Kad urone u "Baladu o sretnoj osobi" (V.B.Z., 2026.), aktualni roman Zorana Ferića, poznavatelje njegove poetike na novoj čitateljskoj dionici od četiri stotine stranica obuzet će muljav osjećaj, naposljetku i jasno definirana nelagoda. Iako je u pitanju proza bez formalnih zamjerki, pisana sigurnom rukom i s čvrstom autorskom vizijom, na kakvu smo, uostalom, navikli kod osebujnog i cijenjenog književnika, onaj tko je familijaran s njegovim opusom, pozamašnim i dosad iznimno prepoznatljivim, zamijetit će da se taj specifičan autorski glas ovdje jedva čuje. Ferićeva prezentnost odjednom je dokinuta, reskost izraza i iskaza kao vatirana, razmekšana, utopljena. Moglo bi se pomisliti da je u pitanju povlačenje koje dolazi s godinama, no autor rođen 1961. još je daleko, barem kronološki, od perioda neumitnog stvaralačkog umirovljenja.
Poznavatelji kulturne scene i njezinih sumračnih zakutaka to će utišavanje vjerojatno odmah povezati s progonima kojima je Ferić 2023. bio izložen na društvenim mrežama i portalima, nakon čega su uslijedile reperkusije koje bi se mogle izjednačiti s kanceliranjem, barem u pokušaju, o kakvom smo dotad tek čitali da se događa drugdje. Književnik koji je u tri desetljeća kontinuiranog djelovanja izgradio stamenu bibliografiju, a čije je kvalitativne dosege uz kritiku pečatirala i publika, angažiran usto i u zajednici kao benevolentan pedagoški i kulturni djelatnik, našao se tada uhvaćen u maticu tragikomedije zabune, prozvan akutno zbog nes(p)retne reakcije i izbora riječi na jednoj nemušto organiziranoj ili, točnije, nedovoljno promišljenoj dvostrukoj književnoj promociji, a onda na tom valu napadan i šire, zbog praktički svega što je dotad radio i bio. Čini se pritom da su njegova evidentna nesvjesnost oštrine razorne elipse koja ga je zahvatila i njegovo nesnalaženje u jednoj izoliranoj prigodi koja se razgorjela u višemjesečni košmar samo pridonijeli harangi.
Dok su kritike dolijetale s oboda konzervativnog miljea, kad se svojevremeno iskazivala zabrinutost da njegove knjige na lektirnim popisima kvare djecu, mogle su se kao slabo argumentirane, pa i apsurdne, još i zanemariti, no udar koji je stigao od kolega iz dijela, nazovimo ih tako, progresivnih intelektualnih krugova bio je za Ferića evidentno šokantniji, a za nas promatrače s kakvim-takvim uvidom u dinamiku i mehanizme kulturnog polja društveno alarmantniji. Nova je knjiga odnedavno tu. Svojevrsna poraženost koju je ovaj autor u tom razdoblju morao osjećati nije, srećom, rezultirala trajnijom blokadom, no nešto ipak nije sasvim kako treba. Dogodilo se da je i unutarknjiževno stao preispitivati svoj dosadašnji rad, čime je predmetni roman učinio terenom možda ne za autoflagelacijski čin, ali svakako za autoreferencijalno "štipanje". U tekstu je taj specifični oblik nesigurnosti zbog vlastite navodne društveno-književne problematičnosti toliko prisutan, pogotovo implicitno, da mjestimice remeti protok i porobljava, neutralizira priču. Da je u pitanju knjiga s nekim drugim potpisom, rekli bismo: u redu je, nedostaje tek malko šuga, osobenosti, nekog pomaka po kojem bi se razlikovala od niza drugih visoko pismenih, dobro strukturiranih, no tek solidnih štiva za jednokratno pročitavanje. Zanimljivo, kad bismo u kakvoj igri bili u prilici ispremiješati imena autora i naslova na koricama omiljenih domaćih knjiga novijeg datuma, ne bi tu podvalu sa zamjenom autorstva možda nitko od čitatelja ni primijetio jer mnogi od viđenijih spisateljica/pisaca pišu ukalupljeno i jedni drugima nalik, a brojni su među njima k tome proizišli iz radionica koje kao da književnim aspirantima nude ready made koncepte umjesto poticaja na razvijanje autentičnog rukopisa.
Ferićeva nova knjiga mogla bi se, nikako u cjelini, ali u pojedinim segmentima, pribrojiti gore spomenutoj mainstream kategoriji, što je u potpunom neskladu s njegovim prethodnim ostvarenjima. Naprosto je glazirana, kao premazana koncentratom popularnim u beauty industriji kojim se postiže face glaze efekt, staklasta glatkoća kože koja, tako tretirana, podsjeća na "lak" ušećerenih jabuka na božićnim sajmovima. U književnosti, na filmu, najuzbudljiviji je, dakako, moment kad takva glazura cikne. E pa Ferić je oduvijek nastupao kao zaigran i drzak kritičar, izrugivač čak, malograđanskih matrica; njegov je narator uz đavolje tugaljiv osmijeh bez ustezanja rastvarao trulež ispod zagrebačke štirke ili pak tabletića u otočkim kućama, pokušavajući se tako nositi s konvencijama i patrijarhatom, s krhkošću života pred smrću i, još gore, pred psihofizičkim propadanjem. Jedan profesor filma svojevremeno je rekao da to što ne vidimo lice Hitchcockove plavuše nakon što se na nju obruše ptice djeluje pogubnije nego da nas se posjelo pred naturalistički prikaz posljedica. Ferić se, otkako ga poznajemo, vrlo eksplicitno poigravao jezovitim i morbidnim, koristio se posve slobodno našim tjeskobama, inhibicijama, očajanjima, a radio je to s mnogo duha, zaogrćući svoje bizarne anegdote dobrim crnim humorom. Upravo umjetnost pruža priliku za simulaciju, u kontroliranim uvjetima, zbivanja i čuvstava s kojima se inače nismo kadri nositi, priliku, dakle, da svijetu koji nas napada, koji nam izmiče, izvrnemo utrobu, da se suočimo s tim strahotnim sadržajem i u njega uz nešto instantnog gađenja, ali bez trajnih posljedica zagnjurimo. Sve to kako bismo se otresli straha i srama, kako bismo, koliko je moguće, unaprijed proradili i uobičajili razne varijetete nelagode i nesreće, pa se kroz užas, konačno katarzu, izborili sa stvarnošću. Zato valjda i volimo horore.
Upućeniji ili zahtjevniji čitatelj sapliće se, dakle, u "Baladi o sretnoj osobi" o autorovo pomalo čak mazohistički tendenciozno upućivanje na pojedine politički nekorektne točke u njegovim vlastitim knjigama, koje je pisao u neko relaksiranije doba. Sapliće se o autocitiranje onoga po čemu je ne samo u ovdašnjim okvirima čuven nego i ravan književnim imenima izvan regionalnog kruga, lišen svega provincijalnog i kompleksaškog čime su skloni odisati tekstovi iz malih književnosti jer, ma koliko pretjerano ili čak uvredljivo nešto zvučalo, bilo je sjajno, doista sjajno napisano. Taj čitatelj kroz obiman, ponegdje suviše razvučen, pa i aritmičan roman klizit će lako jer Ferićevoj rečenici nema mane, ali ipak s golemim upitnikom: je li nužno da se književni tekst kao nominalno nepovredivi prostor slobode tek tako žrtvuje, makar i samo u detaljima, tek tako svede na mjesto pokajanja?
Najviše žalosti što je roman poprilično obestrašćen, kao očišćen od humora, groteske, imaginacijskih salta, suprotno ranijim prozama koje su uistinu figurirale kao ultimativno mjesto začudnosti i ludizma. Kao da mu je isječen neki od vitalnih organa pa sve zašiveno da se praznine i spojevi ne primijete, premda se, naravno, osjećaju. Vjerujem da bi se čitatelj lakše pomirio s informacijom o stvaralačkoj krizi, teže je, međutim, prihvatiti da se jedan u svome djelovanju inače autonoman autor, najednom destabiliziran medijskim prozivkama, iscrpljuje pravdajući, vjerojatno i uzaludno, svoja književna rješenja i fikcionalne konstrukte, a sve u naizmjeničnim kreativnim uzletima i susprezanjima, kao da se nad tipkovnicom u istom paru ruku sukobljavaju moćan pripovjedač i uskogrudni cenzor.
Kao da nije dovoljno što je moguće briljantno književno djelo okljaštreno autorovim uzmicanjem pred potencijalnom novom kanonadom poruge ili bijesa, čitateljskoj smetenosti pri razmišljanju o ovom romanu pridonijela je, u najboljoj namjeri, kritičarka Jagna Pogačnik svojim pogovorom u kojem na tridesetak gustih stranica razlaže autorov rad. Tekst napisan akribično i analitično stručno je utemeljen i u svakom smislu profesionalan, no, rekla bih, suviše opterećujući kao oprema jedne nepretenciozne proze. Sretnije bi bilo da se popratno slovo usredotočilo na najnoviji roman, bez pompozne težnje za obuhvaćanjem cjelokupnog opusa čovjeka koji ne samo da je živ nego još uvijek i veoma aktivan. Osim toga, hiperprotektivan pristup spram autora kao i podrugljivo polemičan ton koji iz teksta sporadično izbija samo perpetuiraju nešto što je poodavno iz raznih uglova raspravljeno, pa valjda do sada i donekle procesuirano.
Ferić u ovom romanu, zađimo nakratko u fabulu, eponimski lik mlade žene sa sindromom Down oblikuje ponešto sladunjavo, postavivši je kao mudricu koju prije svega odlikuje originalan pogled na svijet, otprilike kao što se u tradicionalnom narativu namijenjenom mlađoj publici inzistira na tome da su djeca u svojim postupcima razumnija i naprednija od odraslih. U nastojanju da romantizira stanje tridesetogodišnje Zuzi autor se ispričava zbog jedne prepoznatljivo ferićevske primjedbe iz neke od ranijih proza, koja se ovdje, izvučena iz konteksta, doima grubljom nego u izvornom tekstu. Nadalje, važno mjesto u podjeli zauzima par koji odlikuje znatna dobna razlika, no ovaj put žena je dvije ili čak tri decenije starija od svog mlađahnog partnera, čime se autor autoironijski osvrće na odluke iz prethodnog romana "Dok prelaziš rijeku" (V.B.Z., 2022.), a zapravo se zbog njih ponovno opravdava. U tom smo romanu "izloženi", smatraju neki, sablažnjivom prikazu transgresivne veze dvadesetogodišnje studentice i od nje tridesetak godina starijeg pisca.
U aktualnom romanu Nataša, po zanimanju rehabilitacijska edukatorica, nakon razvoda ljetuje na otoku svog djetinjstva s već odraslim sinom, propalim studentom. Ondje se spletom okolnosti obvezuje da će poslije smrti poznanika preuzeti brigu o njihovoj već odrasloj kćeri s poteškoćama u razvoju. Logično je to i prirodno s obzirom na to da ima ne samo odgovarajuću stručnu spremu i iskustvo nego i senzibilitet te želju za takvim vidom skrbi i odnosa, no dokoni i jalni otočani predbacuju joj da pretendira na djevojčino naslijeđe. Premda se ovdje pomalo pretjerano apostrofira malomišćansko zlo koje kulja iza pritvorenih škura, jedino što zalazi u sferu ekstremnog jest činjenica da su Zuzini roditelji gotovo cio njezin život držali je zatvorenu u kući na rubu grada. Bio bi to potentan hororičan moment da potencijal nije u startu srezan, baš kao što je učinjeno s još jednom složenom, pa i neugodnom situacijom u kojoj se Zuzi nađe, a koja kao da je ad hoc zabašurena prije nego što se itko od čitatelja stigne uznemiriti.
Knjiga je atmosferična i vizualna, a radnja je smještena na Rab, otok autoru blizak koliko i zagrebačka Šalata. Tamošnjim se mentalitetom zaokupljao i u romanima "Smrt djevojčice sa žigicama" (V.B.Z., 2012.) i "Na osami blizu mora" (V.B.Z., 2016.), ali i u nekim pričama iz ranijih zbirki. Filmičnost teksta mogla bi potaknuti novu suradnju Zorana Ferića i Gorana Kulenovića na tragu ekranizacije romana "Smrt djevojčice sa žigicama" (2023.), doduše razmjerno neuspjele jer nije odražavala duh predloška, a nije ni adekvatno komunicirala s gledateljem. Na promociji "Balade o sretnoj osobi" autor govori kako je na romanu radio godinama ili ga bar toliko dugo promišljao, no uvjerena sam da bi to bila drugačija, sigurno i apartnija knjiga da je objavljena ranije, u neka manje "anksiozna" vremena.
Članak koji sam inicijalno zamislila drugačije, u kojem sam se planirala panoramski pozabaviti fenomenom progona književnika jer je takvih slučajeva u suvremenim demokratskim društvima poražavajuće mnogo, na koncu je u cijelosti posvećen zadnjem romanu Zorana Ferića. Dogodilo se to zato što sam, dočitavši ga prije koji dan, još uvijek pod dojmom teksta, parateksta, a ponajviše konteksta; ovaj roman, naime, predstavlja eklatantan primjer vrijedne i samosvojne književnosti u čije su tkivo, unatoč autorovoj racionalizaciji, unatoč ironijskim odmacima, usječene posljedice dugoročne izloženosti mnogostrukim pritiscima, što neizbježno utječe na njegov ustroj i unutarnju dinamiku.
Podsjetimo za kraj na tek neke od recentnijih slučajeva ideoloških i političkih nevolja koje zatječu književnike raznorodnih profila. Ljetos je zlokobno odjeknula vijest o premlaćivanju Vladimira Arsenijevića, srpskog književnika, prevoditelja i urednika, autora kultnog romana "U potpalublju" i programskog direktora književnog festivala Krokodil, a dogodilo se to uoči komemorativnog skupa za žrtve srebreničkog genocida koji se trebao održati u Beogradu. Ove pak jeseni, prije kojeg tjedna, s tržišta u Velikoj Britaniji povučene su knjige razvikane irske spisateljice Sally Rooney kad je prihode od autorskih naknada poželjela proslijediti jednoj propalestinskoj aktivističkoj skupini. Nagrađivanoj bosanskohercegovačkoj autorici Lani Bastašić pak su zbog podrške palestinskim kolegama tijekom uspješnog rezidencijskog boravka u Njemačkoj otkazane mnoge suradnje, a sama je 2024. godine raskinula ugovor s velikom njemačkom izdavačkom kućom zbog njihove šutnje o ratu protiv Gaze. Istaknuta palestinska književnica Adania Shibli našla se u središtu skandala kad je direkcija Frankfurtskog sajma odlučila otkazati dodjelu književne nagrade za njezin roman "Nevažan detalj", preveden i kod nas, iskazujući time solidarnost s Izraelom u jeku eskalacije sukoba između Hamasa i Izraela 2023. godine. I tako dalje. Niz je nepregledan i obeshrabrujući. Dodatno zaprepašćuje da se pisce zastrašuje i ucjenjuje u ovo naše doba poremećenih vrijednosti kad se čini da je čitanje, bar ono dubinsko, passé, a attention span sve oskudniji, kad je knjiga više asesoar koji će začiniti dobru fotku ili outfit nego intrinzična potreba i intelektualna strast.
Otvori KEKS Pay
