Naslovnica Premium

Inflacija 
nije bauk. Amerika izlazi iz recesije tiskanjem dolara

U posljednjih pet godina u sanaciju financijskog sektora upucano je više od tri tisuće milijardi dolara
06. lipnja 2013. u 11:38 0 komentara 35 prikaza
Slaven Letica
Foto: ''

Prošli sam produženi vikend proveo u New Yorku. U Americi se posljednjeg ponedjeljka u svibnju slavi Dan sjećanja na sve “žene i muškarce koji su dali život služeći u oružanim snagama SAD-a”, pa je to bila prigoda da prošetam do simbola financijske svemoći, ali i ekonomskih zala i nevolja koje more Ameriku, Europu i svijet posljednjih pet-šest godina: do newyorškog Wall Streeta.

Nakon mjesec dana boravka u Washingtonu – istraživanja u Svjetskoj banci, MMF-u, sudjelovanja u brojnim raspravama o antirecesijskim ekonomskim politikama, ali i promatranja svakodnevnog gradskog života – i prije puta u New York zaključio sam da se Amerika polako oslobađa paralizirajućega straha koji joj je donio posljednji veliki financijski i ekonomski poremećaj koji se naziva različito: velika recesija, lakša depresija, duga recesija, ali i – jer je najveći pad vrijednosti nekretnina i dionica ostvaren u rujnu (2008.) – “financijski 11. rujna”.

”Šoping groznica za domovima”

Da se američko tržište nekretnina oporavlja, vidljivo je u Washingtonu na svakom koraku: grad je preplavljen kranovima, svuda se nešto gradi, a cijene stanova i kuća (radi orijentacije: bolji stan u središtu grada od 100 m² košta između 400 i 500 tisuća dolara, a kuća od 300 m² na dobroj lokaciji od 800 do 900 tisuća) u posljednjih godinu dana porasle su – prema najpouzdanijem pokazatelju, tzv. S&P/Case-Shiller indeksu cijena domova – oko 8%. Još je važniji argument svjedočenje mog prijatelja Stephena Vardasa, agenta za nekretnine i jednog od najboljih poznavatelja svakog kutka Washingtona, koji tvrdi kako je prije kojih dva mjeseca ponovno nastupila “šoping groznica za domovima”: znatno je više kupaca stanova i kuća od prodavača. Kad sam s njim prije tri godine obilazio Washington tragajući za prikladnim stanom za mog sina, grad je bio prepun oznaka “Prodaja” i “Otvorena kuća”, a danas na njih teško nailazite. Usto, od 2006. do 2009. cijene nekretnina su padale tjednim ritmom (prosječno su u tri godine pale 30%), pa ste prodavaču mogli ponuditi nekoliko postotaka nižu cijenu, zahtijevati detaljnu inspekciju, tražiti popravke i nakon toga kupiti stan ili kuću. Danas je situacija potpuno obrnuta: više potencijalnih kupaca licitira cijenom naviše, ne traže pregled nekretnine i najčešće, što je Amerikancima najdraže – plaćaju u gotovini. Ovdje treba kazati da su cijene nekretnina u Americi najviše, svemirske visine, dosegle u 2006. godini, a da je kriza na tom tržištu postala vidljivom već potkraj 2007., nakon što se moćna francuska i svjetska financijska korporacija BNP Paribas 7. kolovoza 2007. potpuno povukla iz tri velika zatvorena investicijska fonda (hedge funds) jer je doživjela “potpuno iscrpljenje likvidnosti”.

Taj naoko nevažni financijski “incident” proširio se poput cunamija na američku financijsku “industriju” koja je odjednom otkrila da je neodgovorno financirala “stambeni mjehur” (housing bubble), često odobravajući, bez ikakve provjere, NINJA kredite (No Income, No Job, no Assets) ljudima bez dohotka, posla i imovine. Dok su cijene nekretnina rasle, u bankarskom i financijskom poslovanju vladala je “nerazumna razigranost/podivljalost” (irrational exuberance). Kad su cijene počele naglo i nezaustavljivo padati 2007., došlo je do panike, kaosa i prijetećeg sloma cjelokupne financijske “industrije”. Prezadužena domaćinstva/obitelji nisu više mogle otplaćivati hipotekarne kredite, pa je više milijuna (!) domaćinstava, doslovce preko noći, ostalo bez krova nad glavom.

Kretanje cijena stanova i kuća u Americi: prosjek za 20 gradova u posljednjih 10 godina.

Wall Street ponovno cvate

Uz stanje na tržištu domova (stanova i kuća), za Ameriku je drugi najvažniji ekonomski pokazatelj nezaposlenost i stanje na tržištu rada koji pokazuju da se prosječno mjesečno otvara oko 200.000 novih radnih mjesta te da su broj i stopa nezaposlenosti počeli padati: trenutačno je 7,4%; radi usporedbe: u Hrvatskoj je stopa registrirane nezaposlenosti 20,1%, a one “anketne” oko 18%.

Ovdje treba svakako kazati da postoji velika razlika između Amerike i Europe u glavnim ekonomskim i političkim strahovima: dok se Europa, posebice Njemačka, najviše plaši galopa inflacije (koji je doveo do nacizma), Amerika se najviše plaši masovne nezaposlenosti i beznađa koje ona donosi, jer je podsjećaju na tmurne dana i godine Velike depresije – od 1929. do 1933. Konačno, za većinu ekonomista najvažniji pokazatelj, stopa rasta bruto domaćega proizvoda (BDP) također je relativno povoljna i procjenjuje se da bi ove godine mogla iznositi od 2,5 do 3%, dok će EU ostati bez ikakva rasta, a Kina će ostvariti rast od 8%, Indija 7%, Turska 4% i Latinska Amerika 3% (Meksiko očekuje rast između 4 i 5%).

Međutim, lako uočljivi pokazatelji američkog gospodarskog oporavka nisu dovoljni za konačan zaključak kako Amerika izlazi iz velike recesije. Trebao sam prošetati do Wall Streeta, središta američke i svjetske financijske moći i, mnogi vjeruju: bezdušne i beskrupulozne pohlepe.

U New Yorku i u Wall Streetu sam bio u jesen 2008. kad se doista činilo da mu prijeti posljednji sud zbog silnih grijeha gramzljivosti, bešćutnosti i pohlepe: da se primiče kraj onom što je poznata britanska polit-ekonomistica prof. dr. Susan Strange (1923. – 1998) još 1986. godine nazvala – u knjizi tog naslova: “Kasino kapitalizmom” (Casino Capitalism).

Prvi je od “financijskih titana” stradao Lehman Brothers Holdings Inc., četvrta po veličini američka investicijska banka (ispred njega su u to doba bili: Goldman Sachs, Morgan Stanley i Merrill Lynch). Nakon golemih burzovnih gubitaka, masovnog bijega klijenata i općeg pada vrijednosti imovine uvjetovanog padom rejtinga koje dodjeljuju kreditne agencija, Lehman Brothers je 15. rujna 2008. podnio zahtjev za stečaj koji je nadležni stečajni sudac odobrio već 20. rujna. Tako je, i baš tada, počela velika kriza Wall Streeta, ali i svjetska financijska kriza koja će se godinu dana kasnije preliti u Europu. U nekoliko sljedećih tjedana činilo se da se Kamena ulica (Wall Street) ruši kao kula od karata. Merill Lynch je preko noći dospio u ruke Bank of America; American International Group (AIG) i Citigroup su morale biti hitno sanirane kako ne bi završile u stečaju, a tadašnji je ministar financija Hank Paulson vjerovao (tako je napisao u memoarskoj knjizi) da su i Morgan Stanley i Goldman Sachs osuđeni na propast.

I dok je Kamenoj ulici zaprijetio posljednji sud, Europska unija je živjela svoj umišljeni “Europski san”: tako se zove knjiga Jeremyja Rifkina, objavljena u jesen 2004. koju je Školska knjiga objavila 2006. Štoviše, njemačka kancelarka Angela Merkel u to je vrijeme žestoko napala američke političare zato što su dopustili neodgovorno i hazardersko divljanje banaka i investicijskih (hedge) fondova, a europske banke (Barclays i Deutsche banka) iskreno su vjerovale kako rasulo američkog financijskog sektora mogu iskoristiti za jeftini “šoping” (Barclays je preuzeo operacije Lehman Brothersa) i pobjedničku invaziju na nepregledno američko financijsko tržište.

Zasuti jeftinim kreditima

Danas, samo pet godina poslije, europske su krize (financijska, dužnička, bankarska, kriza eurozone) i recesije poharale i na koljena bacile eurozonu i njene bankarske sustave (uz izuzetan Barclays i Deutsche banke), a Wall Street – ponovno cvate: burzovni indeks Dow Jones Industrial Average premašio je povijesno najvišu vrijednost (prošli je tjedan zaključen s 15,294.50), a enormne zarade (bonusi) investicijskih mogula i gurua sasvim su se približile onim iz rekordnih 2007. i 2008. godine.

Naime, iako nije sasvim točna, nije ni daleko od istine ocjena Michaela Moora izrečena tijekom protesta u Wall Streetu: “Krajnje je ironično to što je do danas uhićeno 100 protestanata, a da nijedan bankar, nijedan moćnik iz Wall Streeta, nitko iz korporacijske Amerike nije uhićen. Nitko od ljudi koji su 2008. uništili američko gospodarstvo nije uhićen.”

Za razliku od, u Americi vrlo poznatog, slučaja štedno-kreditnih banaka iz 1980-ih u kojima je optuženo 1000 i osuđeno 800 bankara, ovaj je put pravosudna priča svedena na dva velika imena: (1) na danas već legendarnog “kralja lopova” Bernarda Bernieja Madoffa koji je pronevjerio 65 milijardi dolara te je 2009. osuđen na 150 godina tamnice i (2) manje poznatoga Leeja B. Farkasa koji je 2011. osuđen na 30 godina zbog pronevjere 3 milijarde dolara i uništavanja Colonial Bank. Potpuno lišeni straha od kaznenoga progona – jer ih štiti zakonodavstvo koje na financijskom tržištu sve omogućava i dopušta – prinčevi, lordovi i gurui Wall Streeta ponovno slave pohlepu.

Da su se stvari u Wall Streetu vratile na “normalu” pokazuju godišnje zarade deset najbolje plaćenih upravitelja (najčešće su to i su/vlasnici) zatvorenih investicijskih (hedge) fondova: dok su u rekordnoj 2008. ukupno zaradili 9,8 milijardi (!) dolara, prošle su godine zaradili čak i više: 10,1 milijardu. Promijenila su se tek imena: prije pet godina najbolje je bio plaćen James Simons (2,5 milijardi $), a prošle godine David Tepper (2,2 milijarde $); prije pet godina je četvrti na rang-listi bio nama znani George Soros (1,1 milijarda), a prošle je godine ispao iz prvih deset.

Kako pretpostavljam da će mog čitatelja i te kako zanimati kako je Amerika uspjela isplivati iz podivljale rijeke financijske krize i recesije, a Europskoj uniji i, posebice, Hrvatskoj, to nikako ne uspijeva, vašu ću znatiželju pokušati zadovoljiti najkraćim mogućim odgovorom: tiskanjem dolara.

Kako je u Americi, kao što sam to uvodno kazao, strah od inflacije kudikamo manji od straha od nezaposlenosti, recesije i depresije, to je administracija Baracka Obame od prvog časa sustavno sanirala financijski sektor neograničenim količinama novca. U posljednjih pet godina u sanaciju ili, kako bi Dalmatinci kazali, “škapulavanje” financijskog sektora upucano je više od 3.000 milijardi dolara.

Kad ni to nije bilo dostatno za pokretanje gospodarstva, ovdašnja je središnja banka (The Federal Reserve System, skraćeno: Fed) odlučila sustavno koristiti veliku inovaciju monetarne politike koju su 2001. izmislili Japanci. Inovacija se zove “količinsko olakšanje”, što je bolja hrvatska inačica za “quantitative easing” od one koju, po inerciji, koriste hrvatski mediji: kvantitativno popuštanje.

Zasad su u Americi prakticirana tri kruga količinskog olakšavanja (Q1, Q2 i Q3), a njihova je logika jednostavna: kad je kamata središnje banke (uz koju se komercijalne i investicijske banke zadužuju) bliska ili jednaka 0%, jedini način da se bankama olakša poslovanje i poveća tekuća likvidnost je otkup (virtualnim novcem) njihovih vrijednosnica: najprije onih kratkoročnih, potom srednjoročnih i zatim dugoročnih.

Ovdašnji guverner Ben Bernanke počeo je primjenjivati politiku “količinskog olakšanja” već 2009. (Q1). Druga runda (Q2) počela je 2010., a u rujnu i prosincu 2012. donesene su odluke (Q3) da će Fed “na neodređeno vrijeme” svakoga mjeseca (!) u količinsko olakšavanje ulagati 85 milijardi dolara. Amerika je naprosto zasuta jeftinim i lako dostupnim novcem, a kamatne stope, primjerice na stambene kredite (manje su od 3%), najniže su u njenoj povijesti. Posljedica je, to svaki učeniji ekonomist zna, rast javnog (nacionalnog) duga koji se trenutačno popeo na više od 16.400 milijardi dolara, s tendencijom daljnjega rasta.

Politiku količinskog olakšavanja nakon toga počela je prakticirati i Velika Britanija (2011.) i Europska središnja banka pod vodstvom Marija Montija (2012.).

Otvaranje radnih mjesta i rast ovdje su, očito je, znatno važniji od straha od inflacije. Za razliku od Hrvatske u kojoj i dalje caruje: strogost, nemilosrdnost, bezdušnost – “austerity”.

Ali to je tema za jednu novu Američku e-priču. Posebice nakon što su pokunjeni protestanti s Wall Streeta počeli pohoditi Lijepu našu i Čarobni brijeg (na mjestu današnjih Predsjedničkih dvora trebao se graditi sanatorij za sušičave) kao zagovornici hrvatske “subverzivne” revolucije.

>>Letica: Mesić nije ništa učinio za branitelje, ali sada je i on dolijao

smoker box
SAVRŠENA AROMA
Nedostaje vam onaj karakterističan miris dimljenja, a ne želite se odreći komfora plinskog roštilja?

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.