Imam osjećaj da će mi srce puknuti od tuge. Tužna sam. Pretužna. Svaku
večer si govorim: sutra ću početi jesti i prestat ću s izglednjivanjem.
Ali drugo jutro sve se ponavlja, nikad ne uspijem, kao da se nalazim u
začaranom krugu iz kojeg ne mogu van.
Kad me liječnici ili roditelji natjeraju da pojedem, u glavi mi nastane
potpuni kaos, imam grižnju savjesti, osjećam se kao da ću poludjeti!
Obuzme me užasan strah. Zato skrivam hranu, stavim je u usta pa
ispljunem, lažem da sam pojela.
Ne znam hoću li se ikada izvući iz ovog pakla, kao da imam vraga pokraj
sebe – priča 27-godišnja djevojka iz sjeverne Hrvatske koja se s
anoreksijom bori više od deset godina, a koju ćemo nazvati
Lana. Nakon desetljeća izbjegavanja hrane, ovo proljeće
shvatila je da ima iskrivljenu sliku o sebi te da sa 39 kilograma na
svojih 165 centimetara nije debela.
Juha i jogurt
– Kad sam nedavno postala toga svjesna, pala sam u tešku
depresiju jer znam da mi život ovisi o tome hoću li se udebljati, a
nisam sigurna bih li podnijela normalne obroke. Zato sam postala
ravnodušna, ništa me ne zanima. Iako sam po prirodi vedra osoba, više
se ne smijem, kad iziđem s prijateljicama, rano se vraćam kući jer
nemam snage dugo biti na nogama. Posao i hobiji koje sam obožavala sada
mi ne znače ništa.
Sve je počelo u srednjoj školi. Mediteranski je tip građe pa je imala
istaknute bokove i stražnjicu. Svi joj govorili da je lijepa i
ženstvena. Vjerovala je da je s 53 kilograma debela. Sa 16 godina
počela je živjeti sama u većem gradu, bez obitelji. Iako je dnevno jela
samo juhu ili jogurt, to joj je razdoblje života bilo najdraže. Imala
je puno prijatelja, stalno je izlazila, škola i fakultet išli su joj od
ruke, mijenjala je mladiće. Roditeljima je tek lani priznala da ima
anoreksiju.
Poremećaj u prehrani vidi se i u pretjeranoj debljini
– Dobijem dvije, tri kile, ali onda se vratim na staro – kaže.
Psihijatri smatraju da pravi uzrok Lanina izgladnjivanja leži u
tragičnom podatku da je ju je kao 12-godišnju djevojčicu pokušao
silovati bliži rođak. Iako se o anoreksiji i bulimiji mnogo
govori, većina smatra da je riječ samo o nerealnim željama djevojaka da
izgledaju poput manekenki. No problem je mnogo dublji.
Kontrolirati svijet
Gotovo sve djevojke koje boluju od poremećaja hranjenja u ranoj dobi
doživjele su neko traumatsko iskustvo, najčešće u vlastitim obiteljima.
Kako ne mogu kontrolirati svijet oko sebe, kontroliraju ono što mogu,
svoje tijelo. Prema internoj statistici “Nade”, Udruge roditelja djece
oboljele od poremećaja hranjenja, bolesnih u Hrvatskoj ima oko 90
tisuća, a svaki tjedan jedan od njih umre!
Većinom je riječ o mladim ljudima, najviše djevojkama u dobi od 15 do
25 godina.
Unatoč ovim zastrašujućim podacima, mjerodavne državne institucije u
Hrvatskoj ponašaju se kao da problem ne postoji. U Hrvatskoj ne postoji
centar za multidisciplinarno liječenje, pa čak ni poseban odjel za
poremećaje prehrane ni u jednom kliničkom centru. Djevojke se smještaju
na psihijatriju gdje su u sobi s teškim psihičkim
bolesnicima. Čak ni udruga “Nada” od Grada Zagreba još nije dobila
prostor za rad.
Liječi u kafićima
Od Grada i Ministarstva zdravstva svih tih godina dobili su ukupno oko
200 tisuća kuna. Prije tri mjeseca tajniku Udruge i ocu djevojke s
anoreksijom Hrvoju Renduliću isključili su mobitel i internet zbog
neplaćanja računa. – Svakodnevno dobivam hrpu mailova od očajnih
djevojaka i roditelja koje vape za pomoći.
Odgovaram im u internet kafeima u gradu. S roditeljima koji dolaze iz
svih krajeva zemlje nalazim se u kafićima – priča. Potresnu ispovijest
o životu s bulimijom podijelila je i 25-godišnja apsolventica jednog
zagrebačkog fakulteta. Kao i Lana, i ova djevojka – nazvat ćemo je Nina
– potpuno je svjesna svoje bolesti.
Vjerovala sam majci
– Moja majka ima shizofreniju. Od rane mladosti me maltretirala.
Govorila mi je: “Kravo debela, pogledaj se kako izgledaš?! Tko će te
htjeti takvu?” Jela sam točno onoliko koliko mi je odredila. Nisam se
mogla maknuti od stola dok sve nisam pojela. Nikad nisam bila debela,
bavila sam se sportom, u školi sam bila odličan đak – priča. Prvi put
povratila je hranu u drugom srednje na Božić.
– Mržnja koju osjećam prema sebi počela se razvijati u 3.
razredu osnovne škole nakon razvoda mojih roditelja. Nisam vjerovala da
se sa mnom netko druži zato što sam mu draga, već zato što sam se
slučajno našla u toj situaciji. Vjerovala sam majci kada je govorila da
sam odvratna. Mislila sam da samo ona poznaje pravu mene – priča. Nina
se pokušava izliječiti godinama. Čak se sama s 15 godina prijavila na
liječenje. Liječnici ne znaju što će s njom jer ima normalnu kilažu.
Opširnije o anoreksiji:
Klik.hr:
Anoreksija pogađa i žene zrele dobi
Wikipedia
Forum.hr: Anoreksija i bulimija
Blog
o anoreksiji
Kome se oboljeli mogu obratiti za pomoć
KBC Rebro, Zavod za endokrinologiju i gastroenterologiju, tel: 01/ 238 8274. Psihijatrica dr. Ljiljana Škrinjarić iz Domu zdravlja Centar u Runjaninovoj ulici u Zagrebu, tel: 01/ 4897 666. Odjel ženske psihijatrije na KBC-u Rebro, tel: 01/ 2388 388. U Rijeci oboljeli mogu se obratiti Studentskom savjetovalištu na Filozofskom fakultetu. Klinika za dječje bolesti u Klaićevoj u Zagrebu, tel: 01/ 4600 111. Pedijatrija u Dječjoj bolnici Kantrida u Rijeci, tel: 051/ 659 111. Predsjednik Udruge “Nada” Hrvoje Rendulić, mob: 091/ 7641 911. Udruga za pomoć oboljelima “Libella” ima sjedište u Rijeci, tel: 051/659 182 i 051/ 332 511, te u Splitu, tel: 021/ 305 154.
Roditelji, mijenjajte se!
Od anoreksije i bulimije obolijevaju i mala djeca od 4, 5 godina. Psihijatrica Ljiljana Škrinjarić tvrdi je uzrok leži u nesređenim obiteljskim prilikama. – Kad se djecu na grub način sili jesti, kada im se hrana doslovno trpa u usta, djeca reagiraju potpunim odbijanjem hrane. Roditelji oboljelih nerijetko se problematično ponašaju, pa se i sami moraju mijenjati. Anonimna majka djevojke koja je preboljela anoreksiju potvrđuje: – Situacija u kući bila je godinama napeta. Moja vrlo senzibilna kći na to je reagirala anoreksijom. Čim se obiteljska situacija počela mijenjati nabolje, ona se naglo počela oporavljati – kaže.
