Orašar je skladan kao božićna bajka. Priča iz vremena prije nego što je Coca-cola izmislila Djeda Mraza, balet prvenstveno namijenjen djeci, kojeg obožavaju svi koji vole Čajkovskog i nisu zaboravili kako je lijepa dječja mašta. Upravo tu bajkovitu stranu potencira nova verzija Orašara, što ju je u petak navečer premijerno izveo Balet HNK Zagreb u koreografiji Dereka Deanea, uz dirigenta Diana Tchobanova.
Produkcija je spektakularna i to je Orašar kakav u Zagrebu nismo vidjeli još od daleke 1970. godine. Scenografija i svjetlo na trenutke scenu zagrebačkog teatra čine dva puta većom od stvarnog stanja, a na trenutke je scenskih efekata i previše, poput inzistiranja na dimu, koji nepotrebno zamagljuje pokrete i stopala plesača. To je gotovo grijeh kada pleše Tomislav Petranović, plesač nevjerojatne izražajnosti i preciznosti, čiji svaki dijelić pokreta želite (i morate) vidjeti u potpunosti. On je Princ koji dokazuje da Zagreb konačno ima velikog baletnog plesača.
Njegovo vladanje scenom dobro prati gost Ivan Gil-Ortega (kao Drosselmeyer) i Mai Kageyama (kao Klara) koja svojom gracilnom figurom, ali i plesom, zaista ostavlja dojam zaigrane djevojčice. Cjelokupni dojam kvare tek kostimi Roberte Guidi di Bagno, koji ostavljaju dojam ispranosti i krivih boja. Na sreću spašava ih efektan nakit (i oglavlja), rad mladog Nevena Mihića, još uvijek studenta TTF-a.
Konačno?? BR još piše o izvedbenoj umjetnosti. Pa daj se ženo skini i ne brbljaj bedastoće. O jadnih li novina i kulturne rubrike!