Naslovnica Premium Analize i intervjui

Hasanbegović preko Franka ulicu u Zagrebu daje Paveliću

Ideje i simboli koji se ne mogu promovirati na velika vrata (imenovati trgove i ulice po vođama ustaškoga pokreta) pokušavaju uvesti na mala vrata – dati počast njihovu političkom prethodniku i uzoru
18. srpnja 2017. u 17:33 355 komentara 56897 prikaza
Zlatko Hasanbegović
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Povijest je učiteljica života, ali su neki primitivci silovali našu učiteljicu. Više se ne sjećam jesam li taj aforizam, u kojemu se parafrazira glasovita izreka Marka Tulija Cicerona, osobno smislio ili je to učinio – vjerojatnije – netko umniji od mene. Ipak znam da mi je bio na umu neposredno nakon što sam u drugoj polovici devedesetih, kad je rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini formalno završen, gledao film „Lepa sela lepo gore“ Srđana Dragojevića. U jednoj od groznih, ali s obzirom na ratnu stvarnost vjerodostojnih scena toga djela iz 1996. godine, prikazana je upravo silovana učiteljica. Ta metafora može se po značenju povezati s raspadom modernizacije u socijalističkoj Jugoslaviji (nastavnici su bili ključni akteri zamaha obrazovanja kao jednoga od ključnih elemenata toga vrijednoga, ali previše ubrzanoga procesa) kao i sa snaženjem nasilničkoga i revizionističkoga odnosa prema političkoj povijesti. U Hrvatskoj se već četvrt stoljeća zbiva kulturna i politička borba oko novije povijesti. U njoj se ruše i oštećuju pa kadgod i popravljaju spomenici, blati i pokušava očistiti spomen na heroje i slavne događaje, mijenjaju i vraćaju nazivi trgova i ulica te provode druge akcije i protuakcije. Uz to vezani sporovi više se odnose na Drugi svjetski rat koji je kod nas dominantno bio građanski, nego za evidentno manje od toga krvavi Domovinski rat u kojemu je velika većina naših ljudi, potomaka ustaša i domobrana i partizana i neopredijeljenih u srazu iz četrdesetih godina prošloga stoljeća, zajednički ustala protiv agresije na Hrvatsku i pobune srpskih nacionalista u nekim njezinim dijelovima. Jedna strana u toj borbi, međutim, kao glavnu potvrdu legitimnosti svoje pozicije intenzivno pokušava konstruirati upravo rat za nezavisnost koji se zbio pola stoljeća nakon Drugoga svjetskoga rata, sasvim zanemarujući bitnu različitost (geo)političkih i drugih okolnosti između tih oružanih sukoba.

Trg maršala Tita Nasilno skidanje Skinuli ploču Trga maršala Tita i bacili je u smeće

Sjajna monografija

U posljednje vrijeme vjerodostojnost povijesti kod nas više oštećuju na prvi pogled civilizirani politički protagonisti svojim djelovanjem u institucijama i medijima, nego nasilju skloni primitivci. Učiteljicu života ovdje i sada uglavnom zlostavljaju visokoobrazovani te političkom komuniciranju i djelovanju vični akteri. Neki od njih su po profesiji – povjesničari. I u ranijim razdobljima ovo je društvo bilo izloženo političkim intervencijama ljudi s doktoratom iz te znanosti (Franjo Tuđman je u tome vršni, no ne i najradikalniji primjer), ali je sprega povijesne struke i politike posljednjih nekoliko godina naročito čvrsta. U ovom se tekstu ne osvrćem na djelovanje Tomislava Karamarka, drugoga najpoznatijeg povjesničara među hrvatskim političarima. Također, zbog osobnih razloga – bivše prijatelje ne želim kritizirati u javnim nastupima – nisam sklon ni pisati o sadržaju nekih kolumna međunarodno uglednoga profesora i bivšega ministra, kojega se još uvijek može motriti kao trećega takvog povjesničara.

Stoga se usmjeravam na analizu riječi i djela razmjerno mladoga čovjeka koji će se uskoro, ako već i nije, popeti na mjesto drugoga na toj rang-listi. Zlatko Hasanbegović je u znanosti najviše poznat kao autor vrijedne monografije „Muslimani u Zagrebu 1978. – 1945. Doba utemeljenja“ koja je objavljena prije deset godina. Aktualno preimenovanje Trga maršala Tita donosi posebnu slavu ili crnu reputaciju (ovisi s koje strane se motri) tom razmjerno novopečenom političaru kojega, sudeći prema njegovim riječima i postupcima, jako zanimaju povijesne preinake, a slabo sadašnje i buduće reforme. Nisam ga osobno upoznao, ali mi je blizak po nekim elementima biografije. Naime, obojica smo bili pripadnici jezgara skupina nogometnih navijača, a i on i ja smo puno prije rođenja, u Drugom svjetskom ratu, ostali bez djedova, što je vjerojatno utjecalo na osobni odnos prema povijesti i politici… S druge strane, razlike među nama su velike. Jedna je možda uvjetovana okolnošću da sam trinaest godina stariji od njega: već desetljeće i pol se, slijedom gorkoga političkog iskustva i slatkoga opredjeljenja za znanost, klonim ikakvoga sudjelovanja u stranačkoj politici i vlasti, a nadareni povjesničar Hasanbegović posljednjih nekoliko godina hrli u sve to. To je njegov legitiman izbor; na aktivno bavljenje politikom kao i svi drugi građani ima puno pravo, a u tome se, izgleda, snalazi kao morski pas u vodi. Ono što treba izazvati posebnu pažnju javnosti je pak način na koji koristi povjesničarsku ekspertizu u bavljenju drugim najstarijim zanatom na svijetu. A rabi je tako intenzivno da su dva diskursa, znanstveni i politički, kod njega toliko izmiješani da se više uopće ne može prepoznati kada nastupa kao političar, a kada kao povjesničar.

Gradska skupština MRAK TARITAŠ Bandić je prodao Trg maršala Tita zbog 5 glasova u skupštini

U ovoj se analizi najviše usmjeravam na komuniciranje i djelovanje Zlatka Hasanbegovića vezano uz preimenovanje Trga maršala Tita. Gromovi udaraju u vrhove, kako je poručio još Herodot, a u ovom slučaju političke munje prijete da preko (simbola) partizanskoga i komunističkoga vođe, mrtvoga već dulje od 37 godina, sprže i tradiciju antifašizma u Hrvata. Iskazima i postupcima bivšega ministra kulture koji se odnose na tu neobično važnu promjenu, koja će najvjerojatnije i ubuduće izazivati velika sporenja u društvu, upućujem četiri osnovne zamjerke.

Komunističke nepravde

Prva se odnosi na selektivno baratanje povijesnim činjenicama u ocjeni djelovanja Josipa Broza. Hasanbegović izrazito naglašava činjenice koje su nepovoljne za povijesnu evaluaciju toga antifašista i državnika, a zanemaruje one koje su Titu u prilog. Da je Broz na neki način bio ratni zločinac svakako ne upozoravaju samo idejni predvodnik današnje radikalne desnice i njegovi istomišljenici. Uz druge aktere, takvu sam ocjenu javno iznosio i osobno, čak na proslavi 70. godišnjice oslobađanja otoka Korčule 13. rujna 2014. kada sam u govoru na tom skupu izazvao žučljiva reagiranja nekih antifašista zbog ocjene da je Tito bio i ratni zločinac. Nekako sam ih uspio smiriti pojašnjenjem da vođa antifašističkog pokreta kod nas za zločine počinjene pri samom kraju i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata ima zapovjednu odgovornost, ne istovjetnu, ali sličnu onoj koja tereti Harryja Trumana zbog grozomornih napada atomskim bombama na Hirošimu i Nagasaki ili Winstona Churchilla za „zračni rat“ koji je poharao civile u velikim gradovima Njemačke, pa i Franju Tuđmana za zločine koje su neki pripadnici Hrvatske vojske počinili nakon oslobodilačke akcije Oluja 1995. godine. Rekao sam tom prilikom da povijesnu ulogu Broza valja sagledati cjelovito, uzimajući u obzir i njegove brojne i neosporne doprinose: pobjedničko vođenje rata protiv fašista u kojemu je bio jedini ranjeni saveznički vrhovni komandant; za Hrvatsku i druge republike bivše Jugoslavije povijesno ključan sukob s Informbiroom odnosno Staljinom koji je rezultirao odvajanjem od istočnoga bloka i otvaranjem zemlje prema zapadu; veliki ekonomski, kulturni i drugi društveni razvoj i znatni pomak nabolje što se tiče uvjeta života velike većine naših građana u razdoblju od sredine pedesetih do kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća koji je realiziran pod njegovim vodstvom itd.

Željko Jovanović Pripremili razglednice Jovanović i Tomić prosvjeduju protiv promjene imena Trga maršala Tita

Navedene i druge Titove doprinose, međutim, Hasanbegović gotovo i ne spominje. Kao profesionalni povjesničar, morao bi koristiti holističku (cjelovitu) perspektivu, ali bi takav pristup sigurno odmogao njegovim političkim ambicijama pa i osobnim porivima za ispravljanje povijesne nepravde. Komunisti su pod vodstvom Tita doista počinili velike nepravde, uz ostalo je bez suđenja pobijeno mnogo ustaša i pripadnika drugih vojnih formacija suprotstavljenih partizanima te civila, od kojih su mnogi bili nedužni. Ali, za to vezani zločini nisu najvažnija činjenica u političkoj biografiji vojskovođe i državnika koji je četiri desetljeća dominantno utjecao na zbivanja u bivšoj federaciji i bio poznat diljem planeta. O svemu tome treba se voditi ozbiljan dijalog, pri kojemu svakako treba uzeti u obzir humanističke vrijednosti i u tom sklopu velike boli potomaka ubijenih s obiju strana u tom sukobu. Umjesto takvoga dijaloga, nažalost, kao građani svjedočimo ciničnom sporazumu političkih radikala i mešetara u Zagrebu. Taj sporazum ponajprije treba „čitati“ kao novo poglavlje u revizionističkom dosjeu ispunjenom rušenjem brojnih partizanskih spomenika, raznovrsnom isticanju fašističkih slogana i drugim povijesnim gadarijama.

Drugi je prigovor Hasanbegoviću kao povjesničaru koji se bavi politikom vezan za neprimjeren način na koji koristi izvjesne važne pojmove. Na javnoj tribini koja je 4. srpnja ove godine održana u organizaciji Srpskoga društva Privrednik i Vijeća srpske nacionalne manjine Zagreba, na kojoj je mirno i demokratskom manirom raspravljao s neistomišljenicima, uz ostalo je rekao: „Ja sad ne bih ulazio u politološke rasprave što je liberalna demokracija s obzirom na kontaminaciju svih pojmova od antifašizma do liberalne demokracije…“ Uopće se ne slažem da su politički pojmovi, i to „svi“, zagađeni: umni teoretičari kod nas i u svijetu, uz ostale Ivan Prpić i Hannah Arendt, dali su velik doprinos u njihovu preciznom definiranju. Budući da su ključni pojmovi prema istaknutom politologu Giovanniju Sartoriju „indikatori iskustva“ te „oči i naočale“ mišljenja, doista čudi da Hasanbegović izbjegava pojasniti kakvo značenje za njega imaju neke za politiku određujuće riječi. Zaprepašćuje i to što lakonski koristi izvjesne druge takve pojmove. Primjer za posljednje je pojam totalitarizam, kojega on i drugi radikalni desničari redovito rabe pri označavanju političkoga sustava i režima u socijalističkoj Jugoslaviji, iako taj poredak od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća do raspada federacije nije dominantno imao obilježja svevlasti. Tu sam tezu, koju dijelim s nekim znanstvenicima kod nas i u drugim zemljama, obrazložio u članku objavljenom u Obzoru prije 15 mjeseci. Stoga pozivam sve koji se ne slažu s argumentima koje sam pritom iznio, uključujući najbližega suradnika Brune Esih, da javno pojasne svoju tezu o socijalističkoj Jugoslaviji kao totalitarnoj državi umjesto što tu tezu unedogled ponavljaju bez nužnih pojašnjenja.

Treća je zamjerka vezana za integrativnu ulogu povijesne znanosti. Ako već Broz po ekspertizi povjesničara Hasanbegovića izaziva podjele u javnosti, što je istina, onda po sličnom aršinu takve podjele izaziva ili bi trebao izazivati – barem obrazovanima odnosno povijesno upućenima – i Josip Frank. Naime, arhitekt nove političke većine u Skupštini Grada Zagreba je prije nekoliko dana izjavio kako će učiniti sve što je u njegovoj moći da Frank dobije ulicu u Zagrebu. Podsjećam da je kod mnogih hrvatskih ljevičara i liberala u drugoj polovini 19. i prvoj polovini prošloga stoljeća djelovanje nacionalista Franka, koji je uz ostalo bio i djed šefa ustaškoga redarstva Eugena Dide Kvaternika, izazivalo veliko podozrenje, da su ekstremni pravaši odnosno ustaše često u javnosti nazivani frankovcima i slično. Po svemu sudeći, ideje i simbole koji se ne mogu promovirati na velika vrata (imenovati trgove i ulice po Anti Paveliću i drugim vođama ustaškoga pokreta) pokušavaju se uvesti kroz mala vrata – dati počast njihovu političkom prethodniku i uzoru. Naposljetku, četvrtom primjedbom ističem kakofoniju uporabe konteksta u povijesno-političkom komuniciranju i djelovanju Zlatka Hasanbegovića. Naime, on uvriježeno ocjenjuje zbivanja u jednom vremenu na temelju kriterija koji su navlastiti drugom vremenu. Političke i društvene okolnosti koje su pratile Domovinski rat i osnivanje samostalne hrvatske države stubokom se razlikuju od tuzemnih i međunarodnih, geopolitičkih okolnosti koje su obilježile Drugi svjetski rat i njegov završetak te neposredno poraće. Zato suvremena zbivanja nije ni opravdano ni uputno objašnjavati onim što se događalo kod nas sredinom prošloga stoljeća.

Domagoj Etlinger Intervju - Dominik Etlinger 'Hasanbegović i Esih frustrirani su poviješću'

Jugoslavija bez smisla

Konkretno, dok je 1945. stvaranje države izvan Jugoslavije na osnovama liberalne demokracije ustvari bilo neostvarivo (sovjetski tenkovi bi u tom slučaju veoma brzo bili na Črnomercu), takav povijesni razvoj postao je moguć nakon pada Berlinskoga zida i kraja hladnoga rata, naravno uz pomoć Europske unije. Za razliku od Hasanbegovića, smatram da je SFRJ, unatoč njezinim znatnim demokratskim deficitima i drugim nedostacima, prethodila stvaranju samostalne hrvatske države. U toj je federaciji (nije bila unitarna država) republika Hrvatska vratila svoje teritorije koji su oteti uz pristanak sluganskoga ustaškog režima, unaprijedila svoje gospodarstvo, povezala se na različite načine s razvijenim svijetom i slično. Rat iz prve polovine 90-ih je najviše izazvan težnjama srbijanskoga rukovodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem koje je u simbiozi s JNA, vojskom samo po uporabi crvene zvijezde i drugih simbola nalik antifašističkoj iz sredine stoljeća, htjelo postići preraspodjelu moći i ponovnu uspostavu centralizma i unitarizma. U tim je okolnostima Jugoslavija izgubila svaki smisao i otišla u povijest, do čega je najviše došlo otporom i angažmanom građana Hrvatske različitih obiteljskih biografija i političkih opredjeljenja. S tom se ocjenom Hasanbegović zasigurno ne slaže, možda ona u nekim elementima i nije valjano utemeljena (ipak nisam povjesničar), ali se u njoj uzimaju u obzir razlike između političkoga i društvenoga konteksta u bitno drukčijim razdobljima. Završavam ovaj tekst poučnom porukom kanadske povjesničarke Margaret MacMillan: „Povijest nam može pomoći da razumijemo komplicirani svijet, ali moramo uvijek biti oprezni ako nudi objašnjenja koja su suviše jednostavna“.      

Franjo Habulin SABA RH Preimenovanje Trga maršala Tita bio bi oproštaj s demokracijom Trg maršala Tita Goran Gerovac Za skidanje ustaškog pozdrava čekaju se povijesni specijalci, a trg s Titovim imenom miče se odmah Ivo Banac Branimir 
Pofuk Enc. Britannica piše o Titu i ne spominje Bleiburg. Potpis; Ivo Banac
Njega kose
BUDI DIVA
U Novoj godini zablistaj poput holivudske zvijezde: Kako uz male trikove do idealne frizure za najluđu noć

A1 izdvaja za Vas

  • mobitel20:

    E moj Lalicu...vezivati zasluznog Hrvata Zidovskih korijena Josipa Franka sa Pavelicem nije samo podlo,zlocudno kakav vam je obicaj, nego je i nadasve glupo. Po istoj logici mozemo sve vas koji dan-danas glorificirate Tita slobodno proglasiti masovnnim svirepim ubojicama koji bi ... prikaži još! i sada ljude zive zazidjivali u rudnike, zene i djecu bqcali u jame i rovove kao na tekucoj traci(niz je izvora,preporucam youtube Simo Dubajic),, te koji bi danas otvarali Goli Otok i radili pokuse, u firme postavljali neuke partijase a u strane skole i na kuoljene doktorate njihovu djecu ! Kakve veze ima 1867 i Josip Frank s Pavelicem !? Posebno je ni Pavelic nije rodjen kao diktator i zlocinac, takvim su ga ucinili velikosrpski jugonacionalisti nakon terora nad Hrvatima,nakon nezapamcenog ubojstva u sred Parlamenta, nakon uvodjenja diktature "kralja Aleksandra"...Vi koji ste izravno radili za Sorosa(clan si Uprave fonda Otvoreno drustvo) ocito ne prezate od silnih kleveta i nemoguce nategnutih konstrukcija protiv svih hrvatskih drzavotvoraca. Nadam se da cete nastavi s ovakvim pamfletima, jer ponekima mozda i izgledate "pametni" zahvaljujuci toj sumnjivoj tituli...izgledate mozda...dok ne progovorite i propisete. (Zlo)upotrebljavajte i dalje hrvatsku demokraciju, toliko oprecnu vama siilno miloj Titovoj komunistickoj diktaturi.

  • Croman 95:

    Lalić, kao i svi zlonamjerni srbi, prodaje fore o Ustašama, Paveliću, samo kako bi sakrio svoj jad, tugu i bjes, što mu je propala draga jugoslavija, i otpuhnut zločinac tito sa najljepšeg trga u Zagrebu.Kome takva zlonamjerna lamentiranja trebaju?

  • Emergo:

    Lalic nije Gospodinu Hasanbegovicu do koljena. Sto ocekivati od primitivnog tipa koji radi na izazivanju sukoba izmedju Splita i Zagreba.