Leo Rafolt redoviti je profesor na Odsjeku za kazališnu umjetnost Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta u Osijeku. Ovih će mu dana MeandarMedija objaviti knjigu “Virus in fabula”, potaknutu pandemijom koronavirusa, a prije nekoliko dana u Osijeku je predstavio knjigu “Tijelo kao glagol: japanski budo, transkulturalne tehnike i trening za izvedbu”.
Otkuda sada “Virus in fabula”?
– Knjigu „Tijelo kao glagol“ pisao sam jako dugo. Ona je nastala na sjecištu mojih interesa za modele psihofizičkog treninga glumca i za kazališni transkulturalizam. Nastojao sam približiti jedan aspekt klasičnih azijskih somatskih umijeća zapadnom čitatelju, ulazeći u više nego plodonosan dijalog s različitim okcidentalnim modelima mišljenja o tijelu, od somatike, fenomenologije percepcije, izvedbenih studija, sve do neuroznanosti. Knjiga „Virus in fabula“, naprotiv, imala je posve drugu sudbinu. Ona je nastala kao neki oblik povlačenja, spisateljske askeze tijekom restrikcija, povlačenja u sebe, u vlastite teorijske i filozofske kapacitete, ne toliko da bi se sagledao neki pandemijski kontekst ove krize, nego, ponajprije, kako bi se pokušali iščitati oblici proizvodnje straha i biopolitičke determinante takve globalne „kriznosti“. U jednom od poglavlja raspravljam o organskoj različitosti između izolacije i povlačenja, prije svega u svjetlu neprestanih socijalnih imperativa kako bi se „vrijeme u koroni“ moralo iskoristiti za nešto tobože važno, a zapravo produktivno. U vrijeme pisanja stalno me opsjedao bauk produktivnosti. Nešto moram napraviti. Dovršiti članak. U doglednom roku dovršiti knjigu, predati rukopis. Ali ubrzo sam shvatio da tog roka zapravo nema, on je imaginaran poput obrisa ove kriznosti. Vrijeme koje je trebalo biti za sebe, u nekom smislu posvećeno vrijeme, krajnje egoistično, s vremenom je pak postajalo sve više ustajalo. Kao voda, koja počinje smrdjeti, jer dugo stoji na jednom mjestu. S vremenom mi je postalo posve jasno da je vrijeme koje imam na raspolaganju moj zatočenik, a ne obrnuto. Ali nikako da to pretvorim u svoju korist. Htio sam se predati neradu. Izaći iz te tiranije činjenja, koja mi inače nije strana, ali mi je u ovim uvjetima izgledala kao prebanalan oblik samopomoći. U knjizi stoga i posežem za analizom Agambenova pojma mesijanizma, primjenjujući ga na koronakrizu i naposljetku ustvrđujući da se paradoks slobodnog vremena u nekoj vrsti izolacije nalazi u konceptu koji nazivam vrijeme bez sebe, odnosno, paradoksalno, vrijeme sa suviškom sebe. Subjekti koronakrize ne žive s viškom vremena, izolirani od svakodnevice, nego s viškom sebe u trenutku koji ih primorava da vrijeme percipiraju na drukčiji način – kaže Rafolt.
U najnovijoj knjizi često spominje Slavoja Žižeka, koji je još u travnju uspio objaviti knjigu o koroni. A koliko je znanstvenicima riskantno pisati o fenomenu koji tek sada hvata zalet?
Žižek promašio kao i svi
– Žižekovoj knjizi o koroni pristupam s nekom dozom simpatije. On je filozof koji se nikad nije libio promptno reagirati pa makar i promašio. U svojoj knjizi, čini mi se, ipak se raskrinkao kao vrlo naivan čitatelj biopolitičke priče koja stoji iza korone, forsirajući gotovo utopijsku viziju Europe kao jedinstvenog „broda“ i prijeke potrebe za nekom globalnom solidarnosti. Kineski Julian Assange bio je prijeko potreban da raskrinka zataškavanje virusa u Kini, zataškavanje iza kojeg stoji službeni javnozdravstveni sustav, no to nipošto nije dobro oprimjerenje „komunizma“ o kojem Žižek govori. Univerzalni stav o transnacionalnoj raspodjeli odgovornosti simpatičan mi je, ali kao teza, jedino u sferi teorijske refleksije. S tim utopijskim stavom mogao bih se pak složiti jedino kad ne bi postojala pitanja poput onog – o tobožnjoj nacionalnosti nultog pacijenta. Ili onog radikalnijeg, o namjernom ili slučajnom puštanju virusa iz nekog od kineskih laboratorija. Dosjetke koje se pojavljuju ovih dana – poput one prema kojoj je COVID-19 prva kvalitetna stvar made in China do one prema kojoj je posve logično da Bill Gates radi na tom novom cjepivu, jer proizvodi (računalne) viruse desetljećima – uistinu funkcioniraju, u frojdovskom smislu, kao vrsta katarze za potisnutu negativnu energiju. COVID-19 na površinu je izvukao gotovo sve fobije demokratskih društava, sve njihove najmračnije strahove, ali i njihove potencijalne inklinacije, prema mentalnom zdravlju pojedinca s jedne strane ili prema autokraciji s druge. Teorijsko uobličavanje tako recentnog i dinamičkog fenomena – barem sam ja to pokušao – uzima sebi za pravo upozoriti upravo na njegovu kontingentnost, i to ne samo u sferi biopolitike nego, štoviše, i u sferi „tvrde“ znanosti. Iako se sa Žižekovim tezama u načelu ne slažem, mislim da on nije promašio ništa više negoli većina znanstvenika, virologa i epidemiologa, u istom tom razdoblju – odgovara Rafolt.
A kakva je po njemu relacija između virusa i heštega kojom se bavi u cijelom poglavlju knjige?
– Fenomen heštega i virusa nastojao sam korelirati u prvom poglavlju knjige ponajviše iz dva razloga. Prvo, zato što se svijet danas oblikuje na „obroncima“ informacija, onkraj binarizma istine i laži, pa tako mediji nastoje prisvojiti ono što smo nekoć nazivali viješću. Posve je legitimno pitanje bismo li prije pola stoljeća na isti način „medijski popratili“ pojavu takvog virusa. Informacija je danas postala virus. Virus je postao informacija. Thomas Hylland Eriksen ustvrdio je da se u počecima informacijskog doba činilo da će potreba za radom biti daleka prošlost, a svi će podaci biti dostupni, na jednom mjestu, što će pristupe znanju učiniti mnogo lakšima. Dakako, to je bila jedna od najvećih zabluda sad već prošlog stoljeća, koja je s uma smetnula, čini se, prvo kontingentnu narav same informacije ili same semantičke veze između informacije i njezina mogućeg tumačenja i, s druge strane, nemogućnost selekcije koja se pritom neminovno otvara. Možda je moj problem što puno čitam, ili što čitam sve, no doista mi se teško bilo probijati kroz poplavu paradoksalnih informacija o tom virusu, o njegovoj virulentnosti, mutacijama, načinu širenja, konačno i o mogućnostima njegova suzbijanja i tobože preciznim statističkim predviđanjima njegova nestanka. Već mi je zarana postalo smiješno kako su se mediji hranili tim paradoksima pa sam se odlučio za svojevrsni privatni projekt na društvenim mrežama. Dijelit ću samo pozitivne ili optimistične projekcije. Neki su to prepoznali. Iz dana u dan činilo mi se kao da probavljam silinu informacija za nekog drugog, kao da žvačem i preživam hranu za neku drugu svijest, koja će me nakon tog opetovano upozoravati da sam suviše selektivan, da ne vjerujem lažnim vijestima, da ništa više neće biti kao prije. Ta osobita vrsta znakovnog i semantičkog ulančavanja koju sam u knjizi nazvao hešteg semioza gotovo da me tjerala na neki fagijski proces, koji sam onda morao kanalizirati pisanjem. To jedino znam – kaže Rafolt.
A zašto je baš COVID-19 uspio zaustaviti gotovo cijeli svijet, iako je virusa bilo i prije njegove pojave, a bit će ih, valjda, i poslije?
– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Mislim da na to nije još odgovorila ni struka. U trenutku kad razgovaramo ponavlja se scenarij od prije nekoliko mjeseci, ali strategija borbe protiv tog virusa radikalno je drukčija. To ne znači da se virus promijenio, da je oslabio, iako i tu ima prijepora. Ali zasigurno se promijenio kontekst. U knjizi inzistiram da je na djelu jedna osobita semioza, nipošto zavjera nekog inženjeringa ili podvala velesila. Prije nekoliko desetljeća ovakva bi „situacija“ ostala samo jedan znak, nipošto se ne bi u toj mjeri razvila, metastazirala kodove svojeg širenja. Hešteg je svijet sam po sebi. Ne trebaju mu pritom drugi svjetovi. Čini se kao da podriva samu narav jezičnog znaka. Bojim se da informacija, nipošto prvi put u povijesti, u ovom slučaju ide pomalo i protiv čovjeka – misli Rafolt koji je u knjizi zaključio da je projekt zapadnoeuropskog prosvjetiteljskog racionalizma propao. A što slijedi nakon njega?
– Projekt zapadnoeuropskog racionalizma već je dugo na izdisaju. Ne treba to shvatiti kao neku skepsu prema znanosti. To nipošto. Radije bih inzistirao na nekom integrativnijem pristupu čovjeku i znanju. Peter Sloterdijk u nekim od svojih najvažnijih knjiga nastoji ispričati priču o „zamračenjima“ naše racionalne prošlosti. Mi stalno živimo u nekom stanju kriznosti. Kamo idemo? Kamo želimo ići? Potreba za nekom mnogo kontemplativnijom budućnošću možda je doista reakcija na propali projekt zapadnoeuropskog prosvjetiteljskog racionalizma. Iako su ljudi stoljećima eksperimentirali s novim oblicima života, relativno su kasno shvatili da egzistiraju ponajviše u simboličkim imunološkim sustavima. Sloterdijk to naziva vlastitim ritualnim školjkama. Po izlasku iz ovog našeg, bilo dobrovoljnog bilo prisilnog koronapovlačenja, čini mi se, svijet se neće uvelike promijeniti. Opet će propustiti tu priliku, što ipak ne znači da ne postoji mogućnost osobnog razvoja. Vrijeme za sebe, u sferi globalnog lockdowna, postojalo je negdje između intimne askeze i stvarnog lokota, kojim je kineska policija zaključavala vrata zaraženih s vanjske strane, u Wuhanu, tijekom karantene. Zastrašujuća je ta činjenica supostojanja obiju mogućnosti, na istoj razini iskustva – objašnjava Rafolt, kojeg pitamo je li COVID-19, koji je “smrznuo” globalizaciju, najavio i njenu smrt?
– Mislim da je korona samo podcrtala potrebu za redefiniranjem globalizacije na nekim novim temeljima. Globalizacijska paradigma u nekoliko se već navrata sudarila s dotrajalim strukturama kao što su nacije-države. Zatvaranje granica, začudni koridori financijske ili pak humanitarne pomoći i sl., dobri su primjeri rasapa globalne solidarnosti koju Žižek zaziva. Onaj isti politički subjekt koji „na usta stožera“ govori da ostajući doma štitimo druge, a kojem najčešće ne vjerujemo, odavna je izgubio svoj kredibilitet, kako u užem nacionalnom tako i u globalnom smislu. Čak je i Svjetska zdravstvena organizacija, kako mnogi izvori kažu, duboko kompromitirana institucija, ne samo protekcijom država koje ju financiraju i održavaju na životu i podilaženjem farmaceutskim lobijima nego i stereotipnim, gotovo slijepim preuzimanjem političkih smjernica tobože velikih država i ekonomskih giganata – odgovara Rafolt, koji se aktivno bavi tradicionalnim japanskim vještinama.
Nisam se zaključao
A boji li se ovog virusa?
– Virusa se bojim jedino u smislu da bih ga mogao prenijeti nekoj rizičnoj skupini. Ali nisam jedan od onih koji se zaključava, ponajprije zbog toga što smo se s tom nejasnom egzistencijom, na granici živog i neživog, navikli živjeti već tisućljećima. Od mlađe, nerizične populacije sad se traži da se solidarizira sa starijima. To mi je zanimljiv fenomen, o kojem također pišem u knjizi – kaže Rafolt, koji je svojedobno predavao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a onda ga napustio i otišao u Osijek.
– Nisam se preselio u Osijek. Živim u jednom mjestu pokraj Zagreba, na selu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao sam teatrološke i dramatološke kolegije, svjetsku književnost i stariju književnost, oko petnaest godina. Tražio sam neku kreativniju sredinu i pronašao je na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, gdje predajem izvedbene studije, transkulturalizam, somatske prakse i sl. Mislim da je ta Akademija oaza u domaćem akademskom miljeu, ponajprije zbog inovativnih i interdisciplinarnih studijskih programa, kako znanstvenih tako i umjetničkih, koji ruše tobože čvrste barijere između teorije i prakse.
