Pariz, 7. siječnja 2002. U salonu kuće na pariškoj Aveniji Marceau, na broju 5, pred šačicom novinara i vlastitim krojačicama, sjedokosi muškarac drhtavim glasom čita s papira. Ne podiže pogled ni prema kome u prostoriji.
"Odlučio sam danas reći zbogom profesiji koju sam toliko volio", izgovara. Pa nastavlja rečenicama koje će ući u povijest mode: "Ponosan sam što žene diljem svijeta nose odijela, smokinge, mornarske i baloner-kapute. Govorim si da sam stvorio garderobu suvremene žene, da sam pridonio promjeni svoga vremena."
A onda, bez uljepšavanja, govori i o drugoj strani te priče:
"Upoznao sam strah i užase samoće. Upoznao sam te lažne prijatelje koje zovemo sredstvima za smirenje i drogama. Upoznao sam zatvor depresije i zidove bolnice. Ali nekako sam se iz svega toga uspio izvući. Trajno zaslijepljen onim kroz što sam prošao, ali na kraju ipak – trijezan."
Bio je to oproštaj Yvesa Saint Laurenta, čovjeka kojeg mnogi povjesničari mode smatraju najvećim dizajnerom dvadesetog stoljeća, možda i najvećim u povijesti. Otišao je bez odgovaranja na pitanja brojnih zainteresiranih novinara, biografa, fanova... U biti, otišao je jednako plah kao i onoga dana kada je, gotovo pola stoljeća prije, kao devetnaestogodišnjak prvi put ušao u atelijer Christiana Diora. Ove godine, 1. kolovoza, da je među živima, legendarni modni guru proslavio bi devedeseti rođendan.
Yves Henri Donat Mathieu-Saint-Laurent rodio se 1. kolovoza 1936. u Oranu, lučkom gradu u tadašnjem francuskom Alžiru, u imućnoj obitelji osiguravajućeg agenta Charlesa i njegove supruge Lucienne. Odrastao je u mediteranskoj vili s dvjema mlađim sestrama, Michèle i Brigitte, okružen suncem, morem i – vršnjacima koji su ga nemilosrdno zlostavljali. Krhak, povučen i ženskast dječak bio je omiljena meta školskih nasilnika, a utočište je pronašao u svijetu koji je sam stvarao. S trinaest godina, potresen kazališnom predstavom Molièreove "Škole za žene" u scenografiji Christiana Bérarda, sagradio je vlastito minijaturno kazalište, "Illustre Petit Théâtre", s ručno oslikanim kulisama i jedanaest papirnatih lutaka za koje je izrađivao kostime, katkad od tkanine koju bi potajno odrezao s majčinih haljina. Ubrzo je počeo crtati i prave haljine, za majku i sestre, a Lucienne je s ponosom nosila sinove kreacije na oranska sijela.
Majka je bila i ta koja ga je 1954., nakon što je maturirao, odvela u Pariz na sudbonosni sastanak s Michelom de Brunhoffom, urednikom francuskog Voguea. Yvesov talent bio je očit već i prije jer je godinu ranije, sa sedamnaest, osvojio treću nagradu na natječaju Međunarodnog tajništva za vunu, a u studenome 1954., među šest tisuća anonimnih prijava, prvu i treću nagradu u kategoriji haljina. Pobjednički model, malu crnu koktel-haljinu, sašili su u atelijeru Huberta de Givenchyja. Na istoj je pozornici te večeri stajao i pobjednik u kategoriji kaputa, 21-godišnji Nijemac Karl Lagerfeld. Između te dvojice velikana modne industrije najprije će se izroditi slavno prijateljstvo, koje će potom prerasti u najgorče suparništvo u povijesti mode. De Brunhoff je mladića preporučio Christianu Dioru, tada apsolutnom vladaru svjetske mode, a Dior ga je 1955. zaposlio kao svog jedinog asistenta.
– Dior me fascinirao. Pred njim nisam mogao govoriti. Naučio me temeljima moje umjetnosti. Što god se poslije dogodilo, nikada nisam zaboravio godine provedene uz njega – prisjećao se Saint Laurent. U listopadu 1957. Dior je, u pedeset i drugoj godini, u talijanskim toplicama iznenada umro od srčanog udara. Modni se svijet zaprepastio kada je objavljeno da će carstvo naslijediti stidljivi mladić od dvadeset i jedne godine. No 30. siječnja 1958., kada je Saint Laurent predstavio svoju prvu samostalnu kolekciju za Dior, nazvanu "Trapez", u kojoj su se nalazile haljine koje se od ramena lagano šire poput zvona, oslobođene steznika i krutosti Diorova "New Looka", Pariz je eksplodirao od oduševljenja. Publika ga je izvukla na balkon Avenije Montaigne, ulica je skandirala njegovo ime, a novinski su naslovi vikali da je "Saint Laurent spasio Francusku".
Imao je dvadeset i jednu godinu i bio je najmlađi couturier na svijetu. Te je godine, na večeri nakon revije, upoznao i čovjeka koji će mu promijeniti život, poduzetnog Pierrea Bergéa, tada menadžera slikara Bernarda Buffeta. Postat će ljubavnici, poslovni partneri, a čak i nakon što njihova ljubavna veza 1970-ih pukne, ostat će nerazdvojni suputnici do samoga kraja. Ta, možemo je nazvati, početnička slava, imala je kratak rok trajanja. Saint Laurentove sljedeće kolekcije za Dior postajale su sve smjelije, a konzervativna klijentela sve nervoznija. Kap koja je prelila čašu bila je "Beatles" kolekcija iz 1960., s kožnim jaknama i dolčevitama inspiriranima pariškom boemštinom. Kritika ju je sasjekla, narudžbe su drastično pale. Međutim, po onoj poznatoj da nevolja nikada ne dolazi sama, to nije bio kraj lošeg niza za tada mladog dizajnera.
Prvoga rujna 1960., usred alžirskog rata, Saint Laurent je unovačen u francusku vojsku. Njegova biografkinja Alice Rawsthorn piše da se u to vrijeme šuškalo kako je Marcel Boussac, tekstilni magnat i vlasnik kuće Dior, prethodnih godina koristio svoje veze da mladog dizajnera poštedi novačenja, ali da je nakon katastrofalne sezone 1960. jednostavno prestao jer je Boussac poželio zamijeniti svoju zvijezdu. U vojarni je krhki mladić izdržao dvadeset dana. Surovo maltretiranje kolega vojnika dovelo ga je do teškog živčanog sloma, pa je prebačen u vojnu bolnicu Val-de-Grâce. Ondje je, vezan uz krevet, primao goleme doze sedativa i psihoaktivnih lijekova te bio podvrgnut elektrošok-terapiji.
U bolnici ga je zatekla i vijest da ga je Dior otpustio i zamijenio Marcom Bohanom. Iz Val-de-Grâcea je u studenome izišao izmučen, mršav do neprepoznatljivosti te, slobodno se to može reći, zauvijek promijenjen. Sam je poslije korijen svih svojih psihičkih problema i ovisnosti pronalazio upravo u tim vojničkim i bolničkim tjednima. No upravo se u toj epizodi njegova života rodila i njegova buduća sloboda. Kada mu je Bergé u bolnici priopćio da je otpušten, Saint Laurent je, prema svjedočanstvu koje čuva pariški Musée Yves Saint Laurent, odgovorio: "Zajedno ćemo osnovati kuću visoke mode, a ti ćeš je voditi." "Točno to ćemo i učiniti", uzvratio je Bergé. Saint Laurent je tužio Dior zbog kršenja ugovora i dobio spor, a uz odštetu i ulog američkog milijunaša J. Macka Robinsona kuća Yves Saint Laurent otvorila je vrata 1961. i prvu kolekciju pokazala u siječnju 1962. godine.
Šezdesetih je godina Saint Laurent imao ne samo uspješnu karijeru nego je i sustavno rušio sva dotad postavljena modna pravila. U suradnji sa slavnim postolarom Rogerom Vivierom 1963. na pistu je poslao visoke čizme od krokodilske kože i pretvorio ih u modni "statement". Čizme iznad koljena, dotad rezervirane za ribiče i vojnike, a u gradskoj varijanti za dame sumnjiva morala, postale su simbol emancipirane, slobodne žene i jedan od njegovih trajnih zaštitnih znakova. Godine 1965. "Mondrianova kolekcija", koktel-haljine s geometrijskim poljima crvene, plave i žute po uzoru na nizozemskog slikara, spojila je modu i modernu umjetnost tako uvjerljivo da su je masovni proizvođači odmah počeli kopirati.
A onda je 1966. došla revolucija nad revolucijama: "Le Smoking", prvo smoking-odijelo skrojeno za ženu, crni sako, hlače s prugom od satena, bijela košulja. Danas zvuči bezazleno, no u vrijeme kada je ženama u hlačama bio zabranjen ulazak u otmjene restorane, hotele pa i urede, bio je to skandal. Pripadnica newyorškog visokog društva Nan Kempner pokušala je u Saint Laurentovu smokingu ući u otmjeni restoran La Côte Basque, ali su ju zaustavili na ulaznim vratima. Skinula je hlače nasred ulaza i ušla u samome sakou, noseći ga kao mini-haljinu. Naravno da je ta priča obišla svijet, a bilo ih je još na desetke, a svaka od njih samo je tjerala vodu na mlin smokinga, koji je u nekoliko mjeseci osvoji svijet.
– Za ženu je smoking nezaobilazan komad odjeće u kojem će se uvijek osjećati u stilu jer moda prolazi, a stil je vječan – govorio je Saint Laurent. Iste je godine povukao još jedan potez koji stručna literatura smatra možda i njegovim najdalekosežnijim doprinosom. Otvorio je butik Rive Gauche i postao prvi veliki couturier koji je pokrenuo vlastitu konfekcijsku liniju. Visoka moda, dotad dostupna nekolicini bogatih klijentica, sišla je na lijevu obalu Seine, među studentice i tajnice. Prva mušterija u butiku bila je, simbolično, Catherine Deneuve. Povjesničarka mode Caroline Rennolds Milbank napisat će 1985. da je Saint Laurent "najdosljednije slavljen i najutjecajniji dizajner posljednjih dvadeset i pet godina", zaslužan i za preporod visoke mode i za to što je konfekcija uopće postala ugledna. Slijedile su safari-jakne, prozirne bluze, odijela, mornarski kaputi... Saint Laurent je sastavljao ono što je sam nazvao garderobom moderne žene. Bio je i prvi koji je na piste visoke mode sustavno dovodio tamnopute manekenke, poput Mounije, Iman, Katouchu Niane, jer je, govorio je, ljepota imala bezbroj lica.
Oko plahog je genija stajao živopisan dvor. Catherine Deneuve, koju je upoznao kada je naručila haljinu za susret s kraljicom Elizabetom i koju je odjenuo za kultni film "Ljepotica dana", bila mu je odana prijateljica do smrti. Betty Catroux, androgena plavuša koju je nazivao svojom blizankom – "oboje smo bili vrlo mršavi i vrlo blijedi" – bila je živi dokaz da njegovi muški krojevi na ženskom tijelu izgledaju kao druga koža. Loulou de la Falaise, boemska aristokratkinja koja je za kuću gotovo četrdeset godina osmišljavala nakit i dodatke, unosila je u atelijer boju i smijeh.
– Kako mislite da sam ja Yvesova muza? Za mene je muza netko tko glamurozno izgleda i pasivno sjedi, a ja sam radila od devet ujutro do devet navečer – bunila se protiv etikete koju su joj prišivali.
Saint Laurent i Bergé 1966. otkrili su Marrakech i u njemu pronašli svoj drugi dom. Maroko mu je razbuktao paletu boja jer odjednom su kolekcijama zavladali šafran, fuksija, tirkiz, a 1980. njih su dvojica od propadanja spasila čuveni Vrt Majorelle, kupivši ga u trenutku kada je na njegovu mjestu trebao niknuti hotel. No Marrakech je bio i mjesto tamnije strane njegova života. Kraj šezdesetih i sedamdesete donijeli su u njegov život alkohol, kokain i tablete, a s njima i ponore depresije, za koju je Bergé tvrdio da se s njome jednostavno rodio. Uz to je stigla i burna, destruktivna ljubavna afera s dendijem Jacquesom de Bascherom, partnerom Karla Lagerfelda, koja je između dvojice nekadašnjih prijatelja s natjecanja iz 1954. otvorila doživotni jaz. Skandali su, doduše, bili i dio njegova marketinškoga genija. Godine 1971. pozirao je potpuno gol, samo s naočalama, fotografu Jeanloupu Sieffu za reklamu vlastitoga muškog parfema – i izazvao zgražanje zbog kojeg se reklama pamti do danas. Iste je godine kolekcijom inspiriranom četrdesetima, modom okupiranog Pariza, toliko razbjesnio kritiku da je ostala zapamćena kao "skandalozna kolekcija". A 1977. lansirao je parfem drskog imena Opium, koji je u dijelu svijeta bio zabranjen zbog asocijacije na drogu. Prodavao se, prema medijskim napisima, petnaest puta bolje od očekivanja. Časopis Time proglasio ga je te godine kraljem mode.
Kruna je i službeno stigla 1983., kada je newyorški Metropolitan, pod ravnanjem legendarne Diane Vreeland, Saint Laurentu posvetio veliku retrospektivu. Bilo je to prvi put u povijesti da je taj muzej samostalnom izložbom počastio živućeg modnog dizajnera. A najspektakularniji trenutak karijere dogodio se 12. srpnja 1998., neposredno prije finala Svjetskog nogometnog prvenstva između Francuske i Brazila. Na travnjaku Stade de Francea tristo je manekenki u petnaestominutnoj retrospektivi pronijelo tri stotine njegovih kreacija, što je pred malim ekranima uživo gledalo oko milijardu i sedamsto milijuna gledatelja. Moda nikada, ni prije ni poslije, nije imala veću publiku.
Četiri godine poslije uslijedio je onaj tihi oproštaj u aveniji Marceau. Povukao se u svoje domove u Normandiji i Marrakechu, bio je sve mirniji, sve plahiji, a vrijeme je provodio u društvu voljenog francuskog buldoga Moujika, bez previše kontakta s vanjskim svijetom. Umro je u Parizu 1. lipnja 2008., u 72. godini, od tumora na mozgu. Bergé, koji se nekoliko dana prije smrti simbolično vjenčao s njim sklopivši građansko partnerstvo, znao je za dijagnozu godinu dana: "Znao sam da će otići i da ću ostati sam." Na sprovodu u crkvi Saint-Roch, uz predsjednika Nicolasa Sarkozyja i cijelu svitu ljudi iz vrhuške svjetske mode, Catherine Deneuve stigla je s buketom zelene pšenice, koja je bila Saint Laurentova amajlija koju je uvijek držao u atelijeru. Pepeo mu je prosut u ružičnjaku vile Oasis u Marrakechu, uz Vrt Majorelle, u kojem mu je podignut i spomen-stup.
Posljednji je čin bio dostojan opere. U veljači 2009. Bergé je u Grand Palaisu prodao njihovu zajedničku umjetničku zbirku u kojoj su se nalazila 733 djela, od Picassa i Matissea do Brancusija i Mondriana, na dražbi koju su nazvali prodajom stoljeća. S ukupnim iznosom većim od 370 milijuna eura postala je najskuplja privatna kolekcija ikada prodana na aukciji, a prihod je otišao u zaklade, ponajviše za istraživanje i borbu protiv AIDS-a.
– Chanel je ženama dala slobodu, Yves Saint Laurent dao im je moć – sažeo je Bergé ostavštinu svog partnera u tu jednu rečenicu.
Otvori KEKS Pay
