Rundek i Ekipa s "Brisanim prostorom" imaju album godine, zapravo, godina, a novi album, sastavljen od dva EP-ja sa ukupno deset pjesama, pokazuje da je pronašao drugu, ili čak treću autorsku mladost. Rundek kao da lebdi iznad čitavog birsanog prostora domaće rock scene, vukući iz prošlosti sve one familjarne zvukove, spajajući ih sa nečim novim i svježim. No, spojio se i s Ekipom, postavom koja ga je pratila na turneji Apocalypso Now 2017., a nakon pa godina druženja i albuma obrada tradicionala "Mura Mura", sada su se sparili kao ruka u rukavicu na autorskom albumu "Brisani prostor", zvuče zaigrano i ambiciozno kao da su na početku karijere, a usput i kao poveznica svih onih trenutaka i stilizacija koje vežete uz prošlost Rundeka. "Brisani prostor" sveobuhvatan je zahvat u Rundekov poznati mikrokozmos osvježen novom Ekipom. Samo mlađi bendovi mogu parirati ovakvom Rundeku i Ekipi, jer većina njegove generacije na albumima se ne može niti približiti takvom kreativnom zamahu. Rundek je ostao neprikosnoveni kralj alternative prepoznat u srednjoj struji od široke publike, bez da je napravio ijedan krivi potez u karijeri ili opusu.

Saša Antić u replikama i prepirkama na albumu "Škrinja" bolji je od Milanovića i Plenkovića, pa nije što je rekao da bi ih volio čuti kako si repliciraju u rimama. Ono na što upozorava Antić albumom "Škrinja" još je ozbiljnije od pandemije, jer ona će proći, a puno ovoga u društvu o čemu piše Antić će ostati. Da je album "Škrinja" objavljen pred dvadesetak godina možda bi bio zabranjen ili cenzuriran. Cenzuriran ne bi bio (samo) radi prostih riječi u nekim pjesmama - najeksplicitnijih u aktualnom singlu "Gang Bang 2020" koji je ludo iskren igrokaz o današnjem stanju uma - nego radi tema kojima se bavi i izravno, opako istinito i duhovito, ali i bolno, komentira situaciju u kojoj smo se našli.

Poput tema iz filmova o Jamesu Bondu, Željka Veverec na prvom samostalnom albumu "I Glow" pokazuje da su njeni pop-dijamanti vječni. Zapravo, koliko god da je samostalan, "I Glow" je i labour of love proizvod bračne i stvaralačke Željkine veze s Tonijem Starešinićem iz grupe Chui, s kojim je i u bendu Mangroove. Dakle, govorimo o nekima od najsposobnijih muzičara novije generacije koji iza sebe imaju pun kufer značajna ostvarenja, pa nije čudno da je i "I Glow" prava zvučna bomba, od glazbe i aranžmana, do sjajne svirke i autoritativnih vokala Željke Veverec. Njenih devet autorskih pjesama mjastorski su uoblčeni pop-biseri  isporučeni po visokim standardima svjetske produkcije.

Nakon dvostrukog remek-djela "Tijelo", Elemental je nakon pet godina objavio album "Ilica", i dalje ostajući samostalan u doba kad se muzičari osjećaju sve nesigurniji u zagrljaju diskografske industrije. "Ilica" je majstorska posveta gradovima, a najbolje ga je konzumirati u paru s knjigom pjesama "Masarykova" Mirele Priselac Remi. I Ilica i Masarykova značenjem su puno više od toponima grada koji nestaje, a znajući za aktivizam Remi i Elementala, idući lokalni izbori još će više pokazati o čemu pišu i pjevaju. Tamo gdje je stala pjesma "Gdje je moj grad?" nekada, nastavlja album "Ilica", svjedočanstvo promjena koje su upravo Elemental bilježili od "Tempa velegrada" nekada, do "U velikom gradu" s "Ilice". 

Ogenj su kod nas sjajan primjer vrhunske, emocionalne i razoružavajuće glazbe koja u sebi povezuje nekoliko arhetipskih modela, od The Poguesa, Dropkicka, The Gaslight Anthem, Hladnog piva na kajkavskom, The Clash, Gustafa ili Vještica, sve do spoja "Kashmira"  Led Zeppelina i Metallice u pjesmi "Moreš ti to". Svirka Ogenja podjednako je lokalna i internacionalna, razumljiva poklonicima irskog folka, američkog countryja ili međimurske pentatonike na steroidima, a digla bi i mrtve iz groba. Lokalni domaći začini samo upozoravaju koliko domaća etnička baština u pravim rukama može biti jednako "rock do srži" kao i ona svjetska usporedivih američkih heroja.

Boris Štok mogao bi biti idealno cjepivo protiv virusa šunda, a da ima pravde trebao bi biti jedna od najvećih domaćih pop zvijezda Radi se o glazbi kakva prolazi i u svijetu, omjerom retro zvuka osamdesetih i moderne produkcije, pa skupa sa melodičnim pjesmama i jakim vokalima djeluje kao stvorena za uspjeh na tržištu. Namjerno govorim o uspjehu, jer imamo previše dobre pop glazbe koja ne postiže zaslužen (veliki) uspjeh. Boris Štok talentiran je autor i pjevač, ali bi njegova glazba trebala i mogla dobaciti što dalje i više na tržištu. Ovako nešto u svijetu je na tablicama najpopularnijih. "Uvijek dio mene" do neke mjere nastavlja poteze kakve su vukli Dorian Gray sredinom osamdestih, ali s dodatkom onoga što se dogodilo u međuvremenu.

Treći studijski album "Siromahi i lazari" Ivana Grobenskog epsko je djelo po estetskim i kulturnim iščitavanjima koja unosi u domaću neo-folk rock glazbu. Turobna prošlost pretapa se u tmurnu sadašnjost, ne samo maglovitu, što je svojstveno podravskom kraju iz kojeg je Grobenski, nego po snazi kojom arhetipske trenutke povezuje u jaku i sugestivnu cjelinu. Album "Siromahi i lazari" na vas može djelovati slično poput Marka Lanegana, iako spram njegovog smrtnog baritona Grobenski često pjeva u falsetu, ali je efekt sličan. Krenuvši putem američkog podžanra murder ballads i gothic-americane, Grobenski je kao pravi folkorist i lingvist estetiku albuma pretvorio u svoju verziju iščitavanja povijesti kroz sadašnjost.

U traumatskom razdoblju i okružju u kojem živimo - mada je situacija zapravo preslik stanja i "zidova" u svijetu, a ne samo lokalnih neuroza i nesreća bodljikavih žica Šengenske zone - album "Distances" postave Truth ≠ Tribe povezuje sve ono što grafički efektan i bolan znak nejednakosti između riječi "plemena" i "istina" pokušava prekrižiti dnevnopolitičkim ludostima. Sve to četvorka, koju uz Maka Murtića čine član Mimika orkestra i Antenata Nenad Kovačić, Luka Čapeta i Jurica Rukljić, pokazuje uzbudljivom glazbenom rekontekstualizacijom "Balkanske rute", čije kulturološke prednosti bi kao ozbiljna država i proklamirana "lokomotiva regije" trebali iskoristiti, a ne prekrižiti.  

Hrvatsko-makedonski world music sastav Afion trećim albumom "Treći bilbil" snimio je jedan od najboljih etničkom glazbom inspiriranih albuma ikad objavljenih kod nas. Provjerena sviračka i autorska ekipa nakon par godina razasutih po svijetu i prije dolaska koronavirusa iskoristila je komunikaciju na daljinu, dovršivši posao uživo i zajedno u tonskom studiju. Lidija Dokuzović na vokalima, perkusionist  Nenad Kovačić i Daniel Maoduš koji je s akustične prešao na električnu gitaru, s društvom iz benda snimili su album koji razinom autorstva i svirke nadilazi uobičajene projekte stilski uglavljene u world music pretinac, a slojevita smjesa mnogih utjecaja zaokružena je na prvoklasnoj svjetskoj razini.  

Cijenjeni domaći producent snimio je ne samo jedan od domaćih albuma godine, nego je i u klasi najboljih svjetskih albuma ove godine. Suradnik najtalentiranijih mlađih domaćih imena, kompletno znanje kojim barata uglavio je na prvi samostalni mini-album "Breeding Black Sheep". Ovo "mini" samo je zbog minutaže, ali u tih 20 minuta i osam pjesama Mrakovčić je ponudio takav spektar sjajnih pjesama i svirke da vam se čini kao da ste čuli puno više. Mrakovčić je domaća varijanta Marka Ronsona, Grega Kurstina, sam svoj bend koji od zvuka do svirke, aranžmana i , naravno, produkcije u kojoj je tata mata, pokazuje zavidno razumijevanje povijesti rocka i budućnosti indie-rocka.