Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Budim se svakog dana kao da su ‘70-e, s partijom u glavi i u glavama

Bojim se da dolazi vrijeme kad će knjige služiti i drugim funkcijama. Sjetimo se 'veselog' dječjeg karnevala u Kaštelima. To nije zdravo društvo i djeca to vide, osjećaju, žive, kaže Šesto.
15. ožujka 2018. u 09:27 1 komentara 2129 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

Silvija Šesto lektirna je autorica i borbena predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Nina Obuljen Koržinek Nedjeljom u 2 Obuljen Koržinek: Reforma kulturnoga sustava i kvalitetna priprema za povlačenje EU novca

Vi ste predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Idete li na najveći sajam dječje knjige u Bolognu?

Jednom u životu bila sam na sajmu knjiga, upravo u Bologni, i to samo zato da vidim u realizaciji oktroiranu organizaciju, sukob interesa i kako to izgleda na terenu kad smo se u ulozi zemlje partnera osramotili ne iskoristivši sjajnu priliku za promociju i prodaju naših sjajnih autora. Naravno, sajmom je, kao i uvijek iz Hrvatske, šetalo više zaposlenika Ministarstva, dok su autori bili deficitarna kategorija. Na taj sam sajam išla doslovno žicajući dio sredstava te trošeći vlastita, a tako će biti i ove godine. Kako od Ministarstva i Grada tražimo, a ne dobivamo ništa, ove ćemo godine nas nekoliko autora ići na vlastiti trošak, tiskati katalog, putovati i pokušati prodati prava slikovnica koje su po natječaju NSK proglašene najljepšima u 2017.

Vaše je društvo plodan nakladnik knjiga za djecu i mlade. Kome i gdje prodajete svoje naslove?

Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade utemeljeno je radi promocije. Kako autori dolaze preteško ili nikako do prve knjige, vezali smo promociju s izdavaštvom te tako realiziramo naslove u svojim bibliotekama www.hdkdm-klubprvihpisaca.hr, a i dajemo priliku novim autorima da stignu do svoje prve knjige. Sve to radimo bez subvencija Društva i Grada te nam je tako „hladni pogon“ Ministarstva u iznosu od 40.000 kuna koji smo konačno dobili da pokrijemo nužnosti poput vođenja računovodstva, poštanskih usluga i sl. nije poslužio za ručkove i jalove okrugle stolove, već za produkciju i konkretno djelovanje, za temeljnu zadaću: gostovanje pisaca sa svojim djelima, što je najbolji način promicanja želje i volje za čitanjem kod djece i mladih. Tako možemo slati i plaćati pisce da gostuju i tamo gdje ministarska ruka još svojim sredstvima nije stigla niti razmišlja stići.

1 / 6
Silvija Šesto

Navodno Knjižnice grada Zagreba od polovice prošle godine ne otkupljuju nove naslove. Što se događa s knjižničnim otkupom?

Grad Zagreb, za razliku od Ministarstva kulture, ima “tih i netransparentan” otkup. Svi o tome šute, no eto, Društvo je izdalo već 57 naslova i baš ni jedan nije otkupljen. Po knjižnicama se lektirne knjige raspadaju, no otkupljuju se netransparentno naslovi čak iz susjedne države, naslovi koji apsolutno nisu traženi i time se ignorira i ponižava ne samo čitateljstvo već i knjižničarska struka jer, oprostit ćete, zbirke poezija autora koji je državljanin BiH ili knjige o ribolovu u BiH svakako ne mogu biti prioritet pred nagrađivanim i lektirnim naslovima RH. No, za razliku od Grada Zagreba koji čini 80 posto tržišta, Ministarstvo kulture s novom je ministricom uzelo novu taktiku otkupa i svaka čast dobrim namjerama, no otkupi u iznosu od 310 ili 260 komada, s time da se otkupljuje manje naslova od trećine apliciranih, a većma preskače esejistika, poezija i kritika, donosi nove probleme. Vrijedno je napomenuti kako je ministrica i prvi put i konačno osnovala Vijeće za dječju knjigu s osobama koje poznaju književnost za djecu i mlade, no što smo time dobili? Većina knjiga koja nije otkupljena u tim golemim količinama ostaje neprodana. Zašto? Zato što sad knjižnice u cijeloj Hrvatskoj čekaju otkup Ministarstva, nerado kupuju nove naslove i time je devastirana i distributerska struka, a ono što se ne otkupi jednostavno stoji, jer na drugoj strani Grad Zagreb, kao 80-postotni kupac nije doznačio Knjižnicama grada Zagreba sredstva za kupnju novih knjiga od lipnja prošle godine.

Nina Obuljen Koržinek 'Žrtve zavjera' Lako je tuđim kunama politiku mlatiti ili zašto svi hrvatski pisci i rukopisi nisu isti

Dakle, ulazimo u osmi mjesec bez nabave novih naslova, cijela kola biblioteka stoje u garažama i na lagerima, realiziraju se nova, pisci gostuju bez knjiga. Naravno, za one koji ne znaju, prosječna hrvatska naklada iznosi 500 komada, pa kad vi idete u tisak i rizik kao na lutriju s mišlju “hoće li ili neće Ministarstvo otkupiti naslov”, ako izdajete više od desetak knjiga, morate biti svjesni da ćete od deset naslova sa sedam ispuniti do daljnjeg garažu ili skladište, jer normalne prodaje nema. Kao Društvo mi radimo donacije, surađujemo i s mrežom knjižničara Bjelovara, koje sjajno rade posao, sve da bi neotkupljena i neprodana knjiga došla do malog čitatelja, a tako i pisac do promocije. Dan prije zagrebačkih izbora, pročelnik za kulturu pozvao je sve nakladnike, govorilo se i o knjižarama za kunu, o bespovratnim poticajima za nakladnike koji su oštećeni i propašću Algoritma, no ispostavilo se da su to bile samo puste priče. U neke Algoritmove knjižare ušle su tvrtke koje po uzusima nisu mogle ući, koje nisu bile registrirane ni godinu dana, već dva tjedna, iste te tvrtke dobile su pozamašna sredstva i od projekta Ministarstva Poduzetništvo u kulturi, a mi u deset godina projekta nismo bili te sreće. I inače dobivanje gradskih prostora ide otprilike ovako: raspiše se natječaj i od deset prostora dva su namijenjena kulturi.

Počinje licitacija na kojoj sudjeluje nekoliko naivaca, a onda uleti ‘dasa’ s nevjerojatno velikom svotom i ‘odustane’ te se prostor prenamjeni i prepusti drugima. Živi primjer bivša je knjižara Mladost na početku Petrinjske. Dakle, uza sve proklamacije, onima koji nisu ‘umreženi’ u svakojake rabote ostaje da kao hrvatski nakladnici i umjetnici poput stranaca iznajme privatni prostor i prepuste se tržištu kojeg nema. Nedavno smo imali priliku ispunjavati anketni listić koji je stigao mailom iz Ministarstva kulture, a u popratnom dopisu isti je projekt preimenovan (greškom?) u Podaništvo u kulturi. Jer dok se nekima daje 200.000 kuna za redizajn weba, a netko prikupi i bogme do pola milijuna kuna iz državnih dotacija, ne kao autor, već kao internetski portal koji uz to usluge promocije naslova naplaćuje, onda tu nije riječ o normalnoj raboti.

Odnedavno Ministarstvo kulture ima stručno povjerenstvo za dječju knjigu. Kakvi su prvi rezultati?

To je doista sjajna novost, no nije im lako. Eto vam jedne anegdote iz „palanke“. To Vijeće se trudi izabrati vrsna djela produkcije hrvatske književnosti za djecu i mlade, no „druga strana“, ona tzv. ozbiljna, pruža nemale otpore. Bez obzira na Strategiju, dočuh kako je jedan od sveprisutnih vijećnika, kad je vidio količinu otkupa knjiga za djecu izjavio: “Oh, ne, upropastit će nas knjige za djecu!?” Koga?! Što?! Vjerovali ili ne, tako se dogodilo!!! To se izjavilo!!! Naravno, uspostava Vijeća za dječju knjigu nemjerljiva je pozitiva koju do sada nitko otkad pišem nije u Ministarstvu oformio. Književnost za djecu i mlade se uvijek tretirala kao neki prirepak tzv. ozbiljnoj, a istina je da je ona temelj na kojoj počiva ta famozna još uvijek papirnata strategija.

PROBLEMI U IZLAŽENJU Kulturni su časopisi kod nas postali godišnjaci

Vi ste dobro pozicionirana autorica na listi najposuđivanijih autora u knjižnicama. Jeste li zadovoljni naknadom koju ste nedavno dobili za  2015. godinu?

Naknadom za posudbu ne mogu biti zadovoljna jer kasni dvije godine, a kao umirovljenica s 1170 kuna invalidske mirovine te doista teškim 90-postotnim tjelesnim oštećenjem, moram na sve autorske honorare, pa i na naknadu platiti i sve doprinose za mirovinu?! Koju, čiju?! Pitam to otkad je gospon Marić ministar, no odgovora nema. Pa je tako bruto iznos od oko 6000 kuna kao neto vrijedan jedne mjesečne naknade nekog političkog uhljeba u nadzornom odboru neke državne institucije.

Već četrnaest godina nisu mijenjani lektirni popisi knjiga. Je li to normalno?

Eh, kad smo kod lektire i kurikula (jer nije magnezijum, već je magnezij), iako ima i ljepših hrvatskih inačica, tu nema nikakve strategije. Više se bavimo pitanjem što izbaciti iz lektire, ideološka prepucavanja su nevjerojatna, pa se eto književnošću svi bave, ocjenjuju, manipuliraju, skupljaju jalove političke bodove, a najmanje čitaju. Možemo reći kako smo počeli „živjeti književnost“ iako smo sve manje književnička nacija. Uz medijsko nepraćenje književnosti, osobito za djecu i mlade, imamo na djelu i njenu kriminalizaciju, te ne ustraje li dovoljno struka, domalo ćemo u lektiri čitati samo ubačene kvazidomoljubne mediokritetske pamflete kojih sam se podosta načitala u „ono vrijeme“ kad je na čelu bila neka druga partija. Jedan od časopisa koji je pratio produkciju, časopis „Književnost i dijete“, a koji je izdavalo izdašno subvencionirano Društvo hrvatskih književnika, ugašen je. Za godišnju produkciju tog časopisa to isto društvo troši kao i na pokrivanje sanitarnog čvora i s obzirom na to da mi je i ne samo zbog toga puna kapa cviljenja prekrivenog tobožnjom brigom za hrvatsku književnost i hrvatstvo uopće od oko 4,500.000,00 kn kojima to društvo raspolaže, a od 550 članova u programe je involvirano samo desetak, ovo je bila kap koja mi je prelila čašu.

Sajam knjiga Hrvatska će od EU tražiti novac za poticanje čitanja

Također, ne mogu shvatiti da je takvom društvu potrebno čak pet zaposlenih tajnica, dok eto mi u društvu od 153 člana nemamo ni jednu i za razliku od njih izdali smo 57 naslova za djecu, a oni sve ove godine samo jedan. Ministrici znanosti pak poručujem, a s obzirom na eksperimentiranje s kurikulom, da obrati pozornost na „posuđivanje“ dijelova djela hrvatskih književnika u udžbenicima i donese konačno uime Ministarstva uredbu po kojoj nakladnici moraju obavijestiti autore žele li oni ući u udžbenike, po kojem autorskom obeštećenju ili se žele odreći svojih dijelova djela na dobrobit hrvatske djece. Udžbenici su postali vrlo profitabilna roba, pa ne vidim razloga da nam pred očima i očima njezine strukovne udruge umre gladna lektirna spisateljica Nada Mihelčić te da je uza sve institucije moramo kao malo društvo, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, pokapati dobrovoljnim prilozima preko Fejsa. U petnaestak godina otkad je ministar Primorac osvježio lektiru, izašla su brojna vrijedna djela, nagrađena i vrlo čitana i doista bi bilo u redu da se dobro plaćena gospoda bave njihovim čitanjem i praćenjem te da ih uvrste u prijedloge lektirnog popisa kako bi djeci omilili čitanje kad im već ništa drugo ne polazi za rukom.

Zašto je vaša lektirna “Debela”, koja je na programu Male scene deset godina i ima više od četiristo izvedbi, bila sporna nekim udrugama civilnog društva?

Vjerojatno sam jedina spisateljica koja piše za djecu i mlade koja je završila na naslovnicama, dnevnicima i svim medijima kao top tema. Ne zbog rekordnog broja predstava, čitanosti, nagrada, već zbog tzv. nepoćudnosti koja je napisana prije petnaest godina. Na žalost, stanje na terenu je puno lošije od književnosti i na žalost književnost nije stvarnost. „Ideološkim popravljanjem“ književnosti i „cenzuriranjem umjetnosti“ vraćamo se sigurno i udobno u neka vremena od kojih deklarativno želimo pobjeći, no u tom kvazibijegu popikavamo se na ljudsku slabost i uskost koja ne vidi dalje od svog malog prsta, a kamo li razmišlja šire, na korist budućnosti koju bi trebala činiti djeca. Jedna od najtužnijih rečenica koju je ispisala jedna majka nakon jednog od takvih ideoloških prepucavanja jest: “Najbolje da moje dijete ništa ne čita.” Bojim se da dolaze vremena kad će knjige služiti i drugim funkcijama, sjetimo se samo „veselog“ dječjeg karnevala u Kaštelima. To nije zdravo društvo i djeca to vide, osjećaju, žive. Djeca žive bolesno društvo.

Milana Vuković Runjić Zadatak umjetnosti jest da udara društvo gdje najviše boli, ali za to joj treba i talent

Mislite li da će nacionalna Strategija za poticanje čitanja uroditi plodom?

Na nacionalnu, još uvijek papirnatu strategiju potrošeno je brdo sredstava, oguljeni su metri okruglih stolova, no ja vidim da bez knjige i živog pisca u gostovanju nema poticanja čitanja. Ako ja kao lektirna autorica godinama ne mogu dobiti 10.000 kn za godinu dana gostovanja izvan Zagreba od svog ministarstva, kako će knjiga i pisac doprijeti do nečeg što se ne zove Zagreb. Ponavljam, 80% knjiga cijele Hrvatske kupuju knjižnice grada Zagreba, a od lipnja prošle godine nisu dobile ni lipe, što je usko vezano i s gostovanjem pisaca. Kako će pisac promovirati djelo ako na polici knjižnice nema njegova djela?! Strategija i sistematika nabave knjiga po osnovnim školama apsolutno je improvizirana i ovisi o jačim izdavačima koji nude usputne darove, kao i prije dvadeset godina, u obliku gostovanja pisca, opreme škola, izleta. U dječjim vrtićima kao kolijevkama čitanja sve se svodi na roditeljske donacije. Isto kao prije trideset godina kad mi je kći bila vrtićko dijete. S druge strane, baš u vrtićima bi se trebala njegovati vrsna ponuda, od autorskih slikovnica kojima se Hrvatska može dičiti, preko izbora glazbe do odličnih kazališnih predstava malih hrvatskih putujućih trupa.

Jeste li vi kao književnica i nakladnica profitirali ulaskom Hrvatske u EU?

Ni kao književnica ni kao nakladnica nisam profitirala ulaskom u EU i od same riječi profit osjećam gađenje. Iskreno, nikada nisam bila za tu staru, birokratsku damu. Sanjala sam slobodnu, samostalnu i prosperitetnu Hrvatsku, zemlju koja ima prirodne resurse kakve malo njih na kugli zemaljskoj imaju, no s druge strane većina dobrog i poslušnog naroda izabire nestručne i pohlepne vođe, sanjala sam kako ću pod stare dane dovršiti neke svoje rukopise u miru, bez utega skupog i mediokritetskog državnog aparata i na kraju, sanjala sam višestranačje, a svaki se dan budim kao da sam u sedamdesetima prošlog stoljeća, s partijom na glavi i u glavama, ma kako se ona zvala.

Harry Potter i kamen mudraca primjerak od 40 000 funti Ukradena rijetka izdanja antologija moderne književnosti, među njima i Harry Potter! Magdalena Vodopija Vrijeme je da se nagrada Kiklop vrati na pulski sajam knjige Kultiviranje Zar je Gordogan kriv što imamo previše književnih časopisa?
ZADIRANJE U PRIVATNOST
Skandal na granici: Novinara Večernjeg lista policija skinula do gola zbog filtera za cigarete
Renault Zoe
U POTRAZI
Od Samobora do Ivanić Grada: Kako smo tražili najbolje jagode?
  • Avatar komunikolog
    komunikolog:

    Citiram: "Na taj sam sajam išla doslovno žicajući dio sredstava te trošeći vlastita, a tako će biti i ove godine. Kako od Ministarstva i Grada tražimo, a ne dobivamo ništa, ove ćemo godine nas nekoliko autora ići na vlastiti trošak, ... prikaži još! tiskati katalog, putovati i pokušati prodati prava slikovnica koje su po natječaju NSK proglašene najljepšima u 2017." Koji bezobrazluk, i ja prodajem usluge i proizvode, i ne možeš vjerovati Ministarstvo a ni Država neće platiti ni put ni hotel ni katalog, sve moram o svom trošku. Kakva je to država? Kako je lijepo bilo u Jugoslaviji?