Uglavnom nesvjesno, kada ugledamo nešto što nam je slatko, pojavi nam se osmijeh na licu. Automatski se stimulira područje u središnjem dijelu mozga koji se veže uz proces motivacije. Ova teorija posebno se odnosi na situacije u kojima ugledamo malu djecu i bebe. Svako mladunče nas podsvjesno podsjeća na našu djecu, čak i ako ih nemamo. Dopamin se pojačano luči, a to pruža osjećaj sreće.
S druge strane, emocionalni podražaj koji se aktivira u mozgu slatkoćom stvara nam osjećaj brige za drugo biće, ali ponekad čak i za stvari jer je ta reakcija toliko ukorijenjena u mozgu da okidač za njezinu aktivaciju može biti i neki "slatki" kukac, kao i nežive stvari s istim karakteristikama.
Pogledajte video: Leo je sa samo 14 godina pokrenuo vlastitu tvrtku, a sada ga prijatelji traže poduzetničke savjete
Istraživanje je pokazalo da već i mala djeca razlikuju što im je slatko za vidjeti, a što ne. Pokazivali su im obrađene fotografije ljudi, a djeca su pokazala da im se više sviđaju okrugle glave, velike oči i bucmasti obrazi.
Znate li onaj osjećaj kada vam je nešto ili netko toliko slatko da bi se najradije ugrizli od dragosti? Postoji stručni naziv za to -agresija slatkoće. Nemoguće je odoljeti velikim dječjim očima, slatkim izrazima lica, malim okruglim nosićima i bucmastim obraščićima.
Ipak, ono što je toliko privlačno u dječjim licima što osvaja većinu ljudi 'leži' u našoj evolucijskoj potrebi za brigom i zaštitom vlastite djece, prenosi Daily Mail.
Zbog gledanja u ekrane, djeca razvijaju sindrom kompjuterskog vida:
