Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Svim vladama kultura je silom usvojeno dijete. Ako i postoje političari skloni umjetnosti, nemaju utjecaja

Veliki slikar stvara i u izolaciji, otkriva u čijem se atelieru najbolje jede, prisjeća se akademskih dana i nada se da će ovo stanje brzo proći kako bi 45 godina karijere obilježio retrospektivom u Modernoj galeriji
10. travnja 2020. u 10:56 0 komentara 381 prikaza

Umjetnik zanesene romantične naravi, majstor ekspresije, buntovni sanjar o stvarnosti, kolorist u svijetu koji se smračuje… riječi su kojima Vatroslava Kuliša opisuje Igor Zidić. Posebno je stoga veselje donijela najava njegove retrospektive u povodu 45 godina rada u Modernoj galeriji za koju je odabrao oko stotinu slika velikog i malog formata, nastalih od 1974. do danas.

Razvija li se Covid-Art? Shakespeare je u izolaciji pisao remek-djela, renesansa je stvorena u sjeni kuge

– Birao sam slike koje su po mom sudu izdržale izazov vremena, koje nisu bile samo prolazna reakcija i emocija. Ima i nekih za koje sam jako sentimentalno vezan pa imaju “privilegiju”. Najteže je pak bilo pronaći slike koje su mi važne, no ili sam zaboravio kod koga su ili su neki vlasnici nažalost i umrli pa ne mogu doći do nasljednika jer im se gubi svaki trag – govori nam Kuliš, i ovih izolacijskih dana aktivan u svojem atelieru u Ilici. Retrospektiva je, kao i sva kulturna događanja, odgođena, što ne znači da nema povoda više nego zanimljivom razgovoru.

Hoće li izložba biti održana kada ova situacija prođe?

Ja se nadam, barem početkom svibnja. Ovaj naš Krizni stožer me oduševljava, sjajna su i profesionalna ekipa, mogli bi igrati protiv Barcelone. Ovih se dana ravnatelj Moderne galerije Branko Franceschi sprema snimiti i virtualnu izložbu postava koji je sada u tišini napuklih zidova.

Izolacija vas je zatekla u Zagrebu, niste stigli do Zlarina, svoje druge omiljene lokacije?

Da, nažalost. Nesretan sam zbog toga. Iako, već bih bio otišao da nije bilo pripreme za izložbu, a sad i ova pandemija i zabranjeno kretanje. Kada bih tamo još uredio atelier jednog dana... Kanim se prijaviti dolje i ostati osam, devet mjeseci godišnje. Zaljubljen sam u Zlarin.

Kakva vam je dnevna rutina, stvarate i u izolaciji?

Počinjem rano ujutro između 7 i 7.30 sati. Volim jutarnju svjetlost i svježinu radnog elana. Moj bioritam je tada najbolji za slikanje. A dobro je i to da sam onda poslijepodne i navečer slobodan za druženje s unucima i prijateljima, što sada ne mogu. Ali uživam i u tome. Rijetko tko zove. Sami smo slikarstvo i ja. Od nove godine jako sam produktivan i naslikao sam puno novih, po mom sudu vrlo kvalitetnih slika, neke čak ulaze među najbolje. Produkcija je još sočnija i vitalnija i boje su za oktavu svjetlije i vedrije usprkos sadašnjem vremenu.

Kako ste prošli u potresu, je li vam stradao atelier?

Nažalost je. Glavna armirana greda po sredini stropa pukla je uzduž oko 4 metra. Gadno izgleda, ali atelier je upotrebljiv za rad što je najvažnije.

Slikarski atelieri nerijetko su mjesta okupljanja i inspirativnih razgovora kao što je to bio slučaj s atelierom Ede Murtića. Kako je kod vas?

Edin atelier bio je mitsko mjesto okupljanja, poput nedjeljne mise…. Dolazili su književnici, slikari, arhitekti, političari. Ja sam više dolazio preko tjedna, kada je slikao i nije bilo velikog društva, odnosno bilo je malo posjetitelja. Edo je i tada znao često nastavljati s radom. U mom novom atelieru, nažalost, rijetko tko mi dolazi. Ušao sam u fazu samoizolacije daleko prije pojave COVID-19. Dok su se, naprotiv, u atelieru u Blatu na zagrebačkoj periferiji koji sam nekoć dijelio s kiparom Bogdanićem često održavali tulumi preko vikenda. Po cijele dane, kao na izletištu. Veliko dvorište s grubim stolovima, travnjak za mali nogomet i veliki voćnjak. Prijatelji bi dolazili s djecom, roštiljalo se, pilo...sve što ide uz atelier kad si mlad. Inače, najbolja su gurmanska okupljanja u atelieru Petra Barišića. On ne posustaje, osim naravno sada kad se mora. Uvijek se nude prvorazredna izvrsna hrana, vrhunska vina i okupljaju se dragi ljudi. Tu se riječ “tradicija” može podvući žutim i dodati uskličnike. I atelier Bane Milenkovića često okuplja društvo oblaporaca i enofila. Njih dvojica drže glavnu likovnu “teću”. Samo čekamo da im Michelin udijeli koju zvjezdicu.

Gdje je započela vaša vječna očaranost morem?

Otkad sam kao dijete vidio more, fasciniran sam ljepotom i snagom tog velikog plavetnila. Sjećam se da smo još kao klinci, kada bismo putovali vlakom iz Zagreba prema moru, uzbuđeno skakali u kupeu i vikali: “More, more!“. Važno je bilo tko ga je prvi ugledao. I Baudelaire je pisao: “Slobodnjače, oduvijek si volio more“. Fascinira me ta elementarna snaga sonorne plave boje, to golemo skladište energije, pitome ljepote koja se učas pretvori u strašnu neman, a ne izgubi ljepotu. Dapače, more mi je najljepše kad se ljuti.

Poznati ste kao izniman kolorist. Je li boja kod vas povezana sa sadržajem slike ili unutarnjim stanjem duše?

Boje su za mene živo vrelo najtoplijih emocija. Volio bih slikati bojom kao mlazovima vodopada. Boje su povezane, barem u mojem slučaju, s uzletom, elevacijom osjećaja. Zato sam odabrao apstrakciju ili, možda točnije, ona mene. Odlika je duha da sam sebe opisuje, znamo još od Focillona. Volio bih da moje slike budu banka pozitivnih osjećaja i emocija.

Jeste li zadovoljni položajem umjetnika u Hrvatskoj i mjerama koje vlada trenutačno poduzima da pomogne kulturnom sektoru?

Nećete mi vjerovati, ali zaista nisam upućen. U godinama sam kada takve odluke ne mogu utjecati na mene i moj život. Ali uvijek se može više, po mojem iskustvu svim vladama kultura je silom usvojeno dijete. Ako i postoje političari skloni umjetnosti, u manjini su i nemaju utjecaja. Na koncu, umjetnici su nepouzdani i nezainteresirani birači. Uglavnom su impulzivni i često politički neobaviješteni. Dakle, dajem prednost slikarstvu, a tek onda aktualnoj zbilji. Jedan moj prijatelj sklon šali dodao bi da mi je Japan tek na trećem mjestu.

Kada ste počeli slikati i pod čijim utjecajem?

Još u osnovnoj školi. U ono doba bilo je jako malo reprodukcija. Najčešće se u udžbenicima pojavljivala reprodukcija Račićeve slike “Majka i dijete”. Često su o tom slikaru pisali Krleža i Peić pa je tako njegovo djelo dospjelo u udžbenike. Zanimljivo, Račića se najčešće spominjalo kao paradigmu hrvatskog modernog slikarstva, ali Kraljević je imao daleko više sljedbenika. Naprosto, bio je moderniji. Ja to tada nisam znao i išao sam po redu. Malo kasnije, u Primijenjenoj, otkrio sam Moneta i impresioniste, Delacroixa, Goyu. Nisam se nikada vezao uz jednog slikara. Prošao sam klasičan put uvažavajući prethodnike. Možda i preklasičan.

Što je najvažnije što ste naučili od svojeg profesora Ferdinanda Kulmera?

Imali smo odličan odnos. Osim što nas je učio crtati veliki akt (odlično je crtao) bio je širokih pogleda i odličnog obrazovanja. S njim sam razgovarao o “čistoj likovnosti” ­– Kandinskom, Maljeviču, Mondrianu, o tada suvremenim pojavama, pop-artu, hiperrealizmu, Fluxusu…

Možete li nam ispričati anegdotu o vašoj prvoj slikarskoj narudžbi? Ako se ne varam, bila je to slika janjeta na ražnju?

Moj tata bio je jako dobar Mamićev prijatelj, to je vlasnik još i danas poznatog restorana izletišta Zelenjak. Dolazio je k nama u Dubravu sa svojim Peugeotom 404 koji je onda bio fora koliko i Mercedes. Tražio je da na dva zida u restoranu naslikam odojka i janje na ražnju. Odojka sam češće viđao u Dubravi, ali ne i janje pa sam ga jedva našao na fotografiji. Začudite se kako neke opće stvari nisu fotografirane. U ono doba. Tada sam bio drugi razred Primijenjene i ponosno sam slikao prvu narudžbu. Osjećao sam se kao Giotto.

Portretirali ste Mesića, Vidoševića... Kada ste zadnji put naslikali portret?

Prije nekoliko mjeseci napravio sam portret Stojana Vučićevića, hercegovačkog pjesnika koji je živio u Metkoviću, za knjigu njegovih sabranih pjesama u izdanju Matice hrvatske Metković. Portrete radim najčešće po narudžbi ili iz prijateljstva. To je najosjetljivije područje mimezisa i to mi dobro dođe kao vježba metijerske zakonitosti.

Čujem da vam je idol Keith Richards. Čuje li se to njegova gitara u vašem ciklusu Riffovi?

Teško je u mojim godinama reći da imam idola. Ali svakako mi je jedan od najdražih rock-likova još iz mladosti. Nama dečkima u Dubravi imponirao je buntovništvom i bespoštednim poročnim životom. I ja sam na Akademiji jedan dobar dio mladosti tražio neprestanu zabavu za svoju neumornu živost. Kako sam našao lijepi eufemizam! Zato sada puno više slikam! Osim njega, volim i Boba Dylana. Jedan lik iz Tribusonova romana rekao je da je Dylan bog. Ja bih rekao da je starozavjetni prorok. A Keith je Castanedin stari Indijanac koji eksperimentira s pejotlom.

Zgodno je rekao 90-godišnji Đuro Seder da umjetnici dugo žive jer su u svom filmu, rade odvojeni od svijeta i nemaju razloga za previše uzrujavanja. Složili biste se s njime?

Apsolutno. Dodao bih i Picassovu rečenicu kako slikari svoje tijelo ostavljaju pred vratima ateliera kao muslimani papuče pred džamijom. I zato ne stare. U atelieru je samo duh.

Mega-pljačke umjetnina Znate li tko je hrvatski Spiderman koji je izveo krađu stoljeća u Francuskoj?

Što ste možda u životu propustili pogledati, pročitati ili poslušati pa ćete to sada učiniti u izolaciji kada prisilno imamo malo više slobodnog vremena?

Ne puno toga. Žao mi je što nisam stigao u mladosti više čitati upravo zbog ovog eufemizma maloprije. Ali život je lijep pa sada ponovo čitam iste stvari; Šoljana, Camusa, Kozarčanina, Krležu. Ponavljam se.

Što je sljedeće na što se kreativno bacate?

Na život – kad prođe ova koronaizolacija, nadam se da ću to dočekati, što prije to bolje.

Zadar: Testiranje na Covid-19 u Općoj bolnici
PISMO OBIŠLO HRVATSKU
Prebolio COVID-19 pa otkrio što morate imati doma: 'Korona boli kao sam vrag'
NOVA REVOLUCIJA POLJOPRIVREDE
Star Trek na hrvatskoj njivi: Dronovi snimaju štetnike, AI zbraja kukuruz, traktor sam vozi...
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.