U Rijeci je sinoć, 25. rujna, na pozornici HNK Ivana pl. Zajca izvedena prva premijera u novoj kazališnoj sezoni: “Idiot” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog u adaptaciji Ivora Martinića i režiji Janusza Kice.
Glavnu ulogu kneza Miškina tumači Deni Sanković. Nastasju Filipovnu i Aglaju igraju Aleksandra Stojaković Olenjuk i Nika Grbelja, a Rogožina Petar Baljak. U ostalim ulogama nastupaju Romina Tonković, Ana Marija Brđanović, Jelena Lopatić, Damir Orlić, Tarik Žižak,
Edi Ćelić i Mario Jovev. Scenograf je Branko Hojnik, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić. Atraktivnosti predstave pridonosi i glazba Tamare Obrovac. Nakon večerašnje premijere i sutrašnje prve reprize, “Idiot” se još igra 29. rujna te 6. i 12. listopada.
Uoči premijere razgovarali smo s mladim glumcem Denijem Sankovićem o Miškinu kao njegovom novom velikom umjetničkom izazovu. Sanković je nakon završetka studija glume 2018. u riječkoj klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, kao nezavisni umjetnik nastupao na brojnim domaćim i inozemnim scenama, a od 2021. član je ansambla Hrvatske drame riječkog HNK-a.
U jednom intervjuu kažete da ste se već čitajući roman sprijateljili s Miškinom, prepoznali u njemu velikim dijelom čovjeka kakav biste i sami željeli biti. Što je novo u vaš odnos s likom unijela adaptacija Ivora Martinića? Možda neka pitanja, sumnje?
Kad sam čitao roman, vrlo brzo sam se sprijateljio s Miškinom i prepoznao u njemu nešto čemu i sam težim. U romanu imam osjećaj da Miškina mogu dugo promatrati, ulaziti u njegove misli, dok ga Martinić dovodi u vrlo konkretan prostor odnosa i situacija. Odjednom više nije samo pitanje „kakav bih čovjek želio biti“, nego i „koliko bih stvarno mogao izdržati kada bih pokušao tako živjeti“. Mislim da mi je adaptacija i rad na predstavi otvorila upravo to pitanje. Je li dovoljno biti dobar ako ne razumiješ posljedice vlastite dobrote? Miškin nije naivan u smislu da ne vidi ljude. Upravo suprotno, on ih vidi možda i predobro. Ali pitanje je može li čovjek koji toliko suosjeća sa svima pronaći granicu između pomaganja drugome i gubljenja samoga sebe. I može li društvo kojemu Miškin služi kao ogledalo izdržati suočavanje sa samima sobom? I zašto ne može? I tu mi je postao bliži, ali možda i bolniji. Više ga ne gledam samo kao ideal kojem bih želio biti bliže, nego kao čovjeka koji plaća cijenu toga što ne razumije živjeti po pravilima koja su mu nametnuta.
U komadu Miškin kaže da želi vidjeti „je li istina da je cijeli taj viši sloj ruskoga društva danas uzaludan, da je proživio svoje, da u njemu više nije preostalo ni trunke istinskoga života i da je sposoban tek umrijeti“. Što je za Miškina „istinski život“ i koliko ga ima danas među onima na vrhu društva ne samo u Rusiji nego i u svijetu?
Mislim da je za Miškina istinski život onaj u kojem čovjek nije odvojen od drugog čovjeka. Život u kojem ne gledamo stalno što ćemo dobiti, koliko vrijedimo, što ćemo posjedovati, kakav status imamo i kako nas drugi vide, nego možemo li stvarno vidjeti čovjeka preko puta sebe. Zato mi je zanimljiva ta rečenica o višem sloju društva. Ne bih je vezao samo uz Rusiju ili samo uz ljude koji su formalno na vrhu. Kroz Martinićevu adaptaciju zapravo govorimo o jednom načinu života koji se može dogoditi bilo kome od nas. Možeš imati novac, moć, status, uspjeh, a istovremeno izgubiti kontakt sa samim životom. I danas vidimo kako je živjeti kroz sliku o sebi, kroz uspjeh, kroz ono što posjedujemo i kako nas drugi doživljavaju. Miškin se tome opire jer njemu čovjek nije sredstvo. Čovjek mu je uvijek čovjek. Zato bih rekao da „istinski život“ nije nužno neki veliki filozofski odgovor, već jednostavno ono najvrijednije, biti stvarno prisutan za drugoga. Čuti ga. Vidjeti ga. Vidjeti čovjeka, prirodu, stablo. Cijeniti, brinuti i ne tražiti odmah nešto zauzvrat. A koliko toga ima među ljudima na vrhu društva? Ne bih se usudio govoriti o tome kao o jednoj skupini ljudi. Mislim da svatko od nas, bez obzira na poziciju, ima mogućnost izgubiti taj kontakt sa sobom i drugima. I jednako tako ga ima mogućnost ponovno pronaći.
Kako vi vidite i igrate finale predstave: kao definitivni slom čovjeka koji je pokušao činiti dobro ili kao trenutak u kojem preispituje samog sebe i vlastiti dio odgovornosti?
Ne doživljavam finale kao jednostavan slom čovjeka koji je pokušao činiti dobro. Da ga tako igram, mislim da bih zapravo izdao Miškina. Jer onda bi zaključak bio: „Pokušao si biti dobar i zato si stradao, dakle dobrota ne funkcionira.“ U finalu postoji slom, naravno. Miškin više ne može nastaviti na isti način. Ali mene puno više zanima ono što se događa neposredno prije tog sloma, trenutak u kojem čovjek počinje preispitivati sebe, svoje postupke i vlastitu odgovornost. Jer Miškin nije bez odgovornosti samo zato što ima dobre namjere. To mi je možda jedna od najvažnijih stvari koje sam kroz rad na predstavi počeo razumijevati. Dobrota ne oslobađa čovjeka odgovornosti. Možeš imati najbolje namjere, a ipak nekoga povrijediti. Možeš nekoga toliko željeti spasiti da mu zapravo oduzmeš mogućnost da sam odluči što želi sa svojim životom. Zato finale za mene nije odgovor nego otvorena rana. Miškin se raspada, ali pitanje ostaje: je li problem bio u njegovoj dobroti ili u tome što smo mi kao ljudi nesposobni živjeti s takvom vrstom dobrote?
Je li oduvijek i zauvijek svijet takav da je idiot onaj koji želi činiti samo dobro?
Ne znam je li svijet oduvijek i zauvijek takav. Volio bih vjerovati da nije. Mislim da bi bilo opasno prihvatiti da je cinizam naprosto prirodno stanje čovjeka i da je dobrota osuđena na propast. Ali mislim da je danas dobrota postala zahtjevna. Ne zato što je dobrota sama po sebi slabost, ona je snaga koja traži od čovjeka da se odrekne dijela vlastitog interesa, a tu stoji ljudski ego, koji zna biti jako opasan. Mi smo navikli na neku vrstu razmjene: ja tebi nešto, ti meni nešto. Čak i u odnosima često nesvjesno računamo što dobivamo. Miškin to potpuno poremeti. On može nekome dati nešto bez očekivanja da mu se to vrati. I zato ga drugi ljudi doživljavaju kao idiota. Ali možda je pravo pitanje: tko je tu zapravo idiot? Onaj koji ne razumije pravila igre ili društvo koje je toliko naviklo na igru da više ne prepoznaje čovjeka koji je ne razumije igrati, a koji nosi vrijednosti koje bi ih mogle spasiti.
Čuveno je mjesto u kojem Dostojevski opisuje potresenost koju je i sam doživio pred Holbeinovom slikom mrtvoga Krista kroz lik Ipolita koji kaže: “Mora da su ti ljudi koji su okruživali mrtvaca osjetili strašnu tugu i preneraženost koja im je u jednom potezu uništila sve nade i sva vjerovanja”; Djeluje li na vas slično suživot s Miškinom? Ostaje li nam na kraju komada barem mali tračak nade i mogućnosti vjerovanja u dobro?
Mislim da je možda najteže u Miškinu upravo to što s njim ne možeš ostati samo promatrač. Ako ga stvarno pustiš blizu, onda počneš preispitivati vlastiti odnos prema ljudima, svijetu, prirodi, postojanju…Holbeinova slika u romanu je strašna upravo zato što oduzima mogućnost da smrt uljepšamo. Miškin pred njom osjeća užas jer se sudara s nečim što je konačno i neporecivo. I mislim da predstava radi nešto slično. Ne daje ti puno prostora da pobjegneš od pitanja što se događa s čovjekom kada izgubi vjeru u mogućnost dobra. Ali meni na kraju ipak ostaje tračak nade. Ne zato što Miškin pobijedi. On zapravo ne pobjeđuje. I ne zato što tragedija nestaje. Ne nestaje. Nego zato što činjenica da nas Miškin još uvijek toliko uznemiruje znači da nam nije svejedno. Da nam je potpuno svejedno za dobrotu, empatiju, ljubav, tuđu patnju, onda bi on bio samo jedan čudan lik iz romana. A nije. Mi ga i danas čitamo, igramo, razgovaramo o njemu i pitamo se što s njim nije u redu i što nije u redu s nama. Mislim da je takvim tragičnim krajem Dostojevski htio reći ne samo da dobrota nije dovoljna, nego da o njoj trebamo brinuti. A to sami moramo pronaći. I možda je upravo to taj mali tračak nade i mogućnost vjerovanja u dobro srce.
Otvori KEKS Pay
