Godina je 1994. i Steven Seagal je na vrhu svijeta. Nakon niza uspješnih B-filmova poput "Otporan na metke" i "U potrazi za pravdom", njegov akcijski triler "Pod opsadom" iz 1992. zacementirao ga je kao jednu od najvećih akcijskih zvijezda. Studio Warner Bros. bio je odlučan zadržati ga pod svaku cijenu, a Seagal je imao jedan uvjet: priliku da režira vlastiti film. Ne bilo kakav film, već svoj projekt iz snova, akcijski spektakl s ekološkom savješću.
Studio je pristao, uručivši mu proračun od 50 milijuna dolara i potpunu kreativnu kontrolu, a rezultat je bio "Na smrtonosnoj zemlji", jedini redateljski uradak u Seagalovoj karijeri i grandiozni spomenik vlastitom egu. Bio je to projekt koji je trebao biti kruna njegove karijere, a umjesto toga postao je njezin nadgrobni spomenik, prijelomna točka nakon koje ništa više nije bilo isto.
Na papiru, ideja je zvučala obećavajuće. Priča prati Forresta Tafta (Seagal), stručnjaka za gašenje požara na naftnim platformama na Aljasci. Kada otkrije da njegov beskrupulozni šef, direktor naftne kompanije Michael Jennings (Michael Caine), namjerno koristi neispravnu opremu kako bi se okoristio prije nego što prava na zemlju isteknu i vrate se lokalnom domorodačkom stanovništvu, Taft postaje prijetnja. Preživjevši pokušaj ubojstva i on doživljava duhovnu preobrazbu te postaje osvetnik prirode, mitski ratnik spreman uništiti čitavu rafineriju kako bi spriječio ekološku katastrofu. Seagal je projekt shvatio iznimno ozbiljno. Snimanje na zabačenim i nepristupačnim lokacijama Aljaske bilo je logistička noćna mora, obilježeno mećavama i ekstremnim promjenama temperature, a cilj je bio spojiti spektakularnu akciju s dubokom porukom o očuvanju okoliša.
Međutim, Seagalova vizija bila je neodvojiva od njegove grandiozne slike o samome sebi. Njegov lik, Forrest Taft, nije samo akcijski junak; on je nepobjedivi mesija, moralni kompas i utjelovljenje savršenstva. Bivši je agent CIA-e, majstor za eksplozive, a domorodačko pleme ga prepoznaje kao reinkarnaciju duha "čovjeka-medvjeda" koji je poslan da spasi svijet. U cijelom filmu, nitko od protivnika ne uspijeva nanijeti mu ni najmanju ogrebotinu. Vrhunac te demonstracije nadmoći je antologijska scena u baru. Nakon što lokalni nasilnik maltretira jednog Eskima, Taft ga izaziva na igru pljeskanja rukama, samo da bi ga potom brutalno ponizio i pretukao pred svima. Nakon što ga je doslovno slomio, postavlja mu egzistencijalno pitanje: "Što je potrebno... da se promijeni bit čovjeka?". To je Seagal u svom najčišćem, nefiltriranom obliku - spoj brutalne sile i kvazi-duhovnog propovijedanja koji film čini nenamjerno smiješnim.
Ovakav pristup neizbježno je stvorio napetosti. Scenarij, koji su pisali Ed Horowitz i Robin U. Russin, izvorno je bio namijenjen Clintu Eastwoodu, no Seagal ga je preuzeo i uvelike izmijenio kako bi odgovarao njegovoj personi. O tome koliko je Seagal bio kompetentan redatelj i danas se vode rasprave, a neki izvori tvrde da je većinu posla odradio iskusni snimatelj Ric Waite. Zvjezdana glumačka postava, koja je uključivala i R. Leeja Ermeyja te mladog Billyja Boba Thorntona, djelovala je kao da se našla u čudu, a posebno se ističe Michael Caine, koji je, kako je kasnije napisao u svojim memoarima, mrzio snimanje na hladnoj Aljasci, ali je profesionalno odradio svoj posao. Njegov lik, kao i ostali negativci, dobio je zadatak da u nekoliko navrata zaustavi radnju kako bi publici objasnio koliko je Forrest Taft zapravo opasan. U jednoj od najcitiranijih scena, plaćenik Stone (Ermey) opisuje Tafta kao čovjeka "koji bi popio galon benzina samo da bi vam se popišao na logorsku vatru".
Seagalova opsesija ekološkom porukom kulminirala je u najkontroverznijem dijelu filma - završnom govoru. Nakon što je raznio cijelu rafineriju i ubio desetke ljudi, Forrest Taft se nekim čudom ne nađe pred sudom, već za govornicom aljaškog parlamenta. Slijedi dugačak monolog o pohlepi naftnih korporacija, zagađenju, potisnutim tehnologijama za alternativnu energiju i duhovnoj propasti čovječanstva. Prema pričama sa snimanja, Seagalova originalna verzija govora trajala je gotovo 40 minuta. Međutim, nakon katastrofalne probne projekcije, na kojoj je publika navodno zviždala, smijala se i pokazivala nepristojne geste, studio ga je prisilio da scenu skrati. Konačna verzija traje "samo" oko četiri minute, no i to je bilo dovoljno da postane predmetom sprdnje i simbolom pretencioznosti cijelog projekta. Monolog, popraćen dokumentarnim snimkama zagađenja, djeluje kao neobičan i nespretan informativni program ubačen na kraj brutalnog akcijskog filma.
Kada je film napokon stigao u kina, dočekan je na nož. Kritičari su ga sasjekli, nazivajući ga "ispraznom produkcijom koja se maskira u društvenu izjavu" i ismijavajući Seagalovu režiju i glumu. Osvojio je i Zlatnu malinu za najgoreg redatelja. Financijski, film je bio potpuni promašaj. S budžetom od 50 milijuna dolara, u svjetskim kinima zaradio je tek 38,6 milijuna. Za Warner Bros., bio je to jasan znak da je Seagalov eksperiment propao, a "Na smrtonosnoj zemlji" tako je označio početak njegova pada s A-liste i postepeni prelazak u svijet direct-to-video produkcije, gdje se nalazi i danas.
Ipak, desetljećima kasnije, film je ipak doživio svojevrsnu rehabilitaciju. Postao je kultni klasik, obožavan upravo zbog svojih mana: nespretne režije, apsurdne radnje, nevjerojatno nasilnih scena i Seagalovog neograničenog ega. To je film koji je toliko iskreno loš da postaje genijalan, rijedak primjer u kojem autorova vizija, koliko god bila pogrešna, ostaje potpuno netaknuta. Kako je jedan analitičar primijetio, "ne možete razumjeti Seagala ako niste pogledali 'Na smrtonosnoj zemlji'".
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
