Snježana Babić Višnjić jedna je od najnagrađivanijih hrvatskih autorica s područja književnosti za djecu i mlade. Njezin “Mali krapinski pračovjek Babu” dobio je nagradu “Mato Lovrak” kao roman godine za djecu, “Krugovi na vodi” nagrađeni su nagradom “Grigor Vitez”, a slikovnica “Park u oblacima” nagradom Ovca u kutiji. Snježana Babić Višnjić aktualna je predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, a okušala se i u prozi za odrasle, pisanju poezije, kratkih priča, radiodrama i drama... Agilna naklada Semafora objavila joj je i roman za mlade “No Name” s podnaslovom “Klinci s Ranžirnog” i to pod uredničkom paskom Silvije Šesto, dok je naslovnu stranicu ilustrirala Željka Gradski. Riječ je o aktualnom romanu o zagrebačkim adolescentima i adolescenticama koji se okupljaju oko benda No Name i njihova koncerta u klubu Route.
Autorica je pomalo filmski cijelu, prilično intenzivnu radnju smjestila u samo dvadeset i četiri sata, u kojima se mlado društvo pokušava pripremiti za važan koncert u stalnoj borbi s roditeljima, profesorima, društvenim redom i ćudoređem, nasiljem, lakim (ili težim) drogama, alkoholom, partijanjem, skvoterima, medicinskim osobljem... Svi su njezini glavni likovi bez razlike, dakle vrlo demokratski, dobili pravo na svoj glas i svoje tumačenje košmarnih zbivanja, koja kulminiraju iznimno tragično, naglom smrću, o kojoj ne mogu napisati ni jednu rečenicu kako ne bih narušio romanesknu napetost. Na putu prema koncertu članovima benda ispriječile su se sve moguće prepreke, od bijesnog oca koji se ne ustručava pretući sina i poslati ga u bolnicu na promatranje ozljeda na glavi, do gubitka gitare bez koje nema nastupa u klubu, a koja se poslije pomalo nadrealistično pronađe na jednom od najpoznatijih mjesta u gradu. Tu su i lijekovi koji se miješaju s raznoraznim opijatskim “bombonima” i jeftinim alkoholom, ljubavni jadi zbog nepristupačnih ili pak previše pristupačnih djevojaka, tulum u novoj, još uvijek “nevinoj” podsljemenskoj kući, u koju se prije plana vraćaju bogati roditelji, ali i sustavna školska markiranja, koja vode u nepovratno izbacivanje iz škole, zbog čega se gotovo nitko previše ne uzbuđuje. Mladi iz ovog romana jako su dobro shvatili da u ovakvom društvu obrazovanje i učenje ne igraju baš nikakvu ulogu i da im to nije nikakva garancija uspjeha. Kris, Jakov i Miha glavni su članovi neformalnog i prilično živopisnog benda (njihova se glazba pomalo sarkastično opisuje kao mješavina eksperimentalnog, trip hop/noise i avangardnog zvuka), kojem se stjecajem okolnosti pridružuje i pomalo štreberski nastrojen gitarist Bruno, koji se zbog discipliniranosti ipak izdvaja iz mase svojih kolegica i kolega željnih revolucionarnih promjena u vlastitim životima. Kao da žive u iščekivanju nove mitske ‘68. godine, iako su bez vlastitog truda, po inerciji, stekli prava za koja su se neke starije generacije morale izboriti. A oko tih zanesenih, povodljivih i svadljivih mladaca vrludaju djevojke Rebeka, Nora, Nina i Mia, svaka sa svojim problemima u vezi s identitetom, seksualnim buđenjem i samopotvrđivanjem.
Svi ti mladi ljudi željni su normalnih, ljudskih kontakata, ali i prepuni bunta i inata, koji vrlo lako mogu prerasti i u zlobu. Oni ne mogu komunicirati s roditeljima, a još manje s profesorima, jer im je strano svako prepoznavanje autoriteta (tu im njihov u osnovi iznimno liberalan odgoj nimalo nije pomogao). Bježe od uhodanih i tradicionalnih načina ponašanja, pa se teško izražavaju, a onda još teže prihvaćaju i vlastite emocije. U istom su trenutku sigurni da im se ništa strašno ne može dogoditi i da odrasli pretjeruju u brigama, da bi se potom poveli za instinktima i olako doveli u životnu opasnost. Stoga ne čudi što u ovom romanu ima puno ekscentričnih i brutalnih situacija, koje će dio čitatelja možda doživjeti kao autoričino nepotrebno pretjerivanje, ali tu pretjerivanja nema. To nije izmaštana priča o tinejdžerima koji imitiraju neke udaljene zapadnjačke uzore s Tik Toka ili Facebooka, nego realističan roman o djeci iz “našeg sokaka” koja kucaju na naše prozore, a mi ta kucanja prečesto ne čujemo.
