Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Tereza Kesovija: Tito me volio. Nije to bio ni uteg ni pomoć, ali laskalo mi je

Glazbenica se prisjetila dijelova života za koje se još nije znalo. Charlie Chaplin, Omar Sharif, praščić kojeg je otac mijenjao za prvu flautu, prve nogometne kopačke, djetinjstvo koje ju je obilježilo...
18. svibnja 2020. u 11:53 0 komentara 528 prikaza
Tereza Kesovija
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Diva hrvatske scene Tereza Kesovija, pjevačica impozantnog glasa koji na prvu prepoznaju generacije ljudi s naših prostora, ujedno i – omiljena pjevačica predsjednika, od Tita naovamo, za Nedjeljni Večernji prisjetila se dijelova života za koje se još nije znalo. Charlie Chaplin, Omar Sharif, praščić kojeg je otac mijenjao za prvu flautu, prve nogometne kopačke, djetinjstvo koje ju je obilježilo... Naša najslušanija i najprodavanija pjevačica svih vremena nagrade prima još od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, cijelu karijeru otvoreno govori o svojem životu, ljubavima, problemima i uspjesima. Tako da pronaći nešto što se nije znalo, nije bilo lako. Ali, evo ga, još jedna u nizu životnih priča Tereze Kesovije, mnogo puta napisanih posljednjih desetljeća, ali na jedan drugačiji način...

Slavka Pavić Najstarijoj kroničarki Zagreba ni u 93. godini ne prođe dan bez fotoaparata u ruci

Intervjui, intervjui. Vjerojatno stotine, možda i tisuće koliko ste ih dali. Kako je bilo na prvom? Gdje ste ga dali?

– Prvi? (smijeh) Vrlo vjerojatno u Splitu. Sjećam se kako sam bila zabezeknuta. Gledala sam u novinara i nije mi bilo jasno što hoće od mene i zašto. Pitala sam se: “Koliko sam ja to bila važna da bi o meni netko nešto pisao?” – prisjeća se Tereza koja snima i danas. Iza nje je više od 30 LP ploča, 70 singlica, deseci CD-a, šest nastupa na Eurovizijama, stotine nagrada...

Jeste li imali tremu stati pred novinarski mikrofon? Što su pitali kolege novinari, jeste li sačuvali izrezak iz novina?

Nisam imala tremu u tom smislu jer nisam znala što sve skupa znači. Bilo mi je svejedno. Nemam ni izrezak iz novina tog prvog intervjua. Iako... Moguće da je negdje sakriven u hrpama intervjua što su mi slali moji fanovi. Hvala im na tome, a zgodno je i kako se u njihovim pošiljkama znalo naći i po – deset istih intervjua.

Imate nevjerojatno iskustvo, što bi sebi preporučila, s današnjim znanjem, Terezi kao dvadesetogodišnjakinji, djevojci koja tek ulazi u svijet glazbe, koja će uskoro postati lice poznato svima... Koji bi bio savjet, na što da pripazi – što da čini, a što ne?

Kada je netko u životu spontan, onda ne razmišlja unaprijed o tome što treba raditi. Što god da bih ja rekla da radi dvadesetogodišnjoj Terezi – ona ništa od toga ne bi napravila – već bi napravila po svome. Kako onda tako i sada. (smijeh) To s iskustvom nema veze.

Od četiri najveće kuće na svijetu, četiri najslavnije pozornice, na koliko ste nastupali? Usto, koliko vam je najmanje ljudi bilo na koncertu?

Nisam pjevala u Royal Albert Hallu niti u Carnegie Hallu. Ondje je pjevao Oliver. Ja sam pjevala četiri puta u Olympiji i u Opera House u Sydneyu u okviru turneje po Australiji. Kada me pitate koliko je ljudi najmanje bilo na mom koncertu, ovisi što smatrate pod koncertom. Prostori u kojima sam nastupala bili su različite veličine, tako da vam ne mogu točno reći, ali znam da je Opera House u Sydneyu bila puna, a da je u Moskvi na mom koncertu bilo 15 tisuća ljudi. Bilo je u svakom slučaju daleko više punih dvorana nego praznih. Na sreću.

Vaš susjed iz Konavala, glumac Nikša Butijer, pričao je kako je zaspao na predstavu, u 10.08 se probudio, a predstava matineja za klince u Maloj sceni počinjala je, na drugom kraju metropole u – 10.00. Za 18 minuta bio na daskama. Projurio je cijelim gradom, i stigao... Klinci bili sretni, pogledali su predstavu. Jeste li vi kad zakasnili na vlastiti koncert?

Imam i ja takvo iskustvo... Friško! Dogodilo se to u Splitu prije dvije godine. U trenutku kada sam preko ozvučenja u garderobi čula kako trebam izaći na scenu ja sam još, da oprostite, bila u donjem vešu! Trebala sam još obući čarape i haljinu i obaviti kompletnu šminku te odabrati cipele koje me najmanje žuljaju... Sve to je trajalo dovoljno dugo da zakasnim petnaestak minuta. Imala sam sreću da me je publika svejedno dočekala s velikim aplauzom. A meni je bilo itekako neugodno.

U Dubrovniku ste prvi susret s glazbom imali – svirajući flautu u glazbenoj školi. Jeste li ikad svirali flautu na Stradunu? Je li tko ubacio kakav novčić?

U vrijeme djetinjstva svirala sam piccolo u Gradskoj limenoj glazbi. Za praznike – 1. maj i 29. novembar – svirali smo Dubrovčanima budnice, rano ustajanje od Vrata od Pila do Vrata od Ploča. U uniformi tamnoplave boje, koja mi je bila prevelika s malim pultom pričvršćenim na zapešće desne ruke s notama. Dakle, em mi je uniforma bila velika, a ni cipele nisu bile puno manje pa me onaj iza mene nagazio tako da sam samo s jednom cipelom, šepajući, stigla do vrata od Ploča. Moju lijepu gondoletu našli su tek sutradan izgaženu (smijeh).

Čega se još sjećate iz tog doba, kada ste svirali na – ulici?

Poslije budnice obično bismo imali, ajmo to ovako reći – “ozbiljan koncert” s dirigentom, gosparom Skvicimarom. Svima nam je bila noćna mora kada bi dubrovački mulci s limunom u ustima okružili cijeli orkestar i glasno srkali sok iz limuna dok bi nama, gledajući to i osjećajući miris limuna, curile sline niz instrumente i to je zapravo bilo frfuljenje, a ne sviranje.

Do kada ste svirali flautu u Gradu?

Kasnije sam na Stradunu svirala flautu u Gradskom orkestru i na otvaranju Igara, ali i na koncertima u okviru Ljetnih igara.

Što ste kupili od prve zarade od glazbe?

Mami Jeli sam kupila jedan lijepi bursin (ženska torbica, nap.a.). Bila je sva sretna i ponosna na mene.

Je li djetinjstvo zaista najljepše životno doba? Čega se najradije sjećate? Otac je bio vodoinstalater, a pomajka – čistačica. Vi i – brat.

Uvijek sam govorila da je djetinjstvo bilo najljepše doba mog života i to je istina. Bili smo siromašni, u to doba nismo bili jedini, pa smo zato uzgajali prasce. Uvijek smo imali po dva prasca. Hranu smo nabavljali od naše dobre tete Marice koja je bila kuharica u jednom restoranu pa nam je skupljala ostatke u jednu veliku broku. Moj zgodni brat Pero, tri godine stariji od mene, svakoga je dana kada bi se vraćao s kupanja preko punog Straduna, bez srama, stavio ispod teške broke svoje kupaće gaćice pa bi tu tešku broku, penjući se brojnim skalinima donio kući. Živjeli smo i od mesa koje bi nam dalo svake godine jedno debelo prase. Inače, jedan od tih prasaca zaslužan je što sam dobila prvu flautu kada ga je moj pape Antun prodao gosparu Musladinu, a flautu kupio od časne sestre iz samostana u Pilama! Meni je to itekako dobrodošlo. Dobar dio prasca moji bi roditelji razdijelili, bokun jednom prijatelju, bokun drugom pa tako redom, tako da nam od prasca ne bi puno ostalo.

Odrasli ste kraj mora, koliko vas je more odredilo kao osobu?

Da, moj život jest bio kraj mora, ali ja od mora nisam baš puno imala. Više je imao moj brat. Kada bih mamu pitala zašto je to tako, ona bi mi odgovorila: “Šuti, on ima gaće na guzici, a ti nemaš pa ćemo ti i ja lijepo skupa zajedno.” Nisam znala plivati pa bi mi privezali dvije tikvice na svaku ruku dok mi to sve skupa nije dodijalo pa sam jednog dana bacila tikvice i naučila lijepo plivati bez njih. Učila sam ja plivati i na Korani. Samo to nije bilo more, nego rijeka puna trave od koje sam se ježila, ali kad su mi bacili dasku za plivanje, ja bih se grčevito za nju uhvatila i lamatala nogama i tako bih nekako došla do druge strane obale. Nije mi bilo baš zabavno. Trava i blato iz rijeke nije isto što i morsko dno i žali, ali tako je u tom trenutku moralo biti i zbog toga što je moj pape, jer s njim sam išla u Karlovac, iz Karlovca donosio doma vreće patata i jabuka.

Otišli živjeti u Pariz a da niste znali francuski... Susreli ste i – Charlieja Chaplina. Kako ste se snalazili u to doba?

Nije bilo lagano u početku. Ali, išlo je nevjerojatno. Tko je tada mogao znati da ću jednog dana otputovati u Pariz i bez znanja francuskog jezika uspjeti. Imala sam sreću i bila sam okružena sposobnim ljudima koji su u mene vjerovali. Tako su dolazili i pjesme koje su mi donijele uspjeh. Najvažnija od njih, “Larina pjesma”, ali ne i manje važna pjesma “C’est ma chanson”, koja mi je i omogućila susret s njezinim kompozitorom, velikim Charliejem Chaplinom! Susret s Charliejem Chaplinom sam spomenula već više puta, ali nisam rekla da sam tom prigodom upotrijebila malo žensko lukavstvo tako da sam mu se na svečanosti nakon koncerta približila i fiksirala ga pogledom, na što je on odgovorio: “O, to ste vi, prekrasno ste otpjevali moju pjesmu! Čestitam!”

Nastupali ste i sa slavnim Julijem Iglesiasom, snimili ste skupa album 1973. godine. Što pamtite?

Bio je šarmantan. Prekrasno je pjevao. Pamtit ću taj koncert po tome, ali i po jednoj lijepoj djevojci koja mi je donijela prekrasan veliki buket na scenu. Poslije sam saznala da je to bila buduća supruga mog tadašnjeg supruga Mire Ungara...

Izdali ste biografiju za Večernji list, zove se “Tereza, to sam ja”. Koje vam je najdraže poglavlje?

Poglavlje u kojem sam svima objavila svečano svoje ime “Ja sam Maja, nikakva Tereza”. Maja je bila kći učiteljice. A zna se da je u to vrijeme, uz popa i doktora, najvažnija bila učiteljica. I to je sve funkcioniralo do dana kada je usred priče o mom imenu Maja dojurila moja rodica Marija i riječima: “Što to prketaš, sram te bilo, mrš doma!” i opalila mi dvije šamarčine. Kad se sjetim toga, još me boli (smijeh). I tako mi nitko nije vjerovao da se zovem Maja, ali ja sam ih tako spretno uvjerila u to da su konačno i sami počeli vjerovati.

Bili ste najdraža pjevačica Josipu Brozu. Je li vam to bio u ono doba bio uteg ili pomoć?

Ni jedno ni drugo. Ni uteg ni pomoć. Znala sam da me je volio i to mi je tada laskalo. Prema meni je bio je šarmantan i dobar. I to je sve. Pričao mi je njegov kuhar, koji je s njim putovao po svijetu od 1972. godine do 1980., a srela sam tog gospodina i kasnije na Brijunima, o tome koliko me je Tito cijenio. Moram priznati da su me svi predsjednici voljeli i poštovali.

Tko je bila najneobičnija osoba koju ste susreli u životu? Tko je na vas ostavio najveći dojam. Poznati, nepoznati, nije važno.

Živeći u Francuskoj, srela sam puno neobičnih osoba iz svijeta šoubiznisa. Svatko od njih bio je neobičan na svoj način, ali onaj kojeg sam najviše poštovala i voljela, a tako je i danas – moj je prekrasni prijatelj i velika francuska zvijezda, pjevač i kompozitor Serge Lama. Najveća mi je želja dovesti ga u Dubrovnik u Knežev dvor. Voljela bih da Serge fascinantnim glasom ispuni svaki kutak našeg dubrovačkog bisera.

Prošli ste cijeli planet, od Rusije, Egipta, Meksika, SAD–a, Australije, Japana... Sretali velikane, koga još pamtite?

Da, proputovala sam cijeli planet. Upoznala i prijateljevala s velikim umjetnicima kao što su i na žalost sada pokojni Mstislav Rostropovič, svjetski poznati violončelist, ali i veliki Michel Legrand, dobitnik Oscara i 11 Emmyja za glazbu. Napisao je glazbu za mjuzikl “Cherbourški kišobrani”, a pisao je i glazbu za brojne filmove. Kada se sjetim Egipta, onda se sjetim i prekrasnog susreta s velikim Omarom Sharifom, glavnim glumcem u filmu “Doktor Živago”, koji me je zagrlio i rekao kako mu je moja verzija “Larine pjesme” najdraža.

Imate Instagram, aktivni ste na društvenim mrežama, čak ste i novu pjesmu dogovorili preko – Instagrama. O čemu je riječ?

Točno je da me je autor pjesme kontaktirao i preko Instagrama i mailom i nestrpljivo telefonira iz dana u dan kada će biti pjesma snimljena, no situacija s epidemijom je učinila svoje pa pjesma još nije u cijelosti dovršena.

Izgledate sjajno cijelu karijeru, a posljednjih dva mjeseca – niste mogli ni na frizuru. Jeste li odmah, prve dan, kada su se otvorili saloni naručili na frizuru?

Naravno! U Medvedgradskoj sam u salonu bila među prvima! Osoblje Glamoura na čelu s Milenom i mojom Laricom, pozdravljam s ljubavlju.

Imate psa koji se zove Nike. Proslavili ste, govore to i fotografije s Instagrama, treći rođendan u izolaciji. Što najviše voli jesti?

Keksiće! I to ručno izračene koje, zahvaljujući prijateljima, dobiva iz Slovenije. Moja Nike najviše voli jesti, spavati i maziti se. Ništa neobično za jednog psa, zar ne? Ona zaista razumije i uživa kad joj se kaže da je lijepa.

Pjevači žive na cesti. Ili u zraku. Što vam je draže?

Birajući između vožnje avionom ili autom, osim ako su u pitanju prekooceanski letovi, uvijek biram auto. Tako gubim najmanje vremena zbog kašnjenja aviona.

Gdje vam je najljepše mjesto da odmorite dušu? Plaža Pasjača? Mljet? Korčula? Šipan? Gdje nalazite mir?

Mir u zadnje vrijeme nalazim, vjerujte mi, na otoku Pašmanu.

Genijalna je anegdota s – Ćirom Blaževićem iz 1985. godine, u doba kada je on bio “Bog i batina” u Prištini, ona o tome kako vas je nagovarao da obučete kopačke. Kojih se detalja sjećate?

Da... Trebala sam izvesti, molio me to Ćiro, početni, počasni udarac na utakmici koja bila presudna za ulazak Ćirine Prištine u Prvu ligu. Ćiro je inzistirao da moram izvesti početni ulazak, a ja sam mu rekla: “Kako ću to učiniti sa štiklama na nogama?” U taj se čas stvorio oružar noseći u rukama kopačke. Naravno, bile su mi prevelike. Oni su se taj čas snašli i u kopačke nagurali – novine! Izašla sam na teren, izvela taj prvi udarac, a oružar mi je rekao: “Dobro si opaljila! Jedva sam našao ljoptu...” Bio je džentlmen, i prešutio je kako sam loptu “opaljila” na pogrešnu stranu igrališta, ravno pred noge protivnika..

Pogledajte proročanski ciklus Zagrebačka slikarica prije korone na slikama predvidjela jezivu sadašnjost

I klavir je bio raštiman?

Jest. Ćiro je taj raštimani klavir dao iznijeti s drugog kata nečijeg stana u Prištini. Sjećam se svog čudnog glasa i tog raštimanog klavira, ali bez obzira – 35 tisuća ljudi na tribinama bilo je u transu. Ionako se puno od glazbe nije moglo u tom trenutku čuti. (smijeh)

Prijateljica ste s Gabi Novak, gdje se družite?

Gabi je slavila svoj rođendan na terasi Oleander i to je bilo jedno prekrasno druženje.

Je li vam unuka Mila najveća ljubav?

Jest, Mila je ta... 

ZADIRANJE U PRIVATNOST
Skandal na granici: Novinara Večernjeg lista policija skinula do gola zbog filtera za cigarete
Renault Zoe
U POTRAZI
Od Samobora do Ivanić Grada: Kako smo tražili najbolje jagode?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.