Prošlog tjedna u Zagrebu je održano rujansko izdanje Antisezone, malog, ali žilavog programa suvremeno-plesnih predstava koji se odbija nazivati festivalom. Osnovala ga je 2019. godine skupina od pet renomiranih hrvatskih plesnih umjetnica (Silvia Marchig, Sonja Pregrad, Iva Nerina Sibila, Ana Kreitmeyer i Zrinka Šimičić Mihanović), a danas ga vode Marchig, Pregrad i Sibila uz muzeologinju Teu Kantoci. Afirmirajući ples kao feminističku, intermedijalnu, inkluzivnu i eksperimentalnu praksu, iz godine u godinu Antisezona se dokazuje kao vrlo zanimljivo žarište izvedbenih umjetnosti u Zagrebu, iako većim medijima prečesto prolazi ispod radara.
U svojem rujanskom izdanju autorice i kustosice usmjerile su se na propitivanje granica fizikalnosti, prostirući izvedbe na šest zagrebačkih lokacija, a moju pozornost posebno su privukle predstave koje su se, među ostalim, bavile društveno-političkim kontekstom bivše Jugoslavije.
Prva od njih već je uspješna participativna izvedba-esej “Kao što su rime s ne” nastala u suradnji Ane Dubljević iz Srbije, Viktorije Ilioske iz Makedonije, Dražena Dragojevića iz Slovenije i Sonje Pregrad iz Hrvatske. Nacionalna zastupljenost ovdje nije slučajna – njihovo spajanje rezultat je projekta kojim je financirano istraživanje pokreta nesvrstanih iz postjugoslavenske perspektive. Kako je u razgovoru nakon izvedbe zaključila srpska teoretičarka Milica Ivić, nekoć moćan političko-trgovinski pokret tako je spao na kuriozitet čiju umjetničku dekonstrukciju danas financiraju kulturni i akademski fondovi Zapada.
Naglašavam danas, jer iako toga mnogi nisu svjesni, Pokret nesvrstanih i dalje živi kao zombi nekadašnje ideje o slobodi, bratstvu i jedinstvu – sada ga vode mnogo suroviji diktatori ili tek nešto umiveniji autokrati, ekonomske i društvene prilike u brojnim njegovim članicama gore su nego ikada, a zadnji summit Nesvrstanih odvio se baš ovoga rujna u Beogradu, u kojem ga je kao finalnu pljusku Titovu nasljeđu preoteo dojučerašnji srbijanski predsjednik Vučić.
U skladu s postavkama rujanske Antisezone predstava “Kao što su rime s ne” ovoga je puta izašla iz dvorane Gorgona i publiku provela stalnim postavom zagrebačkog MSU, izravno komunicirajući s dijelovima te zbirke. U večernjoj tišini muzeja poigravanje s impresivnim betonskim prostorom, kao i modalitetima našeg privremenog boravka u njemu, uvelo nas je u kontemplativnu, paralelnu realnost u kojoj smo zajedno s izvođačima promišljali pitanja prava i pravde, blokovskih i klasnih podjela, privilegija, slobode i nasljeđa pokreta koji je imao jedno od centralnih mjesta u mitomaniji Jugoslavije iako je, kao i brojni drugi megalomanski projekti, bio mnogo kompleksniji i kontradiktorniji nego što se na prvu činilo.
U tom kontekstu bilo je vrlo vrijedno čuti razmišljanja izvođača koji su odradili veliku teorijsku pripremu, a čiji su rezultati osjetni u svakom aspektu te izvedbe. Uz hipnotičku erudiciju Dražena Dragojevića te kontrastne perspektive predstavnica Hrvatske i Srbije, odnosno zemlje koja je dio EU i NATO-a i zemlje koja i dalje pleše između dva bloka, posebno je zanimljive uvide imala deset godina mlađa Makedonka. Djevojka koja je zbog geopolitičkih turbulencija živjela u pet zemalja a da se uopće nije selila jedina je bila lišena vlastitog sjećanja na život u Jugoslaviji, što joj je omogućilo da istraživanju pristupi potpuno svježim, znatiželjnim očima pripadnice generacije koja o Nesvrstanima ne zna gotovo ništa.
U kovitlacu misli s kojima sam izašla iz ove neočekivano ljekovite večeri u Muzeju, odmah sam se zabilježila i za izvedbu “Studija slučaja: Politpornografija”, koju u režiji Anne Javoran izvode suautori Miloš Janjić, Tea Kantoci, Ana Novković, Ivan Pašalić i Linda Tarnovski. Još jedna postjugoslavenska koprodukcija nove generacije u ovom je slučaju svoje znatiželjne poglede usmjerila na famozno suđenje Želimiru Žilniku za film “Rani radovi”, kojeg su pokušali zabraniti neposredno prije premijere u Berlinu. Izvedba podijeljena u tri cjeline počela je participativnom rekreacijom prizora iz filma na savskom nasipu, nakon čega su nas izvođači energičnim jurišem uveli u pogon Jedinstvo, u kojem smo pratili fragmentiranu rekreaciju suđenja u kojem je mladi Žilnik, inače pravnik, sam zastupao i sebe i svoju produkcijsku kuću.
U sudskoj raspravi neusporedivo iznad razine na kakvoj se danas vode ideološke bitke o našim filmovima, čuo se eho studentskih prosvjeda ‘68, ali u kontekstu nove studentske pobune, novih premlaćivanja, montiranih procesa i cenzure u Srbiji danas. Taj cerebralni i na trenutke duhoviti dio potom se prelio u treći, izvedbeno-eksperimentalni, koji je u testiranju osobnih i umjetničkih granica, rekreiranju nasilja i propitivanju mogućnosti pristanka u gledateljima uspio izazvati određenu nelagodu, ali ostaje dojam da bi čišći i kompaktniji kraj za ovu izvedbu napravio više.
Kako god, divno je bilo u Zagrebu slušati neke nove glasove i vidjeti neke mlade, svježe poglede na dio povijesti koji nas je kulturno odredio, a koji se kao u lošoj fotokopiraonici u svakoj svojoj iteraciji sve vulgarnije ponavlja. I zato hvala Antisezoni, hvala neumornim umjetnicima i vidimo se opet.
Otvori KEKS Pay
