Naslovnica Premium

'Protiv mene je dokoličarski kulturni agitprop i ‘pokretni prijeki sud’, zasad bez egzekucije'

Bio sam svjestan kontroverzi, očekivao sam napade, ali potajice sam se nadao da neće eskalirati u histeriju i javni linč, kaže Hasanbegović
29. siječnja 2016. u 20:00 55 komentara 23577 prikaza
zlatko hasanbegović
Foto: Petar Glebov/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Novi hrvatski ministar kulture, povjesničar Zlatko Hasanbegović iz Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar od dijela kulturne javnosti nije dočekan uz dobrodošlicu. Iako je isključen iz utabanih kulturnih klanova, odlično je upoznat s hrvatskom kulturnom zbiljom.

Glasniji dio kulturne javnosti nije vas dočekao dobrodošlicom, tvrde da niste stručni u pitanjima kulture te da imate upitan stav prema antifašizmu a onda i Ustavu. Što im odgovarate?

– Prostor javnoga govora u medijima proteklo desetljeće uzurpirala je interesno povezana manjina jednih te istih figura naše kulturne scene koja se smatra i njezinim arbitrom i glasnogovornikom svekolike, ne samo kulturne javnosti. Medijski sveprisutne sveznadare, uvijek iste verbalne zlostavljače i ljevičarske „doktore opće prakse“ ne samo što se uvijek pita za mišljenje, nego oni i određuju, eliminiraju, insinuiraju, prozivaju na ostavke, kadroviraju, i naravno – inkasiraju. To je svojevrsni dokoličarski kulturni agitprop i „pokretni prijeki sud“ koji se na moju sreću još uvijek kreće na „teorijskom planu“ i nije prešao na „praktičnu“ primjenu svoje „kulturne politike“ tj. nije posegnuo i za revolucionarnim egzekucijama. Iako se na prvi pogled čini da je riječ o monolitnoj družini okupljenoj u borbi protiv „zla“ utjelovljenog u mojoj osobi zapravo je to šaroliko društvo sabrano tek u taktičku facebook „narodnu frontu“ protiv zajedničkog neprijatelja.

Pomiriti i ujediniti stare kulturne veterane i ikone pozne socijalističke kulture prekaljene u SIZ-ovima, partijskim i ostalim komisijama i državnom nakladništvu, ideološki indiferentne kulturne „poduzetnike“, starlete te mlade „postmarksističke“ i „postjugoslavenske“ teoretičare i „subverzivne“ diverzante na državni proračun uistinu može samo velika nevolja. „Stari“ su očajni jer su i u HNS-ovoj podjeli kulturnog plijena i kadroviranju nakon 2012. ostali „kratkih rukava“, pa im se sada čini da je nastupilo trajno izmicanje tla pod nogama. Mladi su ljuti jer im je jasno da se teorijsko-subverzivni aktivizam i medijsko djelovanje prebacuje s državnog kazana na „neoliberalno tržište“. Najbizarnije među njima su veteranke ulične „revolucije“ koje ne da nisu zadovoljne mojom pojavom već bi za pet dana prosvjedovale i protiv ministrice koja bi bila simbioza Rose Luxemburg i Nade Dimić. Pojednostavljeno, vrijeme je i da za hrvatsku kulturu padne Berlinski zid, pa kao što u politici postoje „lijevi“ i „desni“ koji se voljom naroda izmjenjuju na vlasti, nema razloga da kulturu monopolizira samozvana lijeva avangarda kulturnjačke klase. Mene kao ministra i prvog državnog činovnika zapravo ne zanimaju banovićke, viskovići i frljići, tu nema ništa osobno, već brojni nevidljivi kulturnjaci, umjetnici i intelektualci koji stvaraju u živom prostoru hrvatske kulture i nikad ih se ništa ne pita.

Do sada su hrvatski ministri kulture bili povjesničar književnosti, arheologinja, glumac, pravnik i magistar muzeologije, leksikograf i filozof, povjesničar i arheolog, teoretičarka književnosti i skladatelj i dirigent koji je studirao i povijest. Je li povjesničarska struka doista toliki antipod kulturi?

– S obzirom na struke koje ste nabrojali nedvojbeno nije, prije da je njihova sinteza, jer strukovnim antipodom kulturnom području bio bi, primjerice, ministar koji je inženjer strojarstva, doktor fizike ili otorinolaringolog. No, ozbiljan odgovor proizlazio bi iz problematiziranja samog pojma kulture, kao i iz rasprave o viziji osobe koja obnaša ministarsku dužnost te o njezinoj ideji kulturne politike. Po mišljenju kulturne javnosti do danas je jedan od uspješnijih ministara kulture bio pravnik i magistar muzeologije Božo Biškupić, ali i ostali bivši ministri, među kojima mi je većina strukovno bliska, pridonijeli su ojačavanju sektora kulture različitim postignućima – i arheologinja Vesna Girardi Jurkić, i glumac Zlatko Vitez, i leksikograf Anton Vujić, i povjesničar i arheolog Jasen Mesić. Jedino je „teoretičarka kulture“ uspjela sve demontirati, što je, priznat ćete, također svojevrsno postignuće. Iako se operira tvrdnjama o mojoj nestručnosti, izvorište harange na mene nije pitanje struke ili odnos prema „antifašizmu“ i to je svakome jasno bio on kumica s Dolca ili akademik.

Proteklih je godina državni budžet bio u slobodnom padu. Lani je iznosio 0,6 posto ukupnog budžeta. Najavljujete li izdašnije financiranje kulture?

– Ministar kulture mora se izboriti za proračun svoga resora, ali za našu Vladu kultura je strateško i identitetsko pitanje, pa se povećanje barem od jedne kune podrazumijeva, o čemu sam već načelno razgovarao s premijerom Oreškovićem. Rušenje proračuna za kulturu na 0,49 kao najnižu razinu u povijesti ove države apsolutno je bilo nedopustivo. Jedan od glavnih ciljeva mi je izboriti se za njegovo postupno povećanje, ali stalno naglašavam kako je ključni problem način raspodjele novca unutar proračuna.

Znate li da kao ministar morate blisko surađivati sa vijećima za kulturu koje je uveo ministar Vujić a koja zapravo arbitriraju pri raspodjeli novaca. Hoće li tu biti promjena?

– Upoznat sam s legislativom, pa tako i sa Zakonom o kulturnim vijećima, a podrazumijeva se kako ću s njima, posebice nakon izbora novih, i surađivati. Međutim, škandalozne su bile brojne arbitraže u dosadašnjim raspodjelama programskoga novca, i o tomu se proteklih godina puno javno govorilo, ali se na žalost nije uspjelo ništa promijeniti. Sasvim sigurno, nakon analiza i rasprava različitih stručnih skupina koje namjeravam utemeljiti, u vrlo brzom roku predložit ćemo određene izmjene zakona, pa tako i toga Zakona o kulturnim vijećima. Što, naglašavam, ne znači njegovo ukidanje.

Proteklih se godina puno govorilo o apstraktnim kriterijima izvrsnosti. Kakvi su vaši kriteriji za raspodjelu državnog novca kulturnim projektima i umjetnicima?

Jedan od temelja moga programa je definiranje nacionalnih i državnih interesa u području kulture, pa se onda mora i jasno definirati koje su to uopće strateški važne ustanove, a slijedom toga treba odrediti i mjerila za njihovo financiranje.

Kod kulturnih institucija najviše novca troši se na tzv. hladni pogon. Kako više pomoći programima?

– U javnosti se uglavnom površno percipira pojam tzv. hladnog pogona, kao da je to samo golem novac koji se isključivo troši na održavanje zgrada velikih ustanova. Pa najveća stavka hladnoga pogona su „živi ljudi“, plaće umjetnika i brojnih drugih stručnjaka koji sudjeluju u ostvarenju programa. Napokon, treba započeti i restrukturiranje velikih ustanova i zastarjelih ustroja, čega se nitko do sada nije ozbiljno prihvatio. Dugoročni cilj mora biti povećanje sredstava za programe, i u tom smislu nam je iznimno važno realistično povećanje proračuna za kulturu.

Činjenica je da državni revizori imaju puno ozbiljnih kritika na poslovanje kulturnih institucija. Kako napraviti red u njima?

– U vijećima svih kulturnih ustanova kojima je država osnivač i vlasnik treba iznimno pažljivo birati stručne i kompetentne ljude koji će ozbiljnije analizirati poslovanja: vijeća imaju važne ovlasti, ali često ne ispunjavaju svoju ulogu. No, sigurno ću pokrenuti i dubinsku analizu poslovanja svih ustanova koje ministarstvo financira.

Proteklih se godina puno uložilo u hrvatske muzeje. Kako sada ta ulaganja iskoristiti na najbolji način?

–  Muzejsko-galerijska djelatnost posebno je bila u fokusu ministra Biškupića iza kojega su mnogi ostvareni muzeji, muzejski postavi i programi, investicijska i programska ulaganja, pa je onda na tom njegovu naslijeđu ponešto tek dovršeno u mandatu Zlatar Violić. No, skrivena od oka javnosti u vrijeme predizborne histerije, ostala je naime činjenica koja uznemiruje: na zadnjoj sjednici Sabora po hitnom postupku izglasava se Zakon o muzejima, protiv kojega je prethodno ustala cijela struka. Tipično za način rada Milanovićeve vlade, a kad je izašao na vidjelo pravi sadržaj zakona, i struka i ravnatelji su apelirali na zastupnike i kritički javno istupali, međutim bez uspjeha.

Zakon koji je potisnuo stručni aspekt i otvorio mogućnost da se muzej tretira kao trgovačko društvo, jednostavno je izglasan. Kao što znate, sektor kulture usklađen je s regulativom u procesu pristupanja Hrvatske u EU u kome je prisutno načelo subsidijarnosti koje omogućuje zemljama članicama veću slobodu u čuvanju i promicanju kulture i baštine u čemu narodi i zemlje poput Hrvata i Hrvatske moraju bezuvjetno ustrajavati. Otvarati u okviru Zakona o muzejima pitanje tzv. usluga na tržištu je nerazumno i predstavlja ugrožavanje narodnih i državnih interesa budući da se nacionalno blago od neprocjenjive vrijednosti za hrvatsku državu želi staviti u „merkantilni“ kontekst roba i usluga. Muzeji kao ustanove od posebnog interesa za državu, koje čuvaju nacionalnu baštinu i sjećanje imaju veliku obrazovnu i socijalnu ulogu te se ne mogu dovoditi u ovisnost o tržišnoj konjunkturi. Drugim riječima, nanesena je velika šteta i struci i nacionalnim interesima, pa ću posve sigurno pokrenuti pitanje izmjene toga zakona.

Da li je propala građevinska dozvola koju je imao Hrvatski povijesni muzej za zgradu bivše Tvornice duhana Zagreb i hoće li Ivica Prlender i dalje voditi taj projekt?

– Sigurno ću o projektu razgovarati i s dr. sc. Ivicom Prlenderom, inače mojim nekadašnjim profesorom, a tko će ga voditi o tome će se donijeti odluka ne preko koljena već nakon širokih stručnih konzultacija.

Na tom projektu između ostaloga, otvara se i pitanje tzv. javno-privatnoga partnerstva prema kojem sam osobno sumnjičav kada je riječ o kapitalnim i strateškim državnim kulturnim projektima koji nisu isto što i športske dvorane koje bi trebale preživljavati od nastupa estradne „sitneži“ i „krupeži“. U primopredajnom elaboratu ministarstva samo se konstatira: „Završena je izmjena i dopuna izvedbene dokumentacije i njegove realizacije“, što god to značilo. U ovom trenutku ne mogu govoriti podrobnije, bez dubljeg uvida u cijeli problem.

Hoćete li kao Vlada poništiti upis društvenog vlasništva nad palačom Matice hrvatske i tako matičarima vratiti ono sto im pripada?

– To je prije svega pitanje pravosuđa, nemam uvida u proces, ali jamčim da vlada neće ostati pasivna te da će intervenirati u okviru svojih ustavnih i zakonskih nadležnosti vodeći računa da je riječ o važnoj i povijesnoj kulturnoj ustanovi. Odnos države i Matice hrvatske nije samo jednosmjeran već dvosmjeran pa je i na upravi Matice hrvatske da se kritički osvrne na svoje dosadašnje djelovanje te strateški osmisli svoju kulturno-nacionalnu misiju u 21. stoljeću. Matica hrvatska je jedna od stožernih kulturnih ustanova čija je nacionalna uloga nezamjenjiva.

Ima li Hrvatska previše nacionalnih kazalista?

– Jedno je pitanje statusa nacionalnoga kazališta, a drugo je pitanje njihova financiranja od strane Ministarstva kulture. Naravno da je u maloj zemlji kao što je naša previše nacionalnih kazališta, ali o tomu trebamo otvoriti široku raspravu, kao uostalom i o Zakonu o kazalištima jer se važeći u praksi pokazao „neupotrebljivim“.

Mislite li da HAVC s Hrvojem Hribarom na čelu radi dobro?

– U javnosti oko toga postoje kontroverze i podijeljena mišljenja. Jedni su apologeti HAVC-a, drugi su nezadovoljni raspodjelom novca, a treći preferiranjem stanovite filmske estetike. U ovom trenutku bilo bi pretenciozno s moje strane izricati apriorističke sudove. Iako mi to nije svojstveno dopustite činovnički odgovor. Izvršit ću „dubinsku analizu“, saslušati argumente svih zainteresiranih i tek nakon toga odlučivati uvijek u dogovoru sa strukom. Film je strateška hrvatska kulturna industrija u kojoj, posebice ako se u značajnoj mjeri financira novcem poreznih obveznika, mora postojati dvosmjerna komunikacija između države i filmskih radnika. Staro načelo ovoga prostora, „sjaši Kurta da uzjaši Murta“ mi nije misao vodilja u ministarskom djelovanju, posebice ne u vezi s državnom kulturnom politikom prema hrvatskom filmu. Za razliku od mojih kritičara, stručnjaka za sve resore, od poljoprivrede do kulture, ja nisam sveznadar i potražit ću pomoć od onih koji to znaju bolje od mene.

Hoćete li nastaviti projekt Ruksak pun kulture koji je pokrenula Andrea Zlatar Violić?

– Jasno mi je da je momčad bivše ministrice, kao i ona sama, posebice senzibilizirana na taj projekt, ali čak i vlastito dijete treba prosuđivati po nekim objektivnim mjerilima. S projektom sam se dosada susretao tek kao roditelj školske djece i moram priznati da me u svojoj provedbi nije impresionirao. Na prvu mi se činilo kao bi bilo primjerenije da se nalazi u obrazovnom resoru. Bilo kako bilo, zatražio sam podrobnu analizu stvarnih učinaka cijelog projekta kao i njegova financiranja, pa ću zauzeti konačno stajalište kada se ustanovi što preteže u ruksaku, kultura ili berivo zainteresiranih i odabranih realizatora.

Kako konkretno pomoći hrvatskim izdavačima?

– Knjiga i nakladništvo najviše su uništena djelatnost u prethodnom mandatu. U načelu smatram da bi bilo korisno pristupiti izradi sveobuhvatnog zakona kojim bi se knjiga kao takva tretirala kao strateško hrvatsko kulturno dobro. Zakon bi trebao cjelovito razriješiti problematiku od pitanja načina i mjerila za dodjelu novčanih sredstava i državnih otkupa do problema prodajne i knjižarske mreže koja u pokrajini više i ne postoji. Nakladništvo opterećuju nelojalna konkurencija, stanoviti metež i problem (ne)jasnih mjerila za dodjelu novca kojim jedni postaju dvorski nakladnici i nakladnički celebrityiji, a drugi nakladničke parije koje se kažnjava po ideološkom ključu. Tek površnim uvidom u odobrene potpore i otkupe za 2015. može se uočiti nerazmjer između onih koji su pretplatnici na potpore i otkupe, i one koji očigledno ne mogu dobiti novac sve i da ponude na natječaj rukopis budućeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Država treba imati jasno iskazan strateški interes i cilj u vezi s knjigom, nakladnici i knjižari svoj legitimni poslovni interes i u tom trokutu treba pronaći rješenje i nove modalitete.

Hoćete li dopustiti iseljenje Društva hrvatskih književnika iz prostora na Trgu bana Jelačića koji je u postupku povrata?

– Nemam uvida ni u taj postupak, ali sam načelno bezuvjetni pristaša okončanja postupka denacionalizacije kao važnog elementa potpunog prekida s komunističkim naslijeđem i obnove građanskog društva. S druge strane pitanje sjedišta Društva hrvatskih književnika ne može biti prepušteno odvjetničkim pogodbama zainteresiranih strana već se i u to treba odlučno uključiti i država vodeći računa o sudbini i interesima zaslužne i povijesne književne udruge.

Prošla Vlada donijela je tzv. Lex Vlahušić kojim je oduzeto upravljanje nad dubrovačkim zidinama Društvu prijatelja dubrovačke starine. Hoćete li mijenjati taj zakon koji je na Ustavnom sudu?

– U ovom sporu Vlahušić-Društvo prijatelja dubrovačke starine moje su građanske simpatije, ali i osobni uvidi, bezuvjetno bili na strani Društva. Sukladno tome ću i kao ministar prosuđivati o ovom sporu. Uskoro ću razgovarati sa svim zainteresiranim, a nakon toga ću i odlučivati.

Kada ćemo dobiti Zakon o medijima?

Osim spomenutoga Zakona o muzejima, u mandatu prethodnika nije izrađen novi zakon, jer su se zakoni ionako mijenjali samo parcijalno prema potrebama njihovih kadroviranja ili ojačavanja financiranja „njihovih“ ustanova, udruga i pojedinaca. Osobno bih bio sretniji kada medijska problematika, uključujući i „raspodjelu beriva“, ni na koji način ne bi bila u ovom resoru jer mu predstavlja stanoviti uteg oko nogu i dovodi do iscrpljivanja i kontroverzi u javnosti što otežava bavljenje krucijalnim problemom kulturne politike i skrbi za djelovanje i funkcioniranje kulturnih ustanova. Neupućeni promatrač bi mogao steći dojam kako ministar kulture ništa drugo ne radi već arbitrira u podjeli plijena različitima „nevladinim“ akterima.

Tko će vam biti prvi suradnici?

Trenutno pregovaram s budućim suradnicima, njihov je odabir svakako ključ ostvarenja mojih zamisli.

Koji pravopis preferirate?

Pravopisna problematika u hrvatskom narodu već gotovo dva stoljeća ima prvorazrednu političko-nacionalnu i identitetsku pozadinu. Nijedna pravopisna koncepcija toga nije bila lišena, od vremena hrvatskih „Vukovaca“ preko Novosadskog dogovora do naših dana. Činilo se da će hrvatski jezik u neovisnoj Hrvatskoj naći svoj konačni pravopisni smiraj, ali nažalost lutanja su se nastavila sve do našeg vremena, posebice u vezi s državno-političkim arbitriranjem koja je to ustanova koja će biti nositelj izrade službenog pravopisa. Moji su „aktivistički“ kritičari i peticionaši, siguran sam, uvjereni da preferiram „korienski pravopis“. Ipak, kad već pitate, a da ih do kraja ne razočaram, za obavijest onima koji se bave trivijalijama, od srednjoškolskih dana pišem „ne ću“, „pogrješka“ i „strjelica“, bez obzira na ovu ili onu važeću pravopisnu normu.

HGSS
Na visini zadatka
Proveo sam jutro s pripadnicima HGSS-a, evo zašto ih još više cijenim

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar abakus
    abakus:

    Odličan, odličan intervju. Hvala Večernjaku na njemu i hvala još i više g. Hasanbegoviću na kulturnim i istovremeno jasnim odgovorima, dostojnim intelektualca. Već sada, iako neki tvrde da nema veze s kulturom, uočio je sve prave i najbitnije probleme tog ... prikaži još! područja, a tko zna u čemu je problem na pola je puta da ga i riješi. Istaknut ću samo jedan pasus: "Nakladništvo opterećuju nelojalna konkurencija, stanovit metež i problem (ne)jasnih mjerila za dodjelu novca kojim jedni postaju dvorski nakladnici i nakladnički celebrityji, a drugi nakladničke parije koje se kažnjava po ideološkom ključu. Tek površnim uvidom u odobrene potpore i otkupe za 2015. godinu može se uočiti nerazmjer između onih koji su pretplatnici na potpore i otkupe i one koji ne mogu dobiti novac sve i da ponude na natječaj budućeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost." Točno i to je nešto na što upozoravam već godinama. Neka samo tu uvede reda i već je puno učinio. Još jednom sve pohvale, g. Hasanbegoviću! Samo nastavite tako, a na napade i prozivke lezilebovića nemojte se uopće osvrtati.

  • MarioG:

    Svaka cast. Ugodno iznenadjenje.

  • Avatar juricamesko
    juricamesko:

    ministar kulture kakav treba Hrvatskoj.da isuši močvaru koja se nakupila oko tog i u tom ministarstvu.ne dajte se obeshrabriti napadima pijavica i derikoža hrvatskog proračuna.sretno ministre.