Predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama mogli bi biti presudni za odnose Irana i SAD-a. Ako ponovo pobijedi Donald Trump, Teheran će se naći u vrlo teškoj gospodarskoj i političkoj situaciji. Ona je već sada, zbog ponovno uvedenih američkih gospodarskih sankcija toj zemlji, izuzetno teška, tako da na unutarnjem planu buja nezadovoljstvo.
Opcija koju vlasti u Teheranu priželjkuju jest da u studenome 2020. godine pobijedi kandidat Demokratske stranke koji će gotovo sigurno u najkraćem roku obnoviti svoje sudjelovanje u sporazumu o iranskom nuklearnom programu i nakon toga ukinuti drakonske sankcije koje je uveo Donald Trump, a koji već gotovo dva mjeseca grmi da će izvoz iranske nafte svesti na nulu.
Kada bi se to doista dogodilo, ostalo bi otvoreno pitanje hoće li Iran uspjeti izdržati gospodarsku katastrofu do studenoga 2020. godine, naravno uz nadu da će Trump izgubiti izbore. Ako na njima pobijedi, scenarij bi za cijeli Bliski istok mogao postati zastrašujući.
Iranski nuklearni sporazum bio je jedno od najvećih vanjskopolitičkih postignuća bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame. Pregovaralo se dugo i naporno, bilo je puno uspona i padova i trenutaka u kojima je izgledalo da su kompromisi i dogovori nemogući. Na kraju, prije četiri godine, sporazum je dogovoren i potpisan, a učinili su to Iran i pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (Rusija, Kina, Francuska, SAD, Velika Britanija) te Njemačka.
Iako je i tada u SAD-u bilo dosta onih koji nisu odobravali sporazum smatrajući da je Iran dobio previše ustupaka, ipak je većina političkog establišmenta smatrala da je i ovakav sporazum bolji od nikakvog sporazuma. Iduće tri godine pokazale su da Iran bez ikakva okolišanja dopušta inspektorima Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA) da pregledavaju njegova postrojenja.
Demoniziranje Irana
Nalazi inspekcije bili su pozitivni – Iran je poštovao sve odredbe sporazuma. No, Donald Trump je još u predizbornoj kampanji najavljivao da će, postane li predsjednik, SAD izići iz tog sporazuma. Smatrao ga je lošim i vrlo štetnim za Sjedinjene Države i njihovu nacionalnu sigurnost. Najviše su ga “žuljale” dvije odredbe koje su trebale prestati vrijediti deset i petnaest godina nakon potpisivanja sporazuma. Prema sporazumu koji je potpisan, ograničenje za centrifuge za obogaćivanje urana istječe 2025. godine, a pet godina kasnije istječu i ograničenja na količine obogaćenog urana.
Trump to vidi kao veliku prijetnju Sjedinjenim Državama zato što bi Iran nakon 2030. godine mogao neometano dalje raditi na proizvodnji nuklearnog oružja. Upravo to bili su razlozi zbog kojih je Trump želio dogovoriti novi sporazum. Naravno, bez tih pogodnosti za Iran. U samo godinu dana nakon izlaska SAD-a iz tog sporazuma situacija je tako eskalirala da se već otvoreno govori o mogućem oružanom sukobu. Četiri zapaljena tankera na ruti iz Perzijskog zaljeva kroz Hormuški tjesnac, kojim prolazi trećina godišnjih količina nafte, gomilanje američke ratne mornarice i hitna prodaja osam milijardi vrijednog sofisticiranog američkog oružja Saudijskoj Arabiji, zacijelo nimalo ne pridonose mogućem putu prema pregovorima i mirnom rješavanju poprilično eksplozivne situacije.
Nakon što je Washington optužio Iran za sabotažu spomenutih tankera (što Teheran negira), Iran je najavio da će odustati od poštivanja ključnog dijela sporazuma te da će za samo deset dana podići svoje zalihe obogaćenog urana na više od 300 kilograma koliko je sporazumom dogovoreno. Očito je da vlasti u Teheranu tu prijetnju vide kao jedini način da ostali potpisnici sporazuma prisile Trumpa na racionalno ponašanje, smanjenje tenzija i vraćanje za pregovarački stol.
Upravo te zemlje nakon potpisivanja sporazuma 2015. godine vidjele su u Iranu golem potencijal za gospodarsku suradnju, pa su brojne tvrtke iz Kine, Rusije i europskih zemalja krenule u osvajanje Irana koji je nakon dugogodišnjih sankcija bio u strašnom tehnološkom zaostatku i gospodarskoj izolaciji. Svi su Iran vidjeli kao svojevrsni eldorado, zemlju kojoj se u golemim količinama može prodavati suvremena tehnologija i kojoj je svaka investicija dobro došla. Iran se, naravno, nadao da će nakon sklopljenog sporazuma moći neometano prodavati svoju naftu i da će se moći uključiti u svjetske gospodarske tokove.
No Trump i krug njegovih ultrakonzervativnih jastrebova na čelu s Johnom Boltonom, savjetnikom za nacionalnu sigurnost, imali su druge ideje. Bolton, koji je glavni “arhitekt” napada na Irak 2003. godine, čovjek koji je Vijeću sigurnosti podmetnuo lažne satelitske snimke koje su navodno dokazivale da Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje, sada krči put prema novom ratu, onom s Iranom, koji mu je trn u oku još iz doba kada je bio nižerangirani savjetnik u administraciji Ronalda Reagana.
Brojni američki mediji opisuju Boltona kao političara opsjednutog Iranom i željom da ga preventivno napadne i sruši tamošnji režim. Upravo je on najavio odlazak američke ratne flote u Perzijski zaljev. Istodobno su oporbeni demokrati u Kongresu upozoravali da Bolton drastično pretjeruje prikazujući Iran kao najveću prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti, što on, prema njihovu mišljenju, nije. Trump je u Boltonu očito našao srodnu dušu pa nije čudo što je najavio da postoji mogućnost slanja 120 tisuća američkih vojnika na Bliski istok. Iako stalno ponavlja da ne želi rat s Iranom, ipak je kazao kako bi u ratu SAD-a protiv Irana moglo doći do „službenog kraja Irana kakav danas poznajemo“.
Komentator britanskog Guardiana Simon Tisdall sve to vidi kao manipulaciju Trumpove Bijele kuće, a novu rastuću krizu između SAD-a i Irana vidi kao nešto što je stvoreno u Bijeloj kući i onda postupno napuhavano do neviđenih razmjera. On Boltonu pridružuje i Mikea Pompea koji, prema njegovu mišljenju, samo glumi državnog tajnika i ne propušta ni jednu priliku da do krajnjih granica demonizira Iran. Tisdall također kaže da EU zazire od američkog huškanja i zveckanja oružjem te da pokušava naći alternativne načine kako zaobići sankcije prema Iranu.
Rusija je izrazito stala na stranu Teherana, izravno optuživši SAD za ratnohuškačko ponašanje koje bi moglo izazvati novi rat u regiji, koji bi, sigurni su u Kremlju, mogao imati nesagledive posljedice. Kina se elegantno priključila Moskvi nazvavši Trumpovo ponašanje prema Iranu „potpunim kršenjem međunarodnog prava“. No Kina, ali i Indija, intenzivno radi na pronalaženju novih financijskih kanala pomoću kojih će zaobići one povezane sa SAD-om i dolarom, kako bi od Irana mogla neometano kupovati naftu i plaćati je a da se u taj proces ne uplete Washington.
Prije tjedan dana je u Biškeku u Kirgistanu održan summit zemalja članica Šangajske organizacije za suradnju koja okuplja Kinu, Rusiju, Indiju, Pakistan, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan, a Iran je na njemu sudjelovao kao promatrač. Šangajska organizacija, koju zapadne zemlje uglavnom ignoriraju, polako postaje važna politička, gospodarska, financijska i sigurnosna integracija pod izrazitim patronatom Vladimira Putina i Xi Jinpinga. Iranski predsjednik Hasan Rohani obratio se tom skupu na vrhu rekavši da su Sjedinjene Države izravna prijetnja regionalnoj i svjetskoj sigurnosti.
Pritisak jastrebova
– Predsjednik Donald Trump odgovoran je za „kugu unilateralizma“ koja truje i zagađuje odnose u međunarodnoj zajednici više nego išta dosad. Iran ne želi ratovati ni s jednom nacijom – kazao je Rohani i dodao da su oni koji se suprotstavljaju Iranu političari s jako malo iskustva.
Na marginama toga skupa kineski predsjednik Xi Jinping kazao je Rohaniju da će Kina nastaviti ubrzano razvijati odnose s Iranom bez obzira ne eventualne promjene u međunarodnim odnosima. Iran je u osnovi jedno o ključnih čvorišta Novog puta svile, kineskog megaprojekta kojim se želi povezati sa Zapadom. Uz to je Iran ključna zemlja u regiji najzaslužnija za borbu protiv ilegalne proizvodnje i trgovine drogama. I Kina i Rusija to jako cijene.
Iako Donald Trump stalno ponavlja da ne želi zaratiti s Iranom, do nekakvog oblika rata ipak bi moglo doći, i to prvenstveno zbog pritiska na Trumpa političkih jastrebova poput Boltona i Pompea. Već ima naznaka da bi to mogao biti svojevrsni „preventivni napad“, odnosno malo žešće raketiranje i bombardiranje ciljeva u Iranu.
To je poznata američka koncepcija rata bez čizama na terenu, no ovaj put to bi moglo izazvati reakciju nekih drugih američkih partnera u regiji, prvenstveno Izraela i Saudijske Arabije. U tom kontekstu zanimljive su brojke, koje pokazuju koliko je koja od tih zemalja trošila novca za kupnju oružja u 2017. godini. Iran je potrošio 14 milijardi dolara, Saudijska Arabija 70 milijardi, Izrael 58, a SAD čak 750 milijardi dolara. Iz tih je podataka vidljivo da američke optužbe da se Iran ubrzano naoružava i troši golem novac na kupnju oružja zapravo ne stoje. To radi upravo SAD i njegovi partneri.
Stoga nije nimalo čudno što je nedavno ruski predsjednik Vladimir Putin kazao kako će se Rusija sigurno uključiti ako SAD i partneri započnu rat protiv Irana. Putin je dodao da to sigurno neće biti izravna ruska vojna intervencija, no da će Rusija u toj situaciji Iranu početi isporučivati velike količine ruskog naoružanja. Izrael već neko vrijeme, gotovo svakodnevno, bombardira ciljeve u Siriji gdje se navodno nalazi Iranska nacionalna garda i naoružanje koje Iran šalje libanonskom Hezbollahu. A Izrael zapravo strahuje od američko-iranskog sukoba zato što upravo Hezbollah u Libanonu, kojeg podržava Iran, ima više od 130 tisuća raketa i raznih projektila koji su usmjereni prema Izraelu. Napad tom količinom projektila izraelska proturaketna obrana, koliko god bila sofisticirana, jednostavno ne bi mogla izdržati.
‘Bogohulan’ potez
Tvrdnja da je SAD zakuhao najnoviju krizu s Iranom vraća nas u godinu 1953. kada su CIA i britanski MI6 zajedničkim snagama svrgnuli izrazito popularnog i demokratski izabranog iranskog premijera Mohammeda Mossadegha koji je nacionalizirao iransko naftno blago, što je bio “bogohulan” potez za Washington i London, koji su tada na vlast instalirali šaha Rezu Pahlavija koji je po svemu odgovarao njihovim kriterijima. Čak je bio proizraelski usmjeren. I za Trumpa i njegovu administraciju iranska nafta tusta je krava koju bi svakako željeli imati u svome dvorištu. No u ovom trenutku, za razliku od onog iz 1953., Iran je puno ozbiljniji i jači protivnik čiji režim neće biti moguće samo tako svrgnuti. Trump riskira ulazak u rat u odnosu na koji su ratovi u Iraku i Siriji bili – dječja igra.
Poluinteligentan članak. Ljevičarski aktivistički Guardian više nema nikakav ugled i reputaciju. Trump je protiv rata. Jedini u Washingtonu. Točno je da neconsi zagovaraju i hoće rat, tu su naravno većina neki naši svjetski kongresni prijatelji koji imaju rodijačke veze na Bliskom Istoku. A Izrael troši 15-18 milijardi dolara s američkom vojnom pomoći ne 58.