Margaret Thatcher nije bila spremna na kompromise. Ona je bila politička liderica koja je vladala čvrstom rukom i ponekad gotovo tvrdoglavo provodila ekonomske politike koje su nesumnjivo transformirale Britaniju iz zemlje zarobljene u borbama interesnih i rentijerskih skupina, zemlje državnih monopola, kartela, štrajkova, rastućeg siromaštva i općeg pesimizma nacije u svjetsku ekonomsku i političku silu, vrativši joj nekadašnji sjaj.
U 60-im i 70-im godinama Britanija je upala u zamku stagflacije, rastuće nezaposlenosti i inflacije. Razlog je bio neodrživ model rasta temeljen na političkim koncesijama raznim interesnim skupinama, od kojih su militantni sindikati bili najglasnija grupa. Uz visoke poreze, kontrolu tečaja, brojna regulatorna ograničenja, apsurdne sindikalne zakone te socijalnu državu koja je uvelike prelazila granice održivosti, produktivnost je radne snage opadala i britanska se ekonomija nije uspijevala prilagođavati upavši u kontinuiranu recesiju i osiromašenje. Gotovo preslika situacije u kojoj se danas nalaze pojedine ekonomije tzv. europske periferije (uključujući Hrvatsku). Za pokretanje promjena potrebna je primarno politička volja. Upravo su to Britanci dobili u Margaret Thatcher, nesalomljivu političarku nesklonu kompromisu i uvjerenu u svoje sposobnosti i uspješnost svoje politike.”
Tako je ekonomsku ostavštinu bivše britanske premijerke prije tri godine, u povodu njezine smrti, ocrtao mladi hrvatski ekonomist Vuk Vuković. Ono što je ona tada bila Britaniji, danas treba Hrvatskoj! Bez trulih kompromisa, bez odgađanja, bez kalkuliranja! Hrvatskoj treba radikalan zaokret ili ćemo propasti još dublje. Bilo bi pretenciozno kazati da je Tihomir Orešković hrvatski pandan M. Thatcher. Jer ona je na čelo britanske vlade došla kao šefica konzervativaca, a Orešković dolazi kao nestranački mandatar. Ključno je jedno, ima li on političku podršku provesti mjere kakve je provela M. Thatcher? Sve što smo dosad čuli od Oreškovića jesu općenita mjesta, sve što znamo, što smo dosad čuli i od domaćih i od stranih političara te ekonomista. Ali dosad je sve ostajalo samo na frazama, lijepim riječima i obećanjima, dok se u praksi ništa nije promijenilo. Štoviše, samo je bilo sve gore od gorega.
Orešković ne mora biti M. Thatcher, koja je bila velika prijateljica Hrvatske, ali ima odgovornost kao i ona. Ili će Hrvatsku dignuti s dna kace ili će dno “proluknjati” pa ćemo otići još niže. Ključno će biti vidjeti ovaj tjedan koji će ministri sjediti oko njega, koji će program predočiti Hrvatskom saboru i što će napraviti u prvih šest mjeseci do godine dana. Iz Oreškovićevih istupa dobiva se dojam da je prisiljen na kompromise, čim je javno rekao da neće biti velikih radikalnih rezova, što se kosi i s predizbornim obećanjima HDZ-a! Samo se treba prisjetiti riječi Tomislava Karamarka kada je rekao: “Hrvatska mora proći kroz dolinu suza!”
No bez radikalnih rezova nema ni doline suza. Bez doline suza nema ni potrebnih reformi. Bez reformi Hrvatska opet ostaje talac starih politika koje bi mogle biti samo umivene i ušminkane, ali bit ostaje ista.
Sindikati se pak bune kako još nitko njih nije zvao i s njima razgovarao. Ali koji sindikati? Oni koji se bore za prava zaposlenih na državnom proračunu, u javnim i državnim službama. Tko je ikad čuo da se ijedan sindikat pobunio za masovan gubitak radnih mjesta u realnom sektoru? Nijedan! Hrvatskoj ne trebaju sindikati koji samo nastoje prema marksističkoj matrici sukobiti rad i kapital, ne videći da su u zapadnim demokratskim društvima rad i kapital u simbiozi. Bez kapitala i njegovih nositelja, poduzetnika, nema blagodati ni sigurnosti rada, kao što ni bez rada i radnika nema implementacije poduzetničke kreativnosti. Na Zapadu blagodati koje uživaju radnici nisu rezultat sindikalne opstrukcije poduzetničkih aktivnosti, već upravo te međuovisnosti i racionalnog pristupa sindikata pregovorima s predstavnicima kapitala.
Bilo kakvi kompromisi s takvim sindikatima put su u daljnju propast! Reformi i rezova nema bez sindikalnih, socijalnih nemira, i od toga se ne može bježati. Konačno mora postojati politička volja koja će ići i protiv mentaliteta i biračkog tijela i ljudi koji nisu spremni na reforme zbog svojih uskih sitnih interesa i komocije. Oreškovićeve reforme ne mogu polučiti krajnji potreban rezultat ako se ne krene radikalno. Petak će biti prvi signal u kojem smjeru idemo!
>>Milanović nije uspio za 4 godine postići ono što je već učinio mandatar Orešković
