Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Moral ljudi iznadprosječno je depresivan jer se ne mijenja način upravljanja zemljom

Šibenski ubojica i samoubojica oduzeo je pet života zato što je propao na tržištu i ‘puknuo’, ali kad bi svi koji ‘puknu’ dijelili pravdu, onda bismo se preselili u najgoru džunglu. Što bi ostalo od tržišta i od pravne države u tom slučaju?
09. veljače 2021. u 23:30 1 komentara 185 prikaza
Šibenik: Zbog potrage za ubojicom policija blokirala sve prilaze gradu
Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Dva teška zločina u dva dalmatinska grada u dvije godine suci će morati razriješiti prema svojim paragrafima, ako šibensko krvoproliće ikad dođe na red, zna li se da su i ubojica i samoubojica živjeli u istoj osobi. Ostalo će biti na savjesti društva. Pravosuđe dođe kao prva crta obrane od kriminala, u ovom slučaju od ubojica koji su označili svoje protivnike i onda ih planirano „pobili kao pse“. Nad otvorenim grobom kvalificirana se javnost toliko uzbudi da ne vidi kome sve zvono zvoni, a država na zvonjavu svaki put uredno reagira, možda s manje osjetljivosti nego da joj je opet netko zapucao pod prozorom. Društvo teško izlazi iz rata za državu, da je razumljivo što reagira osjetljivo na svaku upotrebu oružja; državu pogađaju nove tragedije a ni starih se još nije oslobodila, da se ne bi postavljala zaštitnički; građani su frustrirani što moraju čekati bolje dane, pa i oni gube strpljenje, podijeljeni na one koji stoički podnose udarce i na one koji bi se više bunili kad bi to spadalo u odgovorno ponašanje. Da su prilike normalnije, Hrvatskoj se, zapravo, ne bi događalo ništa što se nije dogodilo i drugim zemljama; ni one ne znaju unaprijed tko će iz očaja zapucati po ljudima. Čak ni u težim usporedbama, Hrvatska ne prolazi tako loše: ono što se u Lijepoj Našoj dogodi u dvije godine, u Americi se događa svaka dva dana; ono što se u nas događa pred praznim skladištima, ondje se događa u punim školama; ono što je u nas pred vratima Vlade, u Americi se događa u samome srcu države; za nasilje u Hrvatskoj ne sudi se vlastima, a američkog predsjednika gone i poslije silaska s vlasti jer je nasilje preraslo u politiku, a politika u nasilje. U Americi je drhtala država, u nas se tresu i brda i doline, ne samo od podrhtavanja tla. Nije dakle sve tako crno u ovoj državi, kolikogod to, pod dojmom prirodnih i drugih katastrofa, crno izgledalo.

Branko Koloper DETALJI ŠIBENSKE TRAGEDIJE Šibenski ubojica odbio je opciju vraćanja dugova: 'Ne dolazite u obzir, što ću ostaviti svojim sinovima?!'

Moralni ambijent, ako se o njemu može govoriti u ovim teškim vremenima, nije povoljan nigdje, ni u velikoj i bogatoj Americi ni u maloj i siromašnoj Hrvatskoj, ako takva usporedba s velesilom može držati ikakvu vodu; u nas je moral ljudi iznadprosječno depresivan, i to se godinama održava, velikim dijelom i zato što se ni promjenama vlasti nisu radikalnije mijenjale paradigme upravljanja zemljom. Martin u Zagreb, Martina iz Zagreba, sve je to državni ringišpil, na kome se dugo vrti politički život, uz pljesak i zvižduke, kao u pravom cirkusu. Građani gube povjerenje, a gubitak povjerenja jedni izražavaju kreativno, humorom, a neki surovo, nasiljem. Humor spašava zdravlje svake nacije; dok se mogu šaliti, osobito na svoj račun, ljudi vježbaju duh i olakšavaju tijelo. Kad pribjegnu nasilju, znači da su izgubili povjerenje, u sebe najprije. Davno je Balzac uočio kako nastaje psihološka transformacija od mirnog čovjeka u nasilnu ličnosti: „Jučer sam vjerovao da se živi da bi se voljelo, a danas shvaćam da se može umrijeti da bi se osvetilo.“

Uredan život u modernom društvu kompliciraju dvije revolucije koje i u nas mijenjaju pravila igre brže nego što to prosječni čovjek može pratiti i izazivaju mnoge nervoze koje je sve teže sakrivati (i liječiti). Tehnološka revolucija daje svakome privid nadljudske moći nad drugim čovjekom i istodobno ga vraća u podređeni položaj ili u ovisnost prema tehnologiji. A s druge strane, politička evolucija vraća svakodnevni život na darwinovske postavke borbe za opstanak u kojoj je dopušteno i ono što je zabranjeno. Čovjek čovjeku na tržištu postaje konkurentski vuk. Svi koji nešto znače na društvenoj ljestvici govore o empatiji, kao da je dovoljno pomagati siromasima da se iskorijeni siromaštvo; ne rasporedi li se teret krize pravilnije i pravednije, empatija će pasti u vodu, a solidarnost potonuti s njom. Čovjek sam truje atmosferu u kojoj obitava: granice normalnoga stale su se pomicati prije nego što ih je pomaknula pandemija; postalo je moguće, kao u neka totalitarna vremena, da se obilježavaju, ili čak proganjaju, cijele društvene skupine, a da se i ta nepravda pravda uzvišenim razlozima slobode i demokracije.

„Ono što počinje lažima, ostat će laž“, pisao je Czesław Miłosz. Pitanje je bi li i on danas vjerovao samome sebi kad bi vidio kako se stvara nova „kultura laži“; istina ne krene s mjesta dok laž obiđe svijet! Čovjek koji drži do sebe ne bi se trebao plašiti istine; nastupa li vrijeme da se mora bojati laži (kojoj sve više otkazuju kočnice da gazi oko sebe)? Kad lažu obični ljudi, onda je to – laž. Ali kad lažu ljudi na položajima, onda je to zloporaba položaja. Laž iz neznanja nije bezazlena; laž iz interesa je opasnija. Kad se politika uključi u taj sistem, ili mu daje ritam, čini to uvelike na svoju štetu. Istraživanja o (ne)povjerenju u vlasti su porazna za politiku: tri četvrtine građana Europe ne vjeruje državnim institucijama, a u Hrvatskoj – prema ozbiljnim izvorima – i 90 posto. Lako je reći institucijama da rade svoj posao! Jesu li kompetentne i neovisne da budu uspješne i vjerodostojne da mogu povratiti izgubljeno povjerenje? Treba li čuditi što se od vremena do vremena pojave zaluđeni tipovi koji misle da silom mogu sami ispravljati „krive Drine”, kako ih oni vide.

Nakon četverostrukog ubojstva u jutarnjim satima nastavljen očevid policije u Šibeniku UNOSAN POSAO Tko su, što rade i kako se biraju stečajni upravitelji: Mogu zaraditi i 795.000 kuna

Može se raspravljati o tome bi li do zločina došlo da su vlasti u Splitu očistile tržište droge ili da se poslovni sukob u Šibeniku rješavao s mišlju u što se može izroditi ako jedna strana posumnja u pravednost rješenja? Našlo bi se opet ljudi koji bi prvo pucali, a onda pitali tko ide i da institucije bolje rade, da su u njima najbolji kadrovi, sve školovani, moralni, nepotkupljivi ljudi, i da im svi drugi vjeruju. Država bi opet bila na tapetu, ona postoji i zato da bi bila odgovorna kad se kamen odvali s planine. Kako građani sve manje vjeruju državi, neki se kod ugroze svojih interesa ponašaju kao da su oni država; njihove se kazne mogu zvati osvetom. A osveta je suprotnost pravdi koju svaka država – uz slobodu i sigurnost – drži za najvišu zaštićenu vrijednost, ili je negacija pravde; pojedinac tuži, pojedinac sudi, pojedinac izvršava kaznu! Ne bira sredstva da bi se udaljio od cilja. Na to pravna država može reagirati samo na jedan način – da donese dobre, pravedne zakone i da pusti institucije da rade svoj posao. Kako institucije sve djeluju, opravdano je i dalje sumnjati u takvu formulu.

Hrvati ne vjeruju pravosuđu i kad dobro radi svoj posao i kad pravedno sudi. Nešto što smo mi takvi, nepovjerljivi, a nešto što je i pravosuđe takvo, neuvjerljivo. Hrvati su, pak, laki na svim obaračima. Iza svakog rata ostane previše oružja da ga nekadašnji (vele)posjednici ne bi i sami koristili (ako ga ne prodaju). Mogu hrvatske vlasti i dalje misliti da im je dovoljna mrkva kako bi privukli vlasnike da očiste privatna skladišta oružja, a mogu i batinu izvaditi da pokažu kako i oružje ima dva kraja i da država od mrkve može napraviti batinu. Postoje, međutim, različiti tipovi oružja; nisu svi od čelika. Pisac Paolo Coelho misli da je riječ najsmrtonosnije oružje, gore i od bodeža i samokresa. Zla i dalje počinju od riječi, govor mržnje uvodi u nasilje, a mudraci vijećaju koliko teških riječi stane na ušicu igle. Fanatici nikad nisu brojili do dva, oni isključuju sve što je drukčije od njih, ili što ne misli kao oni. Nešto su ovaj narod opteretile „gluposti diletanata“, nešto ga opterećuje „prokletstvo povijesti“, a nešto će ga i dalje opterećivati „grijesi struktura“.

Za svako se nasilje može reći da nastaje zato što institucije nisu učinile dovoljno da ga spriječe. Koliko je takvo objašnjenje na prvi pogled točno, toliko je u biti nedostatno i površno. Zločin je individualan čin koji razotkriva bolesnu društvenu pozadinu u širokom rasponu od obitelji i škole do vlasti i medija. Krivnja nije samo na krivcu. Nitko ne može reći da „velikih“ ubojstava nema i u najboljim sistemima i u najmirnijim zemljama; uvijek se nađe pojedinaca koji će „uzeti stvari u ruke“, ili zato što su poremećeni ili zato što imaju interes koji drukčije ne znaju zadovoljiti. Kad bi se sve moglo prepustiti državi, da bi svi ljudi mogli mirno spavati, pola države ne bi radilo drugo nego bi pazilo što radi druga polovica. Ni policijska država ne može tako funkcionirati. Kako bi u takvoj državi bilo državljanima, nije teško pretpostaviti; valjda još gore nego u sistemu koji su opisivali Orwell i Kafka. Sloboda se može vezati za odgovornost, rijetko za kontrolu, a nikad za prisilu.

Za šibenskog samoubojicu kažu da je propao na tržištu i da je zbog toga „puknuo“. Koliko će ljudi propadati na tržištu kad opet proradi? Kad bi svi koji puknu dijelili pravdu, onda bismo se preselili u najgoru džunglu. Što bi ostalo od tržišta i od pravne države u tome slučaju? Došli bismo u stanje koje je Kant htio izbjeći pod svaku cijenu: „Ako propadne pravda, ljudski život na zemlji gubi smisao“! U dvije tisuće godina, svijet nije dosegao zrelost da njime upravljaju filozofi, kako je to očekivao Sokrat, prije nego što je, razočaran, popio otrov. Ljudi otad imaju vlast kakvu zaslužuju. Ako filozofirati znači postavljati pitanja na koje sam nemaš odgovora, onda filozofi još 2000 godina poslije Donalda Trumpa neće vladati. Jednostavno, vlast se degenerira u golu tehniku, zaražena k tome različitim virusima korupcije i samovolje; takva politika gubi smisao, pretvara se u veliku prijevaru birača. Ako najmoćniji čovjek na svijetu može dnevno izvaliti 40 laži, onda smo na rubu bolesnoga stanja koje je jedan nobelovac s ljevice (José Saramago) anticipirao na svoj način – da je ljubav postala „objava slabih, a mržnja oružje jakih“, a drugi (François Mauriac) s katoličkih pozicija branio kakvu-takvu perspektivu pišući da ljubav, a ne zakoni štiti čovjeka od nasilja i laži.

Branko Koloper NA GROBLJU KVANJ Pokopane su četiri žrtve Branka Kolopera

Laž ili mržnja nisu pitanje politike ili vjere, to su pitanja etike, socijalnog zdravlja, stabilnosti pojedinca, obitelji, društva, politike, crkve, medija. Kako je pisao veliki izraelski pisac Amos Oz, „fanatici žive u crno-bijelom svijetu“; ima ih na svim stranama i posvuda. Narod se lako umara od vođa, čak i kad su uspješni. U pitanju autoriteta, Hrvati prave dvije pogreške: ili ruše ono malo autoriteta, što se kroz povijest formiralo i održalo, ili olako proglašavaju autoritetima nove elite koje nisu prošle kroz sve inkubatore. Statistike ne funkcioniraju u svemu kao bikini: nekad otkrivaju baš ona stidna mjesta koja bi svaka politika htjela sakriti. Zemlja zaostaje, Hrvati nisu ostvarili očekivani ili obećani raj na zemlji da ne bi imali pravo na nezadovoljstvo; država nije u stanju ispuniti velike nade da ne bi bilo puno razočaranja. Hrvatska je u krugu siromašnijih zemalja u europskoj zajednici, država bez neke realnije šanse da uza sve komparativne prednosti napravi uskoro veliki zaokret. Trebaju li Hrvatima stranci da im nacrtaju koji put vodi do prosperiteta? Priznaje li se time da naša država nije dovoljno zrela da se brine o sebi kad ne uspijeva pokrenuti sve kreativne snage da osmisle budućnost zemlje?

U najteže vrijeme hrvatske borbe za opstanak kardinal Kuharić davao je duhovne smjernice da ljudi ne zalutaju po kojekakvim bespućima. „Duše koje su opsjednute osvetom i mržnjom – govorio je Bozanićev prethodnik”, sasvim su sitne duše!“ U međuvremenu, što su problemi postajali krupniji, duše su postajale sve sitnije. A ni s propovjedaonice, ni s govornice, ne dolazi više takvih glasa koji bi hrabrili ljude da se ne predaju mržnji i da se ne prodaju za koricu osvete. U vrijeme borbe za državu, politika se hrabrila – i hranila – nadom da će Hrvati konačno postati svoji na svome; u međuvremenu, uspjeli su stavili svoju lisnicu u svoj džep, ali većinom praznu, da bi mogli biti sretni, a politička se retorika tako zaoštrila da je „stoka sitnog zuba“ toliko porasla da ima velika usta i velik nos. A država je, u nekim svojim funkcijama, još u povojima da je ljudi ne bi iznenađivali u pol bijela dana.

KBC Rijeka
u riječkom KBC-u
Nakon vijesti da im nerođeno dijete neće preživjeti, mladi par 'u povjerenju' dobio neobičnu preporuku
UHVATI BIORITAM
Koji kronotip posjedujete? Upoznajte se s ovim unutarnjim satom koji trebate slušati
  • Avatar comparator
    comparator:

    Osječaj pravednosti u Hrvatskoj ne mogu se nikada svoditi na modu ili preporuku nego na stvarne odnose koju ovo društvo živi. To što Hrvatska glumi društvo u koje nije prešla je i razlog što joj zakoni ne vrijede. Siguran sam ... prikaži još!m da živimo u lažnoj demokraciji koja se čak i dodatno guši zakonom Nine Obuljen Koržinek koja je postala ogledni primjer izvršitelja teške cenzure komunističke oligarhije i koja izravno opterečuje slobodu kritike onih kojima je do uređivanja države itekako stalo. Moral se stoga može gledati kao posljedica loše vlasti ,a ne kao uzrok kriminala.