Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

'Kriza kapitalizma se zaoštrava i počinju sve jači pritisci da se ljudi podrede iskorištavanju'

Naše kompradorske vlasti vežu se na Zapad i nisu svjesne da su vazali sila koje su već izgubile svjetsku hegemoniju i čija se dominacija zasniva samo na vojnoj moći. To im treba da se održavaju na vlasti u sukobu s vlastitim narodom
17. srpnja 2020. u 06:00 2 komentara 1352 prikaza
Zagreb: Radnici postavljaju skele na Gornjogradsku gimnaziju
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Kakve će biti posljedice koronakrize? Brojni znanstvenici i analitičari pokušavaju odgovoriti na pitanje što očekuje naše društvo nakon ove krize, a neki situaciju uspoređuju s kugom koja je u 14. stoljeću prouzročila duboke promjene u tadašnjem društvu i izazvala pad feudalizma i uspon kapitalizma. Slovenski sociolog Rastko Močnik, profesor Filozofskog fakulteta u Ljubljani, naglašava kako je za vrijeme kuge 1347.–1351. u Europi pomrlo toliko ljudi da je nedostajalo radnica i radnika pa su nadnice porasle.

Huawei PROMO Huawei Next Image: Inspirirajte svijet svojom fotografijom i osvojite vrijedne nagrade

– U Engleskoj, gdje je od kuge pomrla polovica stanovništva, odredili su gornju granicu nadnice i povećali represiju nad radnicima. Kuga je prouzročila traumu oko koje su se zgusnula društvena proturječja. U Engleskoj je to dovelo do velike seljačke bune 1381. godine. Na vrhuncu ustanka kralj je čak obećao ukidanje kmetstva – što je nakon suzbijanja pobune povukao. Izgleda da su ti procesi ojačali monarhijsku moć, smanjili vlast seoskih zajednica – i diskreditirali instituciju kmetstva. Dugoročno su potaknuli procese koji su stoljeće i pol kasnije pokrenuli kapitalizam. Ali trebalo je još mnogo drugoga da se promijeni vladajući način proizvodnje: bitni su bili progon seljaka sa zemlje i preobražaj zemljoposjednika u kapitaliste. Posljedice sadašnje epidemije još nisu jasne: vladajući nastoje da se ne ništa ne promijeni, a uvjerljivih alternativnih prijedloga za sada nema.

Ekonomska nejednakost posljednjih desetljeća snažno raste, a u povijesti je do smanjenja gospodarske nejednakosti dolazilo tek nakon velikih kriza i pustošenja.

Prema platformi Knoema, takozvani Ginijev indeks nejednakosti u Hrvatskoj godine 2018. iznosio je 29,30. Bio je viši nego u Češkoj (25,60, u porastu), Sloveniji (25,90, u opadanju), Austriji (27,80, pada) ili Mađarskoj (28,70), ali niži nego u Srbiji (34,00, raste). Nejednakost u Hrvatskoj viša je nego u Njemačkoj (29,00, pada), a niža nego u Francuskoj (29,90, raste), Ujedinjenom Kraljevstvu (32,80, stagnira), mnogo niža nego u SAD-u (37,80, raste). Ali je veća nego u Švedskoj (25,70, stagnira). Nejednakost razara društvo – ali i koči promjene. Kada se većina ljudi bori za preživljavanje, obično se slabo organiziraju za promjene nabolje. U postsocijalističkim zemljama nema organizacija koje bi zastupale radne ljude. Sindikati su svugdje podbacili. U devedesetim godinama prošlog stoljeća u Sloveniji sindikati su bili jaki i nastupali su s klasnih pozicija. Zato je Slovenija u ono vrijeme bila “uspješna” zemlja: jer su sindikati blokirali ili bar kočili neoliberalnu “tranziciju”. Sačuvali su javno zdravstvo, školstvo i mirovinski sustav. Poslije ulaska u EU povećao se pritisak kapitala, a sindikati su napustili klasnu borbu. Sada se svaki sektorski sindikat zauzima za koncesije u svom sektoru. U postsocijalističkim parlamentima nema stranaka koje zastupaju radne ljude. Slovenija je iznimka sa strankom Levica u parlamentu. Nedavno je Levica izborila povećanje minimalne plaće. Ali to je samo mali i nesiguran uspjeh s obzirom na to da su opći trendovi nepovoljni: uništavanje javnog zdravstva, školstva, prijetnje reformom mirovinskog sustava, prekarizacija, smanjivanje radničkih prava. Epidemija sama po sebi ne mijenja društvo: pod pritiskom epidemije promjene uvode oni koji to mogu. Prema analizi sociologinje Maje Breznik, prve intervencije slovenske vlade nisu pomogle onima kojima najviše treba pomoć, nego srednjoj klasi. Politička borba vodi se oko srednje klase koja inače većinom vjeruje u liberalnu ideologiju. Vladajući računaju da su ljudi s nižim prihodima dezorganizirani i dezorijentirani. Računaju da će biračko tijelo nasjesti na socijal-liberalnu retoriku ili čak podržati autoritarni neoliberalizam. Za sada su ti računi bili ispravni. Razlika između socijal-liberalizma i autoritarnog neoliberalizma samo je u tempu i brutalnosti njihovih politika.

FILE PHOTO: WHO news conference on the novel coronavirus (2019-nCoV) COVID-19 U SVIJETU WHO upozorava: 'Dosta država se ne pridržava osnovnih pravila, situacija će eskalirati'

Kako će se kriza odraziti na globalizaciju?

Suvremeni kapitalizam stvara profite uz pomoć globalnih proizvodnih lanaca. Pojedine faze proizvodnje locira na mjestima gdje je to najpogodnije bilo zbog nalazišta sirovina, bilo zbog jeftine i neorganizirane radne snage, bilo zbog dobre infrastrukture, kvalificirane radne snage i “propusnog” radnog, okolišnog zakonodavstva itd. Nejednaka uspješnost društava u sukobu s epidemijom takvoj organizaciji proizvodnje stvara probleme. Možda će se globalni lanci sada skratiti, možda će se proizvodnja vratiti u Europu… To će zaoštriti klasni sukob kod nas, jer će profiti opasti, a naši radnici i radnice nisu voljni raditi za poslovičnu zdjelu riže na dan.

Kakva je budućnost liberalne demokracije, koju je Francis Fukuyama još prije tri desetljeća prilično olako proglasio povijesnom pobjednicom?

Liberalna demokracija, to jest buržoaski višestranački parlamentarizam zapravo je već nestao. I u prošlosti taj je sistem djelovao samo u rijetkim zemljama, npr. u Francuskoj, u Skandinaviji, kratko vrijeme u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali već se 1968. pokazalo da se pretvorio u zatvoren partitokratski establišment. Kasnije se eksperimentiralo s alternativnim demokratskim praksama: s izvanparlamentarnom opozicijom, pokretima s jednim ciljem, novim društvenim pokretima. Ali je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kapitalizam ušao u dugoročnu krizu – pa je čak u središtu sistema i ograničena buržoaska demokracija postala previše demokratska. Iako je Jugoslavija bila jednostranačka država, tadašnji sistem “društvenog upravljanja” barem je u principu, a često i u praksi, otvorio interesantnu alternativu: po mom mišljenju dobro je rješavao problem demokratskog upravljanja “društvenih djelatnosti” javnog zdravstva, školstva, socijale.

Coronavirus - Thu Apr 23, 2020 OPASAN TREND MEĐU MLADIMA Mislio da je koronavirus izmišljotina pa organizirao party, umro je

Koji će model kapitalizma na kraju prevladati: autoritarni kineski, koji slavni američko-srpski ekonomist Branko Milanović naziva političkim kapitalizmom, ili liberalni kapitalizam zapadnih zemalja?

Kao što je rečeno, ni u zapadnim zemljama liberalni kapitalizam više ne djeluje. U SAD-u nikad nije ni djelovao, tamo su politički aparati oduvijek služili interesima raznih frakcija kapitala. Sada se to drastično pokazalo kad demokrati zastupaju interese financijskog kapitala – a republikanci pod Trumpom nedosljedno, proturječno “realni sektor”. Britanski Johnson je karikatura, a francuski Macron neuspješna varijanta autoritarnog neoliberalizma. Zapad uopće je u silaznoj fazi, a u povijesti su takvi sistemi težili autoritarizmu i militarizmu. Npr. španjolska monarhija u 16. i 17. stoljeću. Nove zemlje u usponu – Brazil, Rusija, Indija, Kina – nikad nisu prakticirale liberalni parlamentarizam. Najpogodniji politički sistem za uspješnu kapitalističku “prvobitnu akumulaciju” neka je vrsta autoritarizma. To smo vidjeli i kod nas kad su obnavljali kapitalizam. Branko Milanović predvidio je i povijesno kretanje “od Marxa prema Fanonu i opet prema Marxu”. To znači: u 19. stoljeću prevladavala je klasna podjela društva, a Marx je bio mislilac proleterske revolucije. U 20. stoljeću glavna odrednica bila je globalna podjela na Sjever i Jug, na “razvijene” i “nerazvijene”, centar i periferiju; Franz Fanon bio je mislilac pobune svjetskog Juga. A u 21. stoljeću opet će biti najznačajnija podjela na klase, dakle Marx postaje aktualan. To izgleda realistička prognoza, s obzirom na to da zemlje u usponu zasad ne grade neko novo društvo blagostanja. S mogućom iznimkom Kine koja bi se upravo zbog revolucionarnog nasljeđa mogla usmjeriti prema masovnom društvu blagostanja.

Zašto lijeva politika ne uspijeva stvoriti alternativu aktualnom sustavu?

Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća u većini europskih zemalja socijaldemokrati su bili na vlasti. Umjesto da su se tada oduprli neoliberalizmu, usvojili su malo blažu varijantu upravo te politike – i politički potonuli. Omogućili su uspon krajnje desnice s nacionalističkom orijentacijom i socijalnom retorikom. A s tradicionalnom desnicom pretvorili su EU u oruđe neoliberalne politike s težnjom ka “kolonizaciji” Europskog juga i istoka.

Zagreb: Možemo! izborne rezultate čeka ispred Muzeja suvremene umjetnosti ZA SARAJEVSKI MEDIJ Glavašević: U Hrvatskoj je hit nova ljevica, a ne klerikalna i nacionalistička desnica

Vidite li razliku između desnog i lijevog populizma?

Izraz “populizam” mi je sumnjiv. Kao da podrazumijeva da politika nije za narod, da bi trebala biti rezervirana za profesionalce. Izraz “populizam” zapravo pripada partitokratskoj ideologiji. A desni populizam oslanja se upravo na spontani narodni otpor protiv elitizma političkog establišmenta. S druge strane, problem ljevice sada je da je zatvorena u male kružoke i da nema kontakta s masama.

Strateške i geopolitičke posljedice raspada Jugoslavije još nisu sanirane, a postjugoslavenski prostor i dalje je izvor nestabilnosti i nesigurnosti.

Te posljedice mogu se sanirati samo radikalnom promjenom odnosa u Europi i svijetu. S jedne strane postjugoslavenske države faktički su kolonije Njemačke, Francuske, Austrije…, odnosno transnacionalnog kapitala sa sjedištem na Zapadu. Vidjeli smo što su EU i Njemačka uradile Grčkoj kad se pokušala riješiti podređenosti financijskom kapitalu. S druge strane Balkan je opet područje natjecanja svjetskih sila. Posljedica euroatlantskog imperijalizma i militarizma je destabilizacija cijelog okruženja EU od arapskih zemalja do Ukrajine i Baltika. SAD forsira proširenje NATO-a prema istoku, nedavno je u pakt ušla Makedonija. A na Kosovu SAD ima vojnu bazu. Naše kompradorske političke, ekonomske i kulturne birokracije vežu se na Zapad – i nisu svjesne da su vazali sila koje su već izgubile svjetsku hegemoniju i čija se dominacija zasniva još samo na vojnoj moći.

Zašto je normalizacija odnosa između postjugoslavenskih republika tegobna i spora?

Upravo zbog kompradorskih vladajućih birokracija: ne stvaraju horizontalna savezništva sa zemljama u istom ekonomskom i geostrateškom položaju, nego se “vertikalno” vežu na zapadni imperijalizam. To im treba da se održavaju na vlasti u permanentnom latentnom sukobu s vlastitim narodom.

Parliamentary election in Croatia Stranačke financije HDZ od donacija dobio više nego 30 stranaka zajedno, otkriveno tko je najveći donator

Griješi li EU u svojoj politici prema Balkanu?

EU je u krizi zbog dvije vrste proturječja. Glavno proturječje je ono između europskog “sjevera” i zavisnih i eksploatiranih “juga” i “istoka”. U ovom proturječju dominiraju zemlje “sjevera” koje diktiraju djelovanje EU. Tamo gdje na “jugu” i “istoku” vlast drže vazalske birokracije otpor se zasad ne može politički izraziti. Otpor nude autoritarne lokalne vlasti s jakom unutarnjom podrškom i strategijom stvaranja domaće vladajuće klase i svog malog regionalnog imperija: Italija s već formiranom vladajućom klasom i imperijalnom orijentacijom prema Balkanu i južnom Sredozemlju, Mađarska koja stvara lokalnu vladajuću klasu i teži nekadašnjem ugarskom imperiju, Poljska s orijentacijom prema Ukrajini (i eventualnim savezništvom sa SAD-om, a protiv EU). Podređeno proturječje su konflikti između frakcija transnacionalnog kapitala sa sjedištima u raznim zemljama europskog “sjevera”. Otuda Brexit. Za zemlje Balkana EU je iznuđen izbor. U svakom slučaju – da uđu ili da ostanu vani – pozitivna strategija bila bi stvaranje savezništva prvo balkanskih, a kasnije južnoeuropskih zemalja.

Ujedno svjedočimo i dvoličnoj europskoj politici: ono što Europa zamjera režimima u Rusiji i Turskoj postaje prihvatljivo kada je riječ o zapadnobalkanskim državama.

Što se tiče europske “demokracije”, treba čitati duhovite knjige Luciana Canfore “Demokracija. Povijest jedne ideologije” i “Izvoz slobode”. Već su stari Atenjani svoj imperijalizam izvozili u ime demokracije – što je tada značilo vladavinu lokalnih oligarhija. Američki imperijalizam isto se tako krio pod maskom demokracije – a podržavao i čak instalirao je diktature u Trećem svijetu. Danas se obnavlja retorika hladnog rata – i revidira povijest borbe protiv naci-fašizma. Pogledajte rezoluciju Europskog parlamenta “Značenje europskog sjećanja za budućnost Europe” iz rujna 2019. – posljednju iz serije sličnih revizionističkih izjava tog tijela. Sankcije protiv Rusije, vojne provokacije NATO-a na ruskim granicama i rusofobna histerija dio su politike SAD-a i štete EU. Zamislite kakva bi svjetska snaga bila Europa da se realizirao Gorbačovljev projekt “Europa – naš zajednički dom”. Problem s Turskom je da zemlja koja bi trebala biti kolonija sada postaje regionalna snaga u južnom i istočnom Sredozemlju.

Predsjednik Macron na sastanku sa srpskim i kosovskim vlastima pod okriljem Europske unije Završena druga videokonferencija Vučića i Hotija: 'Dijalog Srbije i Kosova vraćen na pravi put'

Rasizam, neofašizam, šovinizam, govor mržnje sve više postaju dijelom mainstreama.

Politiku vladajućih, dakle mainstream, može se lako objasniti. Kapitalizam je u krizi, proturječja se zaoštravaju pogotovo na periferiji – pa treba jači državni pritisak da se discipliniraju narodne mase i podrede sve većem iskorištavanju. Politički, a i znanstveni problem su oni dijelovi naroda koji se opredjeljuju za neofašističke politike.

Kakve će posljedice za Europu imati američko distanciranje od Europe? Poglavlje započeto u Drugom svjetskom ratu, kada je skovano transatlantsko savezništvo, očito završava, zar ne?

Antifašističku koaliciju službeno je okončao Churchill godine 1946. proglašenjem hladnog rata i podjele Europe na dva dijela željeznom zavjesom. Transatlantsko savezništvo ograničavalo se na kapitalističke zemlje Europe i imalo je dva cilja: spriječiti socijalističku revoluciju i osigurati američku hegemoniju. Sada SAD uviđa da je izgubio svjetsku hegemoniju pa stvara jedan manji imperij. Postao je agresivniji u Latinskoj Americi, sukobio se s Kinom, pokušavajući oslabiti EU i natjerati ga u sukob s Rusijom. Male zemlje u kolonijalnoj ovisnosti morale bi se boriti protiv imperijalizma, bilo američkog, bilo europskog, i stvarati međusobno savezništvo s perspektivom izlaska iz kapitalizma

Bejrut
PRELIMINARNI REZULTATI ISTRAGE
Ekskluzivno otkrivamo što je uzrok eksplozije u Libanonu: Riječ je o ljudskoj greški
Tri dana Zagreba i okolice za obitelj
IZLETI
Tri dana Zagreba i okolice za obitelj: Lovite tartufe, doznajte sve o legendarnim coprnicama i zmajevima te špiljskom nakitu
  • zlatan456:

    Hohohohoho.

  • sttipe:

    Teško je priznat koliko smo kao narodi u stvari glupi!! Čet.icima i Ust.šama nije bija nikakav problem rame uz rame pucat po partizanima sa kninske tvrđave, kad je to njemcima odgovaralo!!! Sad njemcima odgovaraju male državice, kojima će lovit premijere ... prikaži još! s dugim cjevima po Austriji, čim prvi put nešto ne poslušaju, pa su svaki dan po novinama -Srbi!!!