O tome što je to strašno učinio novinar Željko Peratović, kako je i
koje državne tajne odavao te je bio uhićen - neupućeni ljudi zasad ne
mogu znati ništa. Ali znaju da je uhititi novinara - vrlo, vrlo ružno.
Istina, novinar kao i čovjek bilo koje druge profesije može činiti
svakakve nepodopštine. Ali po prirodi posla koji obavlja treba imati
“imunitet”, jer je “zadužen” za činjenice, objektivnost, istinu, za
zaštitu građana od samovolje vlasti... Kad ga ista ta vlast uhiti, prva
će pomisao biti da ga je uhitila upravo zato što je novinar a ne
kršitelj zakona.
Stoga, ako je doista bilo nešto sporno u informacijama koje je
Peratović od nekoga dobivao i, navodno kao državnu tajnu, prenosio na
svome blogu, nesporazum se vjerojatno mogao riješiti diskretnije,
razgovorom, bez represije i uhidbenog spektakla. Ovako, osjetila se
pogođenom i ugroženom cijela profesija, a uznemirujući je dojam i u
građanstvu. Ne treba puno da se u javnosti stvori ovakvo razmišljanje:
ako se hapse novinari, tko je još siguran!?
Bilo bi zato dobro ili da netko snosi posljedice zbog uhićenja
Peratovića ili da se javnost zaista uvjeri da je ono što je učinio za
državu bilo jako opasno. A da je bilo baš tako opasno, Peratović bi u
pritvoru bio zadržan mnogo više od nekoliko sati. A tih nekoliko sati
je blamaža koja će se spominjati godinama. Zar je moguće da ova država
nema dovoljno inteligencije pa da to shvati!?
RIJEČ - DVIJE
