto drukčija, ali u smislu odnosa na političkoj sceni, pa i odnosa među građanima koji podržavaju jednu ili drugu opciju još uvijek je isto kao prije. Albanska demokracija nastala je iz jednog brutalnog režima, staljinizma koji se protezao do početka devedesetih. A ideja koja je tada vladala i koja je i danas prisutna je da na javnoj sceni nema suparnika, već samo neprijatelja. Albanci su naučili da političari svoje neprijatelje ubijaju. Naravno, to više nije tako, ali među ljudima različitih političkih uvjerenja nema osmijeha, nema pozitivnih mišljenja i normalne priče. Nažalost, to je ostavština koje se to društvo ni tri desetljeća nakon Envera Hoxhe nije riješilo – govori mi albanski premijer Edi Rama koji me primio u sjedištu vlade.

Razgovaramo u velikoj sali, šest-sedam metara visokoj prostoriji zidova obojenih albansko-crvenom bojom na kojima se nalaze ogromne uramljene preslike starih karata Albanije. Granice na njima nisu iscrtane, pa neke karte zahvaćaju i Kosovo, dijelove Makedonije, Crne Gore... Pitam ga bi li Albanija htjela ujedinjenje s ostalim dijelovima regije u kojima su Albanci većina.

Ivo Josipović, Romana Vlahutin Veleposlanica EU Bivša Josipovićeva savjetnica pod policijskom zaštitom u Albaniji Federica Mogherini 'Zabrinutost je velika' Što je Mogherini čelnicima država EU na večeri govorila o Balkanu?

– Ujedinjenje Albanije nije alternativa eurointegracijama jer mi nemamo tradiciju države da bismo išli sami. Mi se moramo integrirati u EU, a unutar nje povezati se s Kosovom. Što se Srbije tiče, Aleksandar Vučić pokušava pokazati mišiće šaljući vlak na Kosovo, no to je nešto što me nasmijava – kaže Rama.

Kultni Hemingway

Ma koliko god ovaj sukob između diplomata i političara bio uzavreo, ma koliko god korupcija bila sveprisutna, “obični” Albanci u stvari najviše žele da se sve te političke garniture maknu sa svojih mjesta, da odu, da Albanija napokon preraste u normalnu državu. Objašnjava mi to poznati albanski pjesnik i pisac Arian Leka, dok sjedimo u Hemingway baru, maloj, zatvorenoj oazi urbane Tirane. Dok iz zvučnika dopire lagani soul, sjedimo za stolom ispijajući odličan rum koji spravlja vlasnik kluba, a Arian mi pokazuje tablu na zidu na kojoj je, na albanskom jeziku, napisano: “Ovdje se ne razgovara o politici.” Hemingway je kultno mjesto Tirane. Nije bogato opremljen, gotovo pa sliči na našu konobu, cijene su i za albanske prilike niske, no u njemu se okuplja intelektualna i umjetnička elita današnje Albanije.

– Dođu ponekad i političari, no na njih se nitko ne obazire. Jednostavno im posluže piće, oni popiju i odu. Malo tko od njih uspijeva ostvariti stvarni kontakt s ostalim gostima jer nam je svima već i previše te pokvarene politike. Svi se Albanci s tim bore na svoj način. Mi se u Hemingwayu borimo poezijom, dobrim rumom i vinom, borimo se riječima i prozom. Da skrenemo misli sa svega ovoga oko nas, organiziramo večeri poezije. No i s poezijom treba biti umjeren, ona je kao sol. Malo soli popravlja okus svakom jelu, no ako previše zasoliš, jelo postaje nejestivo – govori mi Leka dok ispijamo posljednji gutljaj ruma...

>> Hrvatska i Albanija upozoravaju NATO da Srbija pokušava destabilizirati Kosovo

>> Makedonija na rubu sukoba, kaosa i anarhije

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message