Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Jeruzalem i Poljska kao zid plača hrvatske diplomacije

Pod diplomatskim smo povećalom zbog Haaga, graničnoga spora sa Slovenijom, verbalnog rata sa Srbijom…
12. siječnja 2018. u 23:00 0 komentara 403 prikaza
PLENKOVIĆ I TUSK U ZAGREBU Može li Hrvatska uspješno balansirati između SAD-a i EU, ali i između ‘stare’ i ‘nove’ Europe
Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Hrvatska vanjska politika u posljednje vrijeme muku muči s pretpotopnim pitanjem za koje se vjerovalo da je (o)davno načelno riješeno: je li (joj) košulja bliža od kaputa? Ono što bi nekad spadalo u skolastička ili retorička nadmudrivanja s vremenom je eskaliralo u ozbiljan problem današnjih europskih država, malih uglavnom, koje se često moraju opredjeljivati je li im bliža Amerika ili Europa.

Ratko Mladić Analiza Hrvati ne trebaju slaviti pobjedu nad Srbima, nego nad politikom velike Srbije

Neobjašnjiva hrvatska suzdržanost pri glasovanju o Jeruzalemu svjedoči o tome da se nerazgovijetni saveznički kriteriji primjenjuju s previše dosljednosti, čak i doslovnosti; dosadašnje sporovozno izjašnjenje o Poljskoj upućuju na to da bi se državni interesi mogli opet (po)vezati sa savezničkim obvezama. Izgleda kao da i u vanjskoj politici sve više izrastaju Kafkine „neinficirane rane“. Kad se čovjek skida, košulja dolazi poslije kaputa; kad se oblači, košulja je prije kaputa. Zna se da košulja štiti od vrućine, a kaput od studeni. Slično je i kod država, i one imaju svoje košulje i kapute. Samo ih ne oblače uvijek po istome redu. Zna se, također, da jedno i drugo prije svega služi zaštiti državnih interesa. Poznato je da se između dva ili više interesa može dobro profitirati; ali, može se i puno (iz)gubiti u takvoj igri. Hrvatska je, objektivno, u prednosti što ima više pouzdanih saveznika i različitih savezničkih kombinacija; dolazi u neprilike kad se ne može odlučiti o njihovoj važnosti i prioritetu. Nekad se govorilo da i u politici od viška glava ne boli; sad je naša (neodlučna) zemlja sve više u položaju da joj višak saveznika stvara glavobolje.

Nije lako razlučiti koliko je u tu dvojbenu situaciju Buridanova magarca dovode saveznici, koji sračunato brkaju lojalnost i poslušnost, a koliko same naše vlasti, koje bi htjele nemoguće, zadovoljiti sve, i vlastite roditelje, kako takvu politiku sveopćeg udvaranja opisuje jedna poslovica. Strani mediji u pravilu idu tamo gdje osjećaju miris skandala, okus novca ili zadah krvi, pa su se i oni raspisali o „vanjskopolitičkoj katastrofi Hrvatske“. Za njihove melodramske komentare presudnije su, vjerojatno, atraktivne piransko-savudrijske čarke koje se odvijaju u čaši tamošnje slane vode, ili neiscrpna obnovljiva negativna energija u hrvatsko-srpskim odnosima, nego dublji problemi nejasnog izjašnjenja jedne male države o velikim pitanjima svjetske politike. Kad je već došlo vrijeme da je netko pita, očekivalo bi se da država i odgovori. Suzdržanost može biti stav; u pravilu, ona govori o pomanjkanju stava ili o višku očekivanja. Kad jasno postane nejasno, ništa nije jasno!

U nekim prošlim vremenima Lijepa Naša bila je umotana u različite višenacionalne državne ogrtače pa se o teškim međunarodnim pitanjima u Zagrebu nije razmišljalo: odlučivali su drugi, u Beču, Budimpešti ili Beogradu, i grizli i ono malo hrvatske državnosti što je u takvim konstrukcijama ostajalo.

Odsutnost suverenosti pogađala je ponos nacije, ali najviše one nacionalne junake koji obično nisu sudjelovali u glavnim bitkama za državu. Sad je prst sudbine Hrvatima u vlastitim rukama; novim europskim državama, i Hrvatskoj među njima, nije komforno sjediti na dva stolca koje drže podijeljeni (zapadni) saveznici: s kime biti bliži, uvijek je bilo osjetljivo, osobito dok velike države bez kompleksa i dalje pokazuju da je malima mjesto pod stolom, dok one za stolom kroje zajedničku sudbinu.

Poljska MATE MIJIĆ Danas Europska komisija gazi Poljsku, a već sutra bi mogla Hrvatsku

Pod teretom obveza

Zna se da države ne mijenjaju košulje svaki dan, da nose kapute duže od jedne sezone, i da se modni trendovi ne mijenjaju u ritmu godišnjih doba: toplo, pa hladno (i obrnuto)! Dakle, utjecaj strateških meteoroloških (ne)prilika ili raspored godišnjih doba u svjetskoj politici, ne bi trebao presudno utjecati na (ne)odlučnost europskih država (i Hrvatske, među njima). Kako kaže Alain Finkielkraut, Europa „nije samo putovnica, to su vrijednosti“. Da nije njih, vjerojatno bi mukotrpni proces europskoga ujedinjenja bio još mukotrpniji. U međunarodnoj politici postoje i stanovite obveze savezničke vjernosti, koje bi se mogle svrstati u neku moralnu hemisferu, za razliku od pragmatične skale ponašanja koja se ne mora očitovati i kao nepopularno sjedenje na dva stolca. Nisu stvari u politici, ili najmanje u njoj, crno-bijele; točno je da interesi čine samu supstancu svake državne politike, iako države nisu samo mehanizmi za ostvarivanje interesa državljana. Ima svaka država i neke više obveze, da čuva pravednost i oblikuje svoju budućnost; ima, dakle, izvjesnu moralnu ulogu, koju su stoljećima uzaludno zazivali mudraci, a isto toliko vremena uspješno zaobilazili državnici, prakticirajući politiku kao umijeće mogućega.

Pod teretom svojih obveza, prema sebi i prema drugima, i države teško dišu; težina vlasti i potreba za njom i jest i u tome da ne odgađa teške odluke. „Prinčevima“ je još Machiavelli propisao nezahvalnu ulogu da na Rubiconu ne pecaju ribe. Je li Hrvatskoj na Istočnoj rijeci (East River) u New Yorku jedini izbor bio da ne baca udicu i da skriva mišljenje o tome je li za uzvišene ideale mira dobro što najmoćnija država na svijetu stavlja svoj olovni uteg u izraelsko-palestinskome sporu na jednu stranu vage? U takvim se pitanjima rata i mira nitko ne može daltonistički pravdati da ne raspoznaje dovoljno boje, niti se izmotavati da ima više košulja i više kaputa, pa ne zna što mu je bliže. O miru na Srednjem istoku desetljećima se uporno ali isprazno i uprazno govori; treba li zbog toga stvarati nove probleme, kad nema rješenja? Jeruzalem je, po svemu i zbog svega, prije posljednja nego prva postaja na dugom križnom putu prema suživotu dvaju naroda i dviju država (i religija koje otuda potječu). Čemu žurba da se Sveti grad ujedinjuje na krivi način, da se Kristovu grobu, Zidu plača i Brdu hrama pridodaje američko veleposlanstvo? Klasična situacija za koju bi Mitterrand govorio da treba „dodati vremena vremenu“. Što je gore: ignorirati takvu brzopletost, nagrađivati je ili osuđivati? I sama objava da će SAD premjestiti svoje veleposlanstvo u Jeruzalem spada više u red Trumpovih provokacija negoli pozitivnih američkih doprinosa rješenju toga teškoga sukoba. Biti neutralan pred tom činjenicom ne izgleda politički produktivno ni moralno opravdano ponašanje. A stavljati sve u celofan dvodržavnosti zvuči cinično.

PLENKOVIĆ I TUSK U ZAGREBU Može li Hrvatska uspješno balansirati između SAD-a i EU, ali i između ‘stare’ i ‘nove’ Europe
1 / 6
Kolinda Grabar-Kitarović i Vladimir Putin

Na državama je da u Jeruzalem jednoga dana dođu slaviti mir, a ne podizati zastavu, ili zastave, razdora. Sve je više dokaza da je saveznička pista na Atlantiku pukla, da s jedne strane udaraju u klin, a s druge u ploču; američko-europska kombinacija djeluje izlizano, da bi se neutralnost jedne članice EU mogla (time) pravdati. Dok nije bila članica EU, Hrvatska je u pitanjima Srednjega istoka bila na europskim pozicijama dviju država, izraelske i palestinske, njihova međusobnog priznanja i zajamčene sigurnosti. Desetljećima su Palestinci, s podrškom arapskih država (uglavnom, s figom u džepu), odbacivali samu ideju Izraela, a njegovo uništenje proglašavali „svetom stvari“. Izraelska je država u takvim uvjetima neprijateljstva opstajala na podršci zapadnih zemalja, SAD-a i Europe. Pri tome su glavne europske države, osobito Francuska u kojoj obitava najveća židovska zajednica na kontinentu (pola milijuna), bile kritičnije prema izraelskoj politici, kolonizaciji prije svega. I Barack Obama je, u ime pokroviteljske uloge SAD-a nad Izraelom, znao otrpjeti da izraelske vlasti počinju graditi novo naselje na okupiranom području dok je on bio na tlu Izraela (Jacques Chirac je za manji povod prekidao posjet).

S Donaldom Trumpom su američko-europske razlike porasle, postale vidljivije. Utoliko je bilo manje razloga, ili ih uopće nije bilo, da Hrvatska ne bude u europskoj većini, na istoj političkoj platformi na kojoj je i do sada bila: suradnja s Izraelom, sigurnost izraelske države, formiranje države Palestine. Prizna li se Jeruzalem (samo) Izraelu, pucaju sve niti uravnotežene politike. Svaki mir počinje ratom. Ali, gdje rat završava? Istina nije uvijek na strani većine; sa te strane, Hrvatska nije u lošem položaju samo zato što se nije našla, ili što nije stala, na većinsku stranu, iako je ondje komfornije, ne samo iz demokratskih razloga. Prijetnje da će SAD „zapamtiti“ tko je kako glasovao više govori da Nikky Haley sluša Donalda Trumpa, a ne čita Franklina Roosevelta; znala bi, inače, da se nikad ne prijeti riječima, ali da se, za svaki slučaj, batina drži iza leđa. Američka je veleposlanica okrenula stvari i pokazala batinu. Nije spriječila da se dvije većine formiraju u UN protiv američke jednostranosti u Izraelu: prva globalna, svjetska, i druga europska; Hrvatska nije bila ni u jednoj većini. Nisu se hrvatski zastupnici uklapali ni u većinsko raspoloženje u Europskome parlamentu, pri prvom izjašnjavanju o „poljskome slučaju“. Ostati u manjini nije ni katastrofa ni poraz. Većina sama po sebi nije znak kvalitete. Pravi znak raspoznavanja je u tome ima li manjinsko mišljenje u sebi potencijale da postane većinsko mišljenje, da ovlada ljudima, da im se nametne time što se zauzima za pravednost, što zagovara solidarnost i štiti slobodu. Nema dovoljno elemenata da bi se moglo očekivati da će američko proglašenje Jeruzalema glavnim izraelskim gradom, isto kao da ga je netko drugi proglasio glavnim gradom buduće Palestine, voditi mirnom rješenju židovskog (i palestinskog) problema koji traje, s prekidima, od Kristova rođenja. Pred takvim izborom, tko se može suzdržavati? Više je suzdržanost bijeg od odgovornosti nego odgovorni stav. Male države ipak imaju ograničeni utjecaj: mogu reći puno, a promijeniti malo. Zato riječi obvezuju jer sve od njih i počinje. Hrvatska još nije pronašla pravu riječ kojom će reagirati na grube poljske povrede temeljnih instituta pravne države i na inicijativu „bruxelleske administracije“ da tu veliku državu liši prava glasa u institucijama Unije. Bilo bi to prvi put da se na vruću ranu stavlja još vruća trava.

Zoran Milanović Tomislav Krasnec Milanović na Poljskoj liječi svoje rane

Razumljiv je oprez hrvatskih HDZ-ovih vlasti, koje ne zaboravljaju da je jedan Poljak, Karol Woytila, u ulozi katoličkog poglavara, zadužio Hrvatsku i da ju je u traumatskome vremenu rata i agresije podučavao kršćanskim obvezama ljubavi i praštanja. No, Ivan Pavao II. uzdizao je i Lecha Valensu na položaj nacionalnoga demokratskog vođe koji je izveo Poljsku iz komunističkoga zagrljaja. Danas je legendarni vođa „Solidarnosti“, i prvi demokratski predsjednik Poljske, u nemilosti vlasti u vlastitoj zemlji koje na njemu demonstriraju da politička (sve)moć uvijek ima tendenciju obnavljanja. Nije lako reći što je teže i opasnije za europski poredak: ignorancija pravne države, kojoj pribjegava sve otvorenije sadašnji režim u Varšavi, ili namjere Bruxellesa da Poljskoj suspendira temeljno pravo članstva. „Poljski slučaj“ mogao bi za Europu i za njezinu budućnost postati teži od Brexita. S Poljskom je druga stvar, ona predstavlja najranjiviji dio Europe, „nesigurnu zonu“ koja je u 20. stoljeću prolazila dvije ratne kataklizme ali i – za razliku od drugih dijelova – proživjela, i preživjela, i dva teška totalitarna iskustva. Frustracije su duboke i teške, sve teže jer se slobodno izražavaju. Zbog takvih je trauma, kako piše Milan Kundera, kod zemalja Srednje Europe stvoreno „nepovjerenje u Povijest“.

Europske države koje u UN ne glasuju s europskom većinom, koje Donaldu Trumpu služe kao „bedem prema Rusiji“ i kao „trojanski konj u Uniji“, koje „Le Monde“ grubo (dis)kvalificira da „troše europski novac, a ne poštuju europske vrijednosti“, teško mogu biti Hrvatskoj prvi saveznički ešalon u Europi. Jedan bivši hrvatski političar, s iluzijom da ima i političku budućnost, htio bi se vratiti na vlast na programu Orbanova „božićnoga govora“. Nekadašnji Sorosov stipendist, liberalna nada iz vremena rušenja komunizma, postaje zaštitno ime konzervativne revolucije. Starina među francuskim filozofima Edgar Morin nema lijepih riječi za Orbanov režim, opisuje ga strogo kao „novo izdanje Hortyjeve Mađarske“. Nešto je na tu temu anticipirao i slavni Vaclav Havel, kad je kao češki predsjednik govorio da željezna zavjesa ne može ostati granicom koja bi dijelila jedan dio Europe koji se ujedinjuje i drugi dio koji se ne ujedinjuje. Oba su dijela u međuvremenu prišla istoj Europi; ne mogu se spojiti. „Nacionalna država nije vrhunac nacionalnog postojanja. Nije važnije da narod ima državu, važnije je kakva je država“. Sve je rečeno. I na vrijeme. Obnova sukoba između „stare“ i „nove” Europe događa se upravo na različitome iskustvu: zapadna, demokratska Europa nije imala iskustvo komunizma; istočni dio nema demokratskoga iskustva. Na tome se stvara nerazumijevanje i nepovjerenje. Kad se 80-ih godina govorilo o totalitarizmu, znalo se na što se to odnosi, tumači filozof Marcel Gauchet. Totalitarizam je danas „nešto mutno“, na njegovim ostacima nastalo je „novo sljepilo“. „Rušenje komunizma oslobodilo je novi val utopističke demagogije“.

Dok su bile u istočnome bloku, Poljska i druge zemlje bile su privlačnije zapadu Europe nego što su to danas, kad unose svoje probleme i opterećuju zajedničku blagajnu. Europa tako otkriva drugo lice „nepoznate budućnosti“, a njezini narodi izražavaju sve više „osjećaje frustracije“. Stručnjaci to zovu problemom identiteta ili identifikacije, koji poprima jedno značenje na Zapadu i za Zapad, a drugo na Istoku i za Istok. Ujedinjenje ili izgradnja Europe počelo je na zapadnoj polovici, dok je istočna bila okovana ledom komunizma, s ciljem da bude brana od sovjetske opasnosti, ali i da bude zaštita od novih ratova među zapadnim silama. Nakon ratnih trauma, Europa je trebala ograničiti moć nacionalnih država, da im ne bi opet padali na pamet novi međusobni ratovi.

Kolinda Grabar Kitarović Grabar-Kitarović: 'Euroatlantska integracija JIE nije proširenje već 'učvršćenje' Europe'

Podivljale države-nacije

Dok je funkcionirala u užem sastavu 12 država, Europa je mogla reći da je ispunila taj donji, ili gornji cilj, i da je isključila rat iz svoga horizonta. Komunistički su režimi na drugoj strani gušili slobodu, i nakon oslobođenja izazvali prvi val velikih očekivanja, a potom val rezignacije, kad rušenjem Zida nisu potekli med i mlijeko; otvorena su vrata novoj autoritarnosti. Komunistička je ideologija forsirala internacionalizam, kao iluziju života u neostvarenom bratstvu, i stavila nacije ili u ilegalu, ili na stup srama; kad su došle do riječi, nacije su eksplodirale, nove članice unijele su u Uniju svoje države-nacije, protiv kojih je i započelo ujedinjenje Europe. Podivljale države-nacije činile su cijelo jedno stoljeće sva zla po Europi.

Komunistička je ideologija gledala konkurentski pa i neprijateljski na religiju, otežavala ili onemogućavala Crkvama njihovu misiju, a vjernike tretirala kao sumnjive ličnosti, ili nesumnjive protivnike. Kad je sektaška ideologija pala, Crkve su došle do riječi; tamo gdje se Crkva ne postavlja pobjednički, političke se vlasti postavljaju udvornički. Sve je to zapadna Europa prošla, da bi opet proživljavala. Istočna polovica to živi sa zakašnjenjem. Od početka svoga ujedinjavanja, Europa je htjela biti zajednica vrijednosti: pluralizma, s političkim strankama, slobodnim izborima i sposobnim vlastima; pravne države, s trodiobom vlasti, neovisnim sudstvom, samostalnim medijima, neutralnim školama; tržišta, s privatnim vlasništvom i konkurencijom; slobode, s pravom političkog organiziranja, govora i izražavanja. Zemlje iz „ranjivog dijela“ Srednje i istočne Europe uključile su se kad je zapadni dio već imao zajedničku valutu, kad je ukidao granice, kad je razvijao jedinstveno tržište, kad je pravio prve ozbiljnije korake prema zajedničkoj obrani i jedinstvenoj vanjskoj politici. Ipak se kretalo, dakle!

Nove članice unosile su probleme nerazvijenosti, frustracije zbog nerazvijene političke kulture, ponekad i komplekse manje važnosti, koje opterećuju i države. Susret „stare“ i „nove” Europe zbog toga se ne izražava uvijek u obliku zdrave konkurencije, nego i nezdravih sukoba. Izjašnjenje o Poljskoj bit će dosad najveći lakmusov papir, i o tome je li Poljska spremna prihvatiti da se Europa ujedinjuje na civilizacijskim vrijednostima, koje obvezuju sve članice i stare i nove, i iz zapadnoga, i iz srednjeg i iz istočnoga dijela. Ali, i o tome hoće li iz Unije tjerati mak na konac, namećući nepopularne sankcije, ili će Poljsku mijenjati iznutra. Nisu vječni ni Pravo i pravda, ni stranački vođa Kaczynski. Spor može produktivno završiti samo tako da ne bude ni pobjednika ni poraženog. Ako bi Poljska pobijedila, bila bi loša poruka o nemoći Europe da zaštiti svoje temeljne vrijednosti i ohrabrenje režimima koji funkcioniraju na populistički ili nacionalistički pogon.

Kazna bi, pak, od Poljske napravila žrtvu, od njezinih vođa heroje, i ojačala režim s kojim Europa teško nalazi zajednički jezik. Jedinstvo Europe ne bi bilo ugroženo jedino kad bi u Varšavi shvatili da su u Europi, i kad bi u Bruxellesu više uvažavali da je Poljska njihova članica. Hrvatska je dovoljno pod diplomatskim povećalom, zbog reakcija na hašku presudu Hrvatima iz BiH, zbog graničnoga spora sa Slovenijom, zbog produžavanja verbalnog rata sa Srbijom…, da bi se dalje izlagala sumnjama je li zrela da uvede zajedničku valutu, uđe u isti sigurnosni prostor i za dvije godine preuzme predsjedanje Unijom. SAD će ostati privilegirani partner u svim kombinacijama. Ali, ispod toga kaputa stoji europska košulja; o tome ne bi smjelo biti suzdržavanja.

Pogledajte i što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:

PLENKOVIĆ I TUSK U ZAGREBU Može li Hrvatska uspješno balansirati između SAD-a i EU, ali i između ‘stare’ i ‘nove’ Europe
1 / 10
1. Rast će cijene u kafićima, restoranima, rekreaciji...
Berlin U Berlinu Njemačka osudila spaljivanje izraelskih zastava: 'To je sramotno' Nikki Haley SAD doživio osudu Za UN-ovu rezoluciju o Jeruzalemu glasovalo 128 država, Hrvatska suzdržana Mateusz Morawiecki i Viktor Orban Konzervativna kontrarevolucija Orban, Morawiecki i Kurz – trojac koji testira limite EU
ČULA JE I BOLJIH
Josipa Lisac o izvedbi himne Lady Gage: 'Nije ona tako strašna pjevačica'
Udruga Kamensko
BOLJE SUTRA
Dokazali su da je moguće – nova zaposlenja uslijed pandemije
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.