Dražena Vrselja nova je intendantica HNK Osijek. Tu je ulogu preuzela 1. travnja, a do nje se ova diplomirana ekonomistica penjala u 33 godine rada u osječkom kazalištu. Dočekale su je pune ruke posla, a zatekli smo je baš dok se odlučno protivila kupnji skupih čarapa glumcima za skorašnju premijeru.
Zašto ne želite dati novac za skuplje čarape glumcima?
Kazalište je u sanaciji, zatekla sam milijun kuna novonastalog gubitka. Dogovor je s osnivačima da se pazi na svaku lipu. Voljela bih da imamo više novca, ali nemamo ga. Teška su vremena, a ne postoji samo kazalište, i meni je to jasno. Treba se okrenuti EU projektima i velikim sponzorima. Slijedi nam velika rekonstrukcija zgrade, nakon koje ćemo doista biti među najopremljenijim kazalištima u ovom dijelu Europe. Umjetnost podrazumijeva ljepotu, ali njezin je zadatak i da promišlja, provocira, proziva, raduje i rastužuje, upućuje i usmjerava, pa kad se to sve sklopi, vidljiv je i problem, a to je da u kulturu treba ulagati. Ona košta. Ponašam se kao da je to moje privatno vlasništvo i koliko dobijem, time raspolažem, ne smijem ni kunu zakoračiti u minus. Suradnici mi se smiju, zovu me “Žena na čijem čelu piše ‘nema novca’”. Delikatno je to, moram zaposliti 208 ljudi, realizirati program od šest premijernih naslova, kao i gostovanja, a sve u ograničenom financijskom krugu. Zaista treba biti spretan pronaći dodatne izvore financiranja, koliko god to za kulturu grubo zvučalo.
Koliko je teško objasniti zaposlenicima da mogu kupiti čarape od 8, a ne od 50 kuna?
To je metafora, jer vuče milijun drugih stvari: hoćemo li izgraditi scenu za 50.000 ili 150.000 kuna? Zaista je osjetljivo i teško odrediti koliko treba uložiti novca za dobru predstavu i može li se ona ostvariti velikim ili malim iznosom. Umjetnost i umjetnike ne trebaju opterećivati financije, ali ja ne živim u tom svijetu i u tom trenutku. Dakle, mene opterećuju.
Prva ste žena na čelu osječkog HNK u 112 godina postojanja, što se toliko čekalo?
Što se toliko čekalo na prvu predsjednicu države? Morali bismo sad razgovarati o muško–ženskim odnosima, a ja nisam tako odgojena, i ne odgajam tako svoju djecu. Ne vidim razliku između muških i ženskih poslova, ali volim vidjeti da muškarac zna bolje od mene rastaviti šalter za struju, staviti tapetu oko njega i ponovno sve sastaviti.
Usudite se “petljati” oko struje?
Da, rastavljam šaltere, lijepim tapete, ali i krečim, fugiram tuš-kabinu... Postoje stvari koje su opasne, djeci govorim da ih ne čine, ali sama sam dosta uporna, takav sam karakter, i ponese me adrenalin. Roditelji su me odgojili da mogu sve, a otac je, s druge strane, dosta pomagao mami pa sam tako nastavila kroz život. Druga su vremena, sve manje će biti “čudno” i što je žena intendantica, u svijetu ih je mnogo. Mladi danas i u braku funkcioniraju drukčije nego mi ranije, muškarci su na porodiljskom dopustu, i meni je to prekrasno. Drago mi je da sam prva žena na čelu osječkog HNK, pa netko mora biti prvi!
Stigli ste u kazalište s 23 godine.
Ravno s Ekonomskog fakulteta došla sam u kazalište, u prosincu 1986. kao volonterka. Silno sam ga voljela, oduvijek! Bila sam abonent i u srednjoj školi i na fakultetu. Da mogu vratiti vrijeme, sigurno ne bih upisala isti studij, okrenula bih se povijesti umjetnosti ili nečemu sličnome. Tijekom tolikih godina uz glumce, počela sam im nalikovati. Umjetnici su maštoviti, osjetljiviji su, pomalo izgubljeni u tom svom svijetu, zanimljivi su u razgovoru, a s druge strane, znaju biti toliko organizirani da bi mogli biti inženjeri strojarstva. U paralelnom su svijetu koji je ipak drukčiji od svakodnevnoga. Žive od jednog pljeska i to im je nagrada.
Prošli ste čitav niz stepenica u kazalištu, je li funkcija intendantice bila logičan slijed?
Kada sam se kandidirala za intendanticu prije pet godina, stvari još nisu bile posložene. Ne mislim da se politika treba miješati u kulturu, niti sam to tako doživljavala, nisam član niti jedne stranke, doista sam neopterećeno na čelu ove kuće, meni su svi ljudi iz društvenog, političkog ili gospodarskog života podjednaki. Gdje god mogu dobiti potporu za kazalište, nemam kompleks i nikoga se ne ustručavam povući za rukav.
Koji vam je bio prvi posao u kazalištu?
Kada sam stigla kao volonterka, zatekla sam u kazalištu Jasminku Mesarić, Ljerku Hedl, pokojnog intendanta Zvonka Ivkovića, pomoćnika mu Ljubomira Stanojevića, pravnika Božidara Šnajdera. Svi su oni postali ili intendanti ili su se istaknuli u kulturi. Stanojević je dobio Demetrovu nagradu za životno djelo. Okruživali su me najbolji učitelji koje sam mogla imati. Radila sam kao organizatorica prodaje, pa napredovala prema voditeljici marketinga, bila sam i poslovna ravnateljica, pa intendantica.
Što nakon ove funkcije?
Mama i, nadam se, baka. Očekivali ste da ću reći ministrica? (smijeh) Majka sam Nini i Hrvoju, prekrasnim i pametnim mladim ljudima. Sin studira kineziologiju u Zagrebu, a kći ekonomiju u Osijeku. Ona je zaljubljena u kazalište od malih nogu, s pet je godina gledala “Krabuljni ples”, još je tepala, a prepričavala je u publici oko sebe što se događa na pozornici. Gledatelji su bili šokirani.
Imate li recept kako upravljati kolektivom od 208 ljudi?
To je užasno velika brojka, ali lakše je, zapravo, s puno ljudi jer ste prisiljeni organizirati takvu shemu rukovođenja, to su već zakonitosti menadžmenta... No, nikako ne mogu bez tima ljudi od kojih očekujem veliku podršku i odanost, ne samo poslu nego i meni jer im zaista i na osobnoj razini moram vjerovati. Vjerodostojna sam, što kažem, to tako mora i biti, i odmjerim svaku riječ. Zacrtali smo si velike planove, 28. svibnja je premijera mjuzikla “Sugar”, u režiji Nine Kleflin. Premijerom “Donjodravske obale”, po romanu Drage Hedla i u režiji Zlatka Svibena, otvorit ćemo Osječko ljeto kulture 28. lipnja. Kompilacija je to dokumentarnog filma, projekcija žive riječi, s tri generacije glumaca i djecom, kao četvrtom razinom. Morali smo se dijelom i iseliti u hotel Central, jer nemamo mjesta za probe, sudaramo se. Gradi se gledalište od 300 mjesta na obali Drave i možemo najaviti da će to biti pravi društveni događaj.
Uhvatili ste se ukoštac i s možda najvećim ambijentalnim projektom u povijesti HNK, izvedbom “Trubadura”.
Da, 160 ljudi stiže 7. srpnja iz Osijeka na otvorenje Medulinskog ljeta u kamenolomu Cave Romane, s operom “Trubadur”. Neće tamo biti scene, naglasak je na 3D mapinzima i rasvjeti. Uokolo su stijene visoke 40-ak metara, a u gledalištu je 1500 sjedala.
Vaša je vizija kazalište otvoreno za sve ljude svijeta. Kako ih mislite privući?
Nacionalno smo kazalište i kao takvi imamo odrednicu, i programsku, i kadrovsku, kao i tradicijski te baštinski zadatak. No, HNK u Osijeku ne treba ostati samo u gabaritima ovog dijela Hrvatske i doista se otvaramo institucijama, pa tako i publici izvan granica zemlje, i to ne samo prekograničnom suradnjom s nama geografski bliskim kazališnim kućama iz Pečuha, Novog Sada, Subotice ili Tuzle. S Operetnim teatrom iz Budimpešte ostvarili smo suradnju u opereti “Kneginja čardaša”, a rezultirat će razmjenom predstave, kostima, scenografije i solista. Dovest će to, u konačnici, do velikih ušteda.
Koliki će izazov biti velika rekonstrukcija kazališne zgrade, očekuje se u vašem mandatu?
Ogroman je to pothvat, stajat će oko 11 milijuna eura, a kazalište će se morati potpuno iseliti. Novac će stići iz EU fondova, kroz Vladin Projekt Slavonija, Baranja i Srijem. Sve je spremno, čeka se samo apliciranje na natječaj. Dok budu trajali radovi, bit će važno zaposliti 208 ljudi, nitko ne smije biti bez posla i plaće. Imam rješenja za to, moraju se igrati mali programski formati u raznim prostorima. Čim dopusti vrijeme, s proljećem, postavit ćemo otvorenu pozornicu. No, problem će biti postaviti operu, najbliža adekvatna dvorana je u Slavonskom Brodu. Izazov će biti postići i da nas niti jedan čovjek ne napusti, jer nam nedostaje ljudi, posebice u glazbenom ansamblu. Želja nam je, ali i potreba, ustrojiti balet, za što su sluh pokazali gradonačelnik Ivan Vrkić i zamjenica mu Žana Gamoš, kao i župan Ivan Anušić, i hvala im na tome. Jer, 400.000 kuna potrošimo godišnje na balet, a taj iznos nemamo u proračunu. Osječani, pak, vole balet, “Orašar” i “Vragolasta djevojka” su nam bili rasprodani.
Strastvena ste zaljubljenica u sport, a pozvali ste i cijelo kazalište da u lipnju potrči s vama osječkim ulicama. Zašto je važno da vam se pridruže?
Naša vidljivost i marketing su jako važni. Usmena je predaja najbolji marketing. Teškom mukom zadržavamo broj gledatelja, a ne želimo povisivati cijenu ulaznica. S druge strane, tehnologija strašno utječe na mlađe generacije, zaboravljaju koliko je sport važan dio života. Mi ćemo trčati za ozdravljenje našeg Ivana Ćaćića, mladog dramskog glumca koji će uskoro postati otac, a boluje od leukemije.
Koliko često vježbate?
Trčim barem dva puta tjedno po deset kilometara, a jako volim ići u teretanu. Sramota je da intendantica bude zadnja u utrci, moram biti barem predzadnja! Duško Modrinić je jako angažiran u predstavi “Sugar” pa nema vremena trčati, možda njega prestignem! Ivana Čabraja i Aleksandar Bogdanović sve će nas prestići.
