Prikazivanje dokumentarca "Utopija" Mladena Ćapina u ponedjeljak navečer na prvom kanalu HTV-a dobilo je zaslužene ovacije, barem koliko se može zaključiti iz komentara na društvenim mrežama i internetskim portalima. Gotovo isključivo skrojen sučeljavanjem televizijskih reportaža i intervju s političarima kojima su u jednom trenutku usta puna morala, etike, reda, rada i discipline, a u drugom ih s lisicama na rukama sprovode u Remetinec, film lako nailazi na plodno tlo hrvatskih građana koji se više čude kada netko od političara ostane pošten nego kad završi u zatvoru.
Kako i ne bi kad se u Remetincu može sklopiti najviša usporedna politička vlast: premijer, gradonačelnik metropole, nekoliko ministara, županica... No, opako smo podbacili ostane li na pohvalama filma i komentarima tipa "dobro je da se to pokaže, ali sve to ionako znamo". Na stranu to što bi u uređenijim državama stav "to već ionako znamo" bio dovoljan povod za izvanredno stanje; vlasti bi uspostavile jače zakonske mehanizme najprije sprečavanja zloupotrebe vlasti, a potom i kudikamo drastičnije metode kažnjavanja dođe li do njih, a društveno osvješteniji i agilniji narodi vjerojatno bi otvorenije počeli uskraćivati pravo takvim političkim elitama da više ni o čemu ne odlučuju u njihovo ime. Na stranu to, rekoh, ali od prikazivanja ovoga filma najmanje dvije stvari više ne bi smjele biti iste.
Za početak, ovo je velik korak za dokumentarni program HTV-a. Nije da i dosad nismo imali društveno angažirane dokumentarce, ali njih smo uglavnom dobivali od neovisne produkcije, a upravo je zadaća javne televizije prednjačiti u proizvodnji sadržaja ovoga tipa. Uostalom, onako kako je napravljena "Utopija", isključivo spajanjem arhivskih TV materijala, nitko taj film izvan HRT-a i nije mogao napraviti. Kao član Programskog vijeća HRT-a više sam puta javno upozoravao na to da HRT ne iskorištava dovoljno vlastitu arhivu, a drugima (neovisnim dokumentaristima) ona je nedostupna zbog astronomski nerealnih cijena.
Pa ako ovaj film znači da će i HRT napokon početi participirati u proizvodnji angažiranih dokumentaraca o suvremenoj Hrvatskoj, kakve javnost, sudeći prema reakcijama, želi i treba, dobili su najbolju potvrdu da su na pravom putu. Ako je u nečemu izostao klimaks, onda je to što nakon "Utopije" nije organiziran razgovor u studiju, kao što se nedavno pohrlilo razgovarati s autorima precijenjenog filma "Titovi odredi smrti". A tema i teza o kojoj se trebalo razgovarati već se apsurdno dugo izbjegava u domaćem medijsko-političkom diskursu. Doduše, bilo nas je i prije koji smo govorili na ovaj način: Ljudi, mi nismo ni u kakvoj recesiji, nas su kriminalci, lopovi i hohštapleri žive odrali! Pokrali su nas uzduž i poprijeko, izvrnuli nam džepove i sad nam još gledaju pod jastuke i u čarape je li negdje nešto ostalo.
Prije nekoliko je tjedana izbila afera sa švicarskom bankom HSBC te je objavljeno da je u toj utvrdi opranog novca među protuhama iz cijelog svijeta četrdeset Hrvata pospremilo fantastične 33,2 milijarde kuna. I onda govorimo o recesiji, o globalnoj krizi? Silnim privatizacijama, bojenjima tunela, WC-ima od dva milijuna kuna... Hrvatskoj je izvađen krvožilni sustav. Kad vidimo u filmu kako su nas potkradali sa smiješkom na licu i Hrvatskom u ustima, možemo biti zadovoljni što smo još uopće na nogama. Ukupan dug Hrvatske prelazi 200 milijardi kuna, a pretpostavlja se da bi se povratom ukradenog novca taj dug mogao prepoloviti barem napola.
Nakon svega što znamo ili osjećamo, govoriti o recesiji u najmanju je ruku nepristojno, bezobrazno i promašeno, da ne kažem podlo i svjesno manipuliranje istinom. Bez koje nikada nećemo izaći iz "recesije".
>>Hrvatska nakon 6 godina napokon izlazi iz recesije
>>Radikalna rješenja mogu protegnuti recesiju još 10 godina
gradimo zatvore... i psihijatrije