Koliko god čudna bila procesija lijesa Miše Kovača – mada ima nekoliko sličnih primjera u svijetu posljednjih godina pa se ne treba zgražati – moram priznati da mi se svidjela ova “beatifikacija” domaćih rock-pjevača i estradnih zvijezda, od Bare do Miše. Riječ je o ljudima koji su, najblaže rečeno, imali provokativan životni stil. Još ako to donese dodatne moći okupljenima, tim bolje. Dobro, Mišo je dobio Dan sućuti, a Bare nije, ali to je ta razlika između širokopojasne estrade i rock-scene. Koji je zaključak? Ljudi “na tabletama” počeli su dobivati službene zahvalnice kod nas i to je dobro – bolje slaviti njih nego političare. Barem smo se donekle oslobodili diskriminacije “čudnih”, jer povijest umjetnosti oduvijek pamti neprilagođene skladatelje, slikare, kipare i druge umjetnike problematičnog životnog stila. Danas su oni postali dio konzervativne građanske kulture, pa publika u štiklama i kravatama pohodi Lisinski, često i ne znajući kakve su skandale ti skladatelji nekoć izazivali i kako su zapravo živjeli.
Tako da ima pomaka, sve nekonvencionalno je dobrodošlo. A pogotovo da ljudi na Poljudu slave čovjeka koji je 80-ih micao slike Alojzija Stepinca i Ante Pavelića iz dvorana u Kanadi u kojima je nastupao, govoreći da bi to napravio i Tito, za kojim su isto plakali na Poljudu. Tako da se povijest opet ponavlja, doduše u svojevrsnom paradoksu, ali možda i to “prijeđe” na njih, mada čisto sumnjam.
No postoje i razlike među njima, ma koliko se pjevanje pjesama Majki iz Novog Zagreba, s Barina ispraćaja, ponovilo u Šibeniku kod katedrale. Mišo je, doduše, “šibenski”, ali je, kako je u televizijskoj emisiji Večernjeg.hr u kojoj smo sudjelovali dobro primijetio kolega Ivan Živković Žika, mnogo više postao simbol Splita i Hajduka nego grada iz kojeg je potekao. Šibenik je, pak, u Arsenu Dediću dobio neprikosnovenog kralja, čovjeka po kojem ga svi prepoznaju. A zanimljivo je da su obojica odrasla u istoj ulici, zajedno s Vicom Vukovom. Razlike među njima vidjele su se i prije pedeset godina i danas, a i nedavno. Na stranu što je Arsenova majka Veronika sinu u šezdesetim godinama govorila da bi trebao biti “kao Mišo”, jer on je već tada bio puno popularniji od suptilnog Arsena, koji je započeo karijeru najvažnijeg kantautora kod nas. No bez obzira na zasluge, svečani ispraćaji dočekali su Olivera i Mišu, dok su mnogi drugi koji su ih itekako zaslužili, Arsen Dedić, Boško Petrović, Jimmy Stanić itd., ostali bez njih.
Koliko god se činili nespojivima, bilo je sličnosti između Bare i Miše, a pogotovo u načinu na koji se publika opraštala od njih, pjevajući Barine pjesme kao i one koje su za Mišu Kovača napisali drugi. Bare je bio i autor svoje pjesmarice, a Mišo interpret. Jednom prilikom, kad su se susreli za vrijeme snimanja dokumentarca “Bure Bareta” Roberta Bubala, fino su se družili i iskazali poštovanje jedan drugome, mada to mnogim neznalicama kod nas izgleda nezamislivo.
Bilo je još razlika među njima, prije svega u onome što je Miši bilo dozvoljeno, ili opravdavano, a Bari nije. Ali to je opet razlika između domoljubne estrade i oporbenog rocka. Tijekom dodjele Porina 2012. u riječkoj dvorani Zamet, povod za usporedbu bio je nastup Miše Kovača i Majki. U nekim su detaljima Barina i Kovačeva životna priča imale sličan površinski prizvuk ekscesa i tragedije, no srećom, bitno su se razlikovale po vrijednosnom, moralnom i glazbenom kontekstu, kao i po pouci koju nose. Za razliku od Bare, koji je te godine disciplinirano preuzeo šest Porina od ukupno 11 nominacija, Mišo je, odjeven u tamne tonove, došao primiti nagradu za životno djelo. Nakon kraćeg, neformalnog razgovora otpjevao je svoj zaštitni znak, pjesmu “Noćas ću zemlji ko materi reći”, a potom samoinicijativno nastavio govoriti u mikrofon. Televizijski prijenos ubrzo je prekinut reklamnim blokom, kojim je Mišo praktički “pokriven” i izbrisan iz programa.
To što je tada govorio otprilike bi se moglo sažeti da je, sam za sebe naravno, rekao da je najveći, najbolji, zapravo jedini. Ili je to bio nekada? Mnogi su me poslije pitali zašto, kvragu, nije samo preuzeo nagradu i izbjegao ostatak. Uostalom, staloženi Stjepan Mihaljinec za sličnu je nagradu samo nekoliko minuta ranije skromno izjavio dvije rečenice, zahvalio svima i sišao s pozornice, a imao je što reći, pa i o Miši s početka sedamdesetih kad su surađivali.
Ono što je Mišo tada pokazao na pozornici kod mnogih je izazvalo nelagodu. Podsjetilo me to na nastup Amy Winehouse u Beogradu ili na Barin solo nastup u zagrebačkoj Vidri prije mnogo godina. Toga su ga poslijepodneva napustili Plaćenici, no on je ipak izašao na pozornicu, samo sa saksofonistom Markom Križanom, i održao svoj najgori nastup u karijeri. No Bare se i u tom pogledu poboljšavao, a Mišo Kovač baš i nije.
Da je slučajno Goran Bare izveo takav show na pozornici, dežurni dušobrižnici i mediji ne bi ga milovali izrazima “legenda”, nego bi se dohvatili priče o besprizornom i opasnom rokeru, idolu mladih koji to nikako ne bi smio biti. No Bare i Majke otprašili su svoje o teškim bojama i začepili usta svima koji su jedva čekali da se dogodi neki cirkus. Pribran čovjek mora se zapitati kako nastaje ta razlika u percepciji. Kad je Bare napravio nešto slično, sav žuti i mutni tisak zdušno je pisao o tome, a kad je Mišo složio isti program, narod plješće, ustaje sa stolaca.
Ponovimo gradivo; kad je Mišo u zrelim godinama napravio ono što je Bare radio u mladim danima, zateturao i ispod svake profesionalne razine otpjevao nešto nerazgovijetno, pa još prozborio nekoliko nesuvislih rečenica, dvorana i dvorani ustali su na noge (iako ne iz prve, trebalo ih je malo nagovarati), a uslijedio je i isforsirani igrokaz s ovacijama. U tome je, eto, bila moć Miše Kovača koji je mogao napraviti što hoće, a da mu to nitko nije zamjerio. To je, naravno, još uvijek ta razlika između estrade i rock-scene, između posvemašnje “lakirovke” i dodvoravanja i stvarnog života.
Otvori KEKS Pay
